by MoZarD
njega ostajalo na površini. Izgledalo je da ima vlastitih problema, možda s Mislenom, a možda je to bilo i nešto drugo. S njim je bilo skoro nemoguće ozbiljno razgovarati.
Negdje u tom periodu počeo sam ponovo primjećivati mačku koja je sad već bila
poprimila impozantne razmjere. Navratio bih kod njega u ured, a ona bi mu sjedila na
ramenu, dok je on prebirao po spisima, ona je nehajno spuštala svoj kitnjasti rep da pada sve do poda. Žuta svjetlost izgledala izglačana je poput sedefa, mjestimice je boja postajala dublja i činila se kao zamrznuti šampanjac.
„Ne, nema težinu”, odgovorio je na moje pitanje i ispružio ruku duboko je
zaronivši u žuti ćilibar. Onda se digne i ispruži i drugu ruku iza leđa, činilo se kao da su nam iznenada izrasla krila.
„Jednog dana ću postati anđeo, a ti, Buba i Mislena biti ćete svjedoci tog čuda”, 60
reče klibereći se.
„Jest”, rekoh ozbiljno zureći u mjesto gdje su mu trebale biti ruke, „zar nije to čudno? Toliko ljudi u ovom gradu, samo nas nekoliko što vidimo i svi smo se nekako skupni ko tebe.”
On polako izvuče ruke i stade ih otresati kao da su mokre.
„Koliko ja znam, kad ste se ti i Buba upoznavali, da ne kažem ženili, ja nisam bio
nigdje u blizini”, reče.
„Što hoćeš time da kažeš?”
„Imam samo dojam da me Buba optužuje za neke neprihvatljive stvari, što me, polazeći od iskustva s Mislenom, ne čudi baš previše.”
„Čekaj...” osjetih se podboden. Nisam htio da Bubu uspoređuje s Mislenom.
„Bolje da ne pričamo o ženama”, stavi on prst na usta i zasuče prema meni svoj
dugački nos. „To unosi razdor među stare prijatelje.”
Šutjeli smo. Ja zbunjeno, on razmišljajući. Mačka se zaštitnički nadnosila nad nama.
„Stvar je u tome da svi vi učestvujete ravnopravno sa mnom. Samo što vi i ja imamo različite uloge”, reče on napokon.
„Ali mi to ne razumijemo”, zavapih ja. „Zašto nam nešto ne objasniš, zašto nešto
ne kažeš?”
„Zar nisam pokušao s Mislenom?” namršti se. ,,I što sam dobio?”
„Ja i Buba nismo Mislena!”
„Otkud ja znam što ste?” reče on oštro. Ovakvog ga još nisam bio vidio. Vesela maska klovna bila je spala. Crte lica bile su mu duboke, umorne. Čak mu je i kravata na trenutak izgubila uobičajenu pompeznu živahnost. Gledao me tim novim pogledom, dok je meni neki neprijatan osjećaj (strah?) vezivao jezik u čvor.
„Postoji jedna narodna poslovica”, reče Jakša polako, a crte lica su mu se ponovo
razmekšavale. „Svaka ptica svome jatu leti. Kaži to Bubi. I ti...” on uperi u mene svoj dugački prst, „razmisli o tome.”
Ispričao sam Bubi sve, ili bar gotovo sve. Izostavio sam onaj neprijatan osjećaj što
mi se javio negdje krajem razgovora.
Sjedili smo u našoj dnevnoj sobi i pili kavu. Radili smo to svako popodne poslije ručka, tada bi razmijenili događaje koji su nam se desili tokom dana. Obično su to bili ugodni trenuci koje smo često popunjavali i kojom nježnošću. Ali ona je sada ponovo
sjedila na drugoj strani naslonjača, onog crnog s velikim ružama, uvoz iz Italije koji smo skupo platili, i gledala u mene preko stolića kao da vidi stranca.
„Što to on hoće reći?” pitala je. „Da smo mi isti kao i on?” Šalica s kavom stajala je
ispred nje netaknuta.
„Ne, ne da smo isti Buba”, rekoh tjeskobno. „Mislim da hoće reći da smo i mi na
neki način različiti... različiti od drugih ljudi.”
Šutke me je gledala kao da pokušava proniknuti u moje misli i osjećaje. Odjednom
se naljutih i na sebe i na nju. Zašto, napokon, ne bi bili različiti od drugih? Ima li u tome nešto loše? A što ako se meni taj osjećaj sviđa?
„Zar je to toliko loše?” upitah glasno. „Vremenom ćemo cijelu stvar bolje
razumijeti i svemu se prilagoditi. Ne želim više pričati o tome. Zar nemamo nekih drugih problema?”
Njene oči postadoše tamnije. Ona skrene pogled i prinese napokon šalicu ustima.
Kava je sad već morala biti posve hladna.
„Buba”, prošaptah bespomoćno i posegnuh rukom prema njoj.
„Možda imaš pravo”, reče ona, ali zvučalo mi je to nekako neuverljivo. „Htjela sam
te pitati... jesi li platio struju?”
„Sturju? Gospode, struju! Mislim da sam na to posve zaboravio.”
61
To je bio samo jedan od niza iscrpljujućih razgovora što smo ih vodili u to vrijeme.
Ona je željela da nešto uradimo, da Jakša ode nekamo na ispitivanje, da ako treba i mi
idemo zajedno s njim i dugo mi je trebalo dok sam je uvjerio u uzaludnost tako nečega.
Bio je tu Jakša, kao centar, i nas nekoliko koji smo vidjeli. Tko bi mogao pratiti valjanost takvog eksperimenta? Opet on ili mi, a to bi značilo da bi trebali biti subjekt i objekt u isto vrijeme. I ako bi nešto i dokazali, kome bi to dokazali? Opet nama, jer jednostavno nije postojao način da se to predoči nekome sa strane. Ako postoji još netko, netko sličan Jakši ili nama, bilo je vjerojatno da ćemo ga prije ili poslije otkriti u našoj blizini.
Sjetio sam se Snježane, djevojčice iz mog djetinjstva. Izgleda da je postojao neki zakon koji je radio na našem međusobnom privlačenju, a njoj (ili nekom drugom sličnom) neće trebati nešto posebno dokazivati, naći će se u igri koju će htjela‐ne htjela morati igrati.
Bili smo jednostavno osuđeni sami na sebe, otok u ljudskom moru i za sada smo
nogli učiniti samo jedno, pokušati otok pretražiti što bolje i napraviti što točniju kartu.
Mislim da sam još uvijek pomalo uživao u svemu tome, unatoč tome što se Buba
sve više povlačila u sebe, unatoč tome što je Jakšino lice ispod njegove klovnovske maske postajalo sve sivlje.
A onda sam jednog dana ponovo ugledao rupu. Bilo je već prošlo gotovo tri
mjeseca od našeg susreta i postajala mi je navika da svakih nekoliko dana svraćam kod
njega u ured.
Ušao sam i polako zatvorio vrata za sobom. On je upravo telefonirao i samo mi je
mahnuo rukom da sjednem.
Visila mu je iznad glave, negdje u nivou akvarela na kojem se nekoliko žena probijalo šarenim kišobranima kroz pljusak.
Crna mrlja, prečnika oko sedamdeset centimetara, bolje rečeno tunel koji kao da
je prolazio kroz zid i gubio se negdje tamo do sudnjeg dana.
Trenutak sam stajao ne trepćući, skoro ne dišući. Jedno je bilo sigurno, stvar je, kao mačka, nesumljivo dobro narasla od onog vremena kad smo se igrali na livadi.
Priđoh stolu, oprezno, gotovo pazeći da ne napravim neku buku i tako upozorim
zvjer ispred sebe na svoje postojanje. Trudio sam se da ne gledam direktno u crnilo, kao da se bojim da bi me na neki način moglo usisati. Zavirih sa strane. Mrlja je ipak bila mrlja, a ne tunel, bočne stranice jednostavno nisu postojale. Vidjela se sprijeda i straga, sa strane ne.
Jakša spusti slušalicu. Otkako sam ušao u ured ni/e spuštao oči sa mene.
„Ne možeš li učiniti da ova stvar... iščezne?” istisnuh nekako iz sebe. Mišići lica su
mi bili hladni kao da mi je netko iznenada isisao svu unutarnju energiju.
Jakša ustane i krene prema ormaru s registrima. Promatrao sam njegovu dugu
usku ruku kako uzima iz ormara spis, a onda ga ležerno vraća nazad. Mačka je prigušeno svjetlucala na iegovom ramenu, gotovo mi se činilo da čujem kako umirujuće
prede.
„Nisi vidio rupu do danas?” upita me vraćajući se za stol. „Mislim, otkako smo se
ponovo sreli.”
„Znaš dobro da nisam”, rekoh nervozno. Noge me više nisu držale i ja se spustih na
stolicu.
„Ja to ne znam”, reče Jakša naglašavajući riječi, „ne mogu da znam što netko od
&nbs
p; vas vidi, a što ne.” Bio je ozbiljan, nije ni pokušavao da napravi neku od svojih uobičajenih grimasa.
„Zašto mi nešto ne kažeš, zašto mi napokon nešto ne kažeš?” zahuktah.
On je šutio. Kovrče boje rde izgledale su kao opuštene opruge. Shvatih da ga je na
neki način pogodilo to što sam vidio rupu.
„Strpi se još malo”, reče napokon. Zjenice su mu se naizmjenice skupljale i širile 62
kao da je iza njih sakrivena kamera. „Da li bi mi zamjerio ako bih ti rekao da bih sad volio biti malo sam?”
Izašao sam vani i polako zatvorio vrata. Bjelasala su se kao kamen gurnut u ždrijelo
pećine u kojoj je živjela neka opasna neman. Ispred mene je zavijala i nestajala iza ugla siva staza hodnika. Kamo je vodila?
Buba i ja smo, po nekom prećutnom dogovoru, prestali o tome razgovarati. Život u
našem malom stanu odvijao se na izgled normalno. Išli smo na posao i dolazili kući.
Spremali smo skupa ručak, jeli, a onda bi se odmorili ili obavili sitne kućne poslove. Bila je jesen i u ovo doba godine često smo znali popodne odlaziti kod njenih roditelja na
grunt. Ove godine bili smo tamo samo jednom, preko vikenda, i mislim da su za nju kao
i za mene to bila dva teška dana. Mi više nismo bili isti. jeli smo kotlovinu, starci su bezazleno ćeretali i nisu znali tko im zapravo sjedi pod krovom.
Pomogli smo im obrati mali vinograd oko kuće. Grožđe je bilo plavo, zrelo, bobe su
pucale pod prstima, lišće se već tu i tamo lomilo pod nogama. Zemlja je bila mekana,
nedavno je padala obilna kiša i potplate su se savijale kao na spužvi. A ja sam sve to gledao, gledao, i cijela ta slika koja je ležala u prvom planu tonula mi je iza očiju gotovo ne ostavljajući traga. Gledao sam u stvari, voće, biljke, želeći vidjeti što je iza njih. Kao da sam očekivao da će se moja sposobnost koja je nekako bila vezana za Jakšu razviti i
ja ću vidjeti nešto drugo iza ove bobe, iza onog lista. Pri kraju dana oči su me već boljele od naprezanja. Sjedoh na vlažnu zemlju i pogledah preko brežuljaka koji su se gubili u
plavoj izmaglici. Buba se uspravi i pogleda me. Oči su joj na suncu sjale kao zlato.
Osjetih sažaljenje prema Bubi, mojoj Bubi. I njene su oči bile umorne.
Krajem rujna bio je Bubin rođendan. Nije imala volje da ga slavi izgovarajući se sve
većim brojem svjećica na torti, ali oboje smo znali da to nije pravi razlog. Inzistirao sam na tome da pozovemo nekoliko prijatelja i malo se proveselimo sve dok nije popustila.
Bilo je smješno to njeno odbijanje slavljenja rođendana i moje inzistiranje, kao da smo u nekoj tajnoj koroti gdje se mrtvac ne spominje, ali svi znamo za njega.
Negdje oko osam sati, onda kada su već svi gosti bili na okupu, pojavio se Jakša.
Bio je u svom elementu, riđokosi klaun koji nabira nos i gestikulira dugim bijelim rukama držeći pažnju svih prisutnih prikovanu za sebe.
„A sad poklon”, rekao je Jakša i svečano izvadio iz džepa plavu kutijicu. „Buba”, on
se okrene oko sebe.
Trenutak ranije bila je nastala u kuhinji.
„Ja ću ga otvoriti”, priskočih. Bilo mi je neugodno. Nisam znao da li je namjerno iščezla ili je uistinu imala nekog hitnog posla u kuhinji.
Skinuh poklopac, a gosti oko mene prsnuše u smijeh. Za njih je kutija bila prazna. A
ja sam gledao u cvijet, malu zvijezdu, svjetlosnog leptira zaleđenog u letu.
„Otkinuo sam ga mačku od repa”, reče Jakša i izazove novu provalu smijeha.
Buba se pojavi na vratima, a Jakša izvadi cvijet iz kutijice, poljubi je i zatakne joj ga za pojas.
Opet smo se svi smijali. Svi osim Bube. Gledala ga je. Mirno, zamišljeno.
Zaticao sam je tih dana kako hoda po stanu i ovlaš dotiče stvari rukama. Bavila se
kućom više nego obično. Polako bi laštila već sjajno sude, ili bi brižljivo premetala po rukama svoju kolekciju školjki. Skupljala ih je godinama, donosila sa svakog ljetovanja.
Police su bile pune sitnica sa kojih je, sad skoro svakodnevno, brisala prašinu. Kao da se žaljela uvjeriti da su sve te stvari onakve kakve su bile. I za to joj sad više nisu bile dovoljne oči, morala je upotrijebiti i ruke, onako kako to radi slijepac da bi se uvjerio u oblik.
„Voliš li me?” upitala me ozbiljno.
„Zašto me to pitaš?” rekao sam i naslonio se na lakat. Bili smo u krevetu. Oko nas
je bio mrak, samo su svjetlucale kazaljke budilice.
63
„Zato”, odgovorila je ona, „zato što smo nametnuti jedno drugom.”
„Buba, što to pričaš?” prošaptah i privukoh je sebi. Ona obujmi rukama moje lice i
stane polako po njemu micati prstima kao po svojim školjkama, porcelanskim
figuricama, kao da traži nešto poznato, nešto svoje.
Dani su prolazili, ali su nekako sporo vukli noge. U jednom trenutku shvatio sam da
nešto iščekujem, ali što, to nisam znao. Nisam mogao ništa drugo nego da promatram
Jakšu. On je bio često otsutan i zamišljen, ponekad se činio posve iscrpljenim. Čuo sam da ima nekih problema na poslu, ali mi on sam o tome nije pričao, a ja ga opet nisam
više ništa pitao. Mislim da sam bio došao do toga da me je bilo strah onog što bih mogao čuti. Ako je imao problema na ppslu to je moglo biti povezano sa onom drugom
stvari, našom stvari, kako sam to počeo nazivati u mislima. A ja sam gledao svaki dan Bubu, njene blijede obraze i sve više sam želio biti zajedno s njom, izvan svega toga.
Početak kraja bio je blizu, posve blizu, ali ja još to tada nisam slutio. Naš nekadašnji život isticao je tih dana brzo, poput pijeska što se gubi u skrivenoj pukotini.
Jedne večeri, posve nenadano, Jakša je banuo kod nas. Buba ga je pozdravila ne
izlazeći iz kuhinje. Pekla je palačinke, a ja sam, sve do trenutka kad je zazvonilo na vratima, spremao nadjev.
Posjeo sam ga u naslonjač, ali on je poslije minute‐dvije opet skočio na noge i ušetao se po sobi. Zrak oko njega je, kao i uvijek, lagano vibrirao, ali ni mačke ni rupe nije bilo na vidiku.
Odjednom, on se zaustavi pred vitrinom u kojoj smo čuvali svjetlosni cvijet što ga
je poklonio Bubi za rođendan.
„Ti si se smijao, ali zaista sam ga otkinuo mački od repa”, reče i pogleda me. Oči su
mu bile nekako teške, umorne. „Bio je to jedini način da dođem do njega. Preko više ne
mogu.”
Ja se digoh, odoh do ormara i izvukoh iz vitrine flašu stare rakije.
„Mislim da mi ti hoćeš nešto reći”, rekoh. „Samo ne znam jesam li ja sad spreman
da slušam.”
„A ja mislim da bi trebao.” On napravi grimasu. „Još dok ima netko da ti da objašnjenje.”
„Koliko puta sam te molio...”
„Nije bilo potrebno. Bilo je bolje da živite po starom sve dok možete. A tih nekoliko stvari što bi trebali znati uvijek sam vam mogao reći.”
„A zašto tako ne bi moglo biti i dalje?” upitah izazivački.
Jakša pređe preko sobe i ponovo sjedne u naslonjač nasuprot mene.
„Nalij malo te tekućine”, reče mi i kovrče mu na trenutak zaigraše na onaj poznati,
nestašni način.
Rakija je curila u čašu u srebrnom mlazu. On obujmi čašu rukama i strese je u grlo.
Šutjeli smo. Samo se iz kuhinje čulo cvrčanje palačinki.
On posegne rukom u džep i izvadi notes, stavi ga na stolić ispred sebe, a onda iz
unutrašnjeg džepa sakoa izvuče i olovku.
„Odgovor na tvoje pitanje jeste taj da za izvesno vrijeme možda neće imati nitko
da ti da neko objašnjenje. Ako u budućnosti naiđete na još nekoga kao što sam ja, ili kao što ste vi, bilo bi dobro da bar nešto znate.”
Nelagodno se promeškoljiti i pogledah prema vratima kuhinje. Tamo je vladala
tišina. Znao sam da sluša. Znao je to i Jakša, al
i niti je Buba ušla u sobu, niti je Jakša učinio nešto da je pozove.
On okrene prazan list i preko sredine povuče crtu.
„Ali ako ti baš naćeš?” pogleda me.
„Nastavi”, rekoh izbjegavajući njegov pogled.
On se nasmiječi, nabere nos, a onda još jednom podeblja crtu.
64
„Zamisli da je ovo neka granica”, reče. „Crta je tako tanka da nikad ne možeš s obje noge istovremeno biti na njoj.”
„Mogao bi pažljivo hodati i stavljati nogu ispred noge”, promrmljah.
„Imaš pravo. Ali nemoj shvaćati previše doslovno. Crta je zapravo ništa. Na njoj samoj ne može postojati ništa.”
„Osim tebe...?”
„Ne, ja nisam na samoj crti. Jedna noga mora uvijek biti s jedne ili druge strane. Ali
ako sam na lijevoj strani oni s desne strane mogu da me vide, ali ne i ono što radim, ni okoliš u kojem sam. Za njih sam prosto slika, zaustavljen u nekom stanju mirovanja u
kojem postojim jednim djelićem svoje energije. To važi naravno i za drugu stranu.”
„Zašto te uopće vide?”
„Zato što mi je jedna noga na crti.”
Opet me pogleda kao da pokušava dokučiti pratim li smisao njegovih riječi. Ali mojih bojazni kao da je bilo netragom nestalo i sad sam bio potpuno smiren, spreman
da hladno razrežem lubenicu i pogledam u njoj redom sve koštice.
„Dobro, pokušajmo to onda obrnuti”, rekoh. ,A što priječi te ljude...”
„Nisam rekao da su s obe strane ljudi”, on se osmijehne.
„Dobro, već što jesu”, nastavih hrabro, „što ih priječi da gledaju preko crte?”
„Ne znam”, reče Jakša. „Mislim da to nisu ni prostor ni vrijeme. Možda su to uporedni svjetovi? Možda ih ima više? Ja ih u svakom slučaju poznajem samo dva.”
Šutjeli smo. Tišina je oblagala sve uglove stana. Osjetih kako me ponovo obuzima
malodušnost. Kuhinja je bila tiha kao da u njoj nema nikoga.
„I što misliš učiniti?” upitah.
„Pokušavam ostati na ovoj strani.”
„A mačka? Sto je s mačkom? Ona ne pripada ovamo.”
