by MoZarD
„Dražesno. Dobro, dopusti, c'est tres charmant aussi, ova ideja o razgovoru s đavlom. Osjećam prste starog Geheimrata Wolfganga u tome. Ali ti si na temeljima devetnaestog stoljeća: alkoholno ludilo, iako ima mjesta za zrno sumnje, o i te kako, lukavče stari. A kad tamo, istina veća od fikcije! Dobro, passons, još nisi zreo... A znaš li da će se iste teme za sedamdesetak godina primiti jedan Nijemac i uprskati je na svoj
tipični pedantni i dosadni njemački način? I uplesti gomilu tugaljivih razmatranja o ukletosti stvaralaštva i ini pomodni umjetnički galimatijas. Ti, srećom, nisi nikad od toga patio, ti si bio obrtnik... Zbilja: da ti ispričam ponešto o budućnosti?”
95
Fjodor Mihajlovič se šutke okrene natrag prema gostu. Lice mu se trzalo.
„Dok mi ovdje čavrljamo”, razveze važno džentlmen, „u Engleskoj sjedi starčić s bradom, a muče ga bolesti i besparica isto kao i tebe. On je ‐ prorok budućeg svijeta. Ne nihilisti, ne Bakunjin ‐ taj djedo piše Bibliju novih ljudi. On će im (htio‐ne htio) pripremiti na‐uč‐no oružje da osvoje pola svijeta. Rusiju, razumije se, prvu. Upravo bjesovi o kakvima si pisao ‐zato će tvoje knjige pasti u nemilost. I smjesta će, naravno, postizanje apsolutne slobode nužno zahtijevati apsolutnu neslobodu, strah i logore i tako dalje u
tom smislu. Zapravo, baš i nije zanimljivo, a originalno nije ni u kom slučaju.”
Fjodor Mihajlovič se osjećao kao da ga tuku maljem po glavi. Neprekidno je
napregnuto osluškivao ne bi li čuo neki normalan zvuk, Anfisu kako prolazi hodnikom,
kako psi laju na ulici. Kao za pakost, nije se čulo ništa osim prenemaganja kockastog džentlmena. Povrh svega, Fjodor Mihajlovič je ustanovio da se u njemu počinje buditi
nekakav odurni interes za džentlmenove brbljarije.
„Ne primam te nijednu minutu za istinu”, reče s naporom Fjodor Mihajlovič. „Ti si
ili plaćeni gad ‐ili si laž, moja slabost i proizvod padavice. Ponavljaš neke moje misli, istina... ali na najgluplji, bolestan način. Tebe je bolest iznijela na površinu, a sam si jednostavno kukac koji živi u svakom čovjeku, kukac.”
Činilo se da gost time nije nezadovoljan.
„Što ja mogu kad kukci stvaraju ljudsku povijest? Ne vrletna čela ni plemenite grudi; povijest kroje sasvim nepristojni organi ‐ trbuh, crijeva, dlake u nosu i tako dalje.
A što sam proglašen tvojim odrazom, to mi služi samo na čast ‐ ipak ti nisi bilo tko. Iako, opet, biti odraz, čak i zaslužnog književnika, ima u tome nešto uvredljivo...”
„A Rusiju će osvojiti nihilisti?” upita Fjodor Mihajlovič.
„Osvojit će. I uvesti sibirsku robiju, red za krastavce, ateizam, Velikog Vođu, cinkarenje, zajedničke stanove i raskošno budističko ljeto. Da bi na kraju sve to odbacili i postali isti kao vlastiti najveći neprijatelj, naime, Amerika. Ili će Amerika postati ista kao Rusija, ne sjećam se više točno. Stvari su se malo zapetljale u posljednje vrijeme.”
„Fuj, kakvo je to trtljanje!”
„Možda je i trtljanje”, reče džentlmen i naheri samoljubivo glavu, „ali u ovom trenutku budući Najmudriji Vođa živi u Gruziji i ima otprilike godinu dana. A prvi svetac novoga svijeta ‐ onaj koji će biti na čelu revolucije ‐ desetogodišnji je dječak u gradu Simbirsku.”
„Mislio sam da ću čuti nešto pametnije”, reče Fjodor Mihajlovič. Bio je spustio ruke s čela i vidno se smirio. „Ili barem zabavnije. Ali samo melješ i melješ kao tumač Apokalipse. Moram ti priznati da sam sam takve prizore bolje pisao, kod mene je bar
duhovito. Ti si dosadan... Nadam se da će onaj koji dolazi Ivanu Fjodoroviču ispasti maštovitiji.”
„ Comment? Dosadan?” uzvikne džentlmen. „Dobro, ako ti je to dosadno, reci onda: postoji li Bog ili ne postoji?” Fjodor Mihajlovič promijeni izraz lica.
„Želiš li ozbiljno?” reče nakon nekoliko časaka, „bogami, ne znam. Rekao sam ti, eto, krupnu riječ.”
Džentlmen se nasmija.
„Povori vjere i bezvjerja! Ne, to nije Rio de Janeiro! Ali ja ću tebi, dragi moj, sad pokazati jednu zanimljivost.”
To rekavši, gost se zavali udobnije na divanu i nonšalantno pucnu prstima. U sobi
se podigne vjetar kao od propuha, mada su i vrata i prozori bili zatvoreni. Poskočiše papiri na stolu. Između divana i stolice na kojoj je sjedio Fjodor Mihajlovič, vrlo brzo, mignu nešto crno, kao plamen na stijenju petrolejke tren prije nego li se razgori. A možda djelić sekunde kasnije iskrsnu na dvije stope od poda kutija od ljepenke. Bila je 96
ružičasta, oblika kutije za šešire, i lebdjela je a da je ništa nije držalo.
„Molim, samo bez ženiranja!” uzviknu karirani gost, dohvati kutiju i gurnu je prema Fjodoru Mihajloviču. Kao po nevidljivoj koloturi, kutija skliznu Fjodoru Mihajloviču u krilo. On je zapanjeno opipa: obična kutija od obične ljepenke. Na rubu
poklopca bila je etiketa
F. Puškin
Š E Š I R I
Fjodor Mihajlovič podignu poklopac.
U kutiji je bila Nastasja Filipovna.
Fjodor Mihajlovič ju je odmah prepoznao. Bila je, doduše, svega lakat visoka, ali inače na dlaku onakva kako ju je zamislio u Idiotu, ležala je u ljubičastom samtu, sklopljenih očiju, s kovrčom na čelu i oholim ličnim kostima. Dok ju je Fjodor Mihajlovič promatrao, Nastasja Filipovna otvori oči i lukavo se nasmiješi, očito se bila samo pretvarala da spava. Fjodor Mihajlovič se s užasom sjeti da ona na kraju knjige poludi.
Nastasja Filipovna zaciča i izlete iz kutije, ustremi se na Fjodora Mihajloviča i poče lepršati oko njega, štipati ga za uho i vući za bradu. Fjodor Mihajlovič podignu ruku da se obrani i nehotice dlanom okrzne Nastasju Filipovnu. Ona se sruši na stol kao muha
koju su ošinuli ravnalom i pretvori se u srebrni džepni sat bez poklopca. Vrtjela se sekundna kazaljka.
„Hajde, uzmi”, poče ga nutkati gost. „ To je un cadeau! Ima i posveta odostrag.
Fjodor Mihajlovič podignu sat. Na poleđini je bilo ugravirano:
Dragom pjesniku antinomija
29/12/2011
Tvoj Bog
„Što da se radi?” prekide gost nastalu tišinu. „Sad, to što sam se ja pojavio niotkuda još se može svariti, tobože me nisi čuo zadubljen u tajne stvaranja. Ali ovo već čudovišna lađa na visini strašnoj
promiče i širi krila hvat,
to je već, tako rekuć, tvrđi orah. Što će sada razbaštinjeni um?”
Fjodor Mihajlovič s gađenjem odloži sat na stol, licem nadolje.
„Kakve su to budalaštine?” upita pokazujući bradom na posvetu.
„Da bih to objasnio, dopusti da se poslužim Sokratovom metodom. Je li Bog onaj
tko je stvorio ovaj svijet i sve u njemu?”
„Da.”
„Je li Bog onaj tko ima apsolutnu moć nad svijetom i ljudima?”
„Da.”
„Moram te obavijestiti da ja ispunjavam sve uvjete.”
„Prekrasno!” zavika Fjodor Mihajlovič. „Ne Sotona ‐ meni u posjetu dolazi Bog‐ko‐
medijant. To je meningitis! Toliko sam bolestan da moje bunilo prelazi granice pristojnosti!”
„Stavljaš se u vrlo povoljnu situaciju”, primijeti džentlmen hladnokrvno. „Ovako ‐
što god ja učinio, ti ćeš mirne duše otpisati kao bolest i priviđenje i žderati se dalje: O, ima li Boga? Ali taj sistem je odviše savršen, i stoga beskoristan. Kao kod velečasnog biskupa Berkelevja. Budeš li imao intelektualnog poštenja da princip bolest i priviđenje provedeš do kraja sve će se izvrći u privid i svemu će biti kraj, čak i novinama i žurnalima. Ako sam ja priviđenje (a vidi me, praščića iz stada Epikurovog, ded me takni 97
ako se usudiš!), možda je priviđenje i sve ostalo, i tvoja obitelj, i stara Rusa, i Peterburg, i ruski narod‐bogonosac, a ti si možda, jednostavno, senilni penzioner koji halucinira u prljavoj iznajmljenoj sobici.”
Fjodor Mihajlovič je šutio.
„Ne, povjerovati može samo onaj koji već veruje, pravo kažu, i nikakve ljuske ne
spadaju s očiju. Ergo ‐ ti zapravo ne želiš vjerovati”, zaključi karirani džentlmen.
„Kako da vjerujem ‐ u lakrdijaša?”
„Jao, to li smeta ruskoj duši! A kako sam se, dragi, imao ukazati? U vidu vojske pod
zastavama? Momče! Ali ne smetni s uma: u kozmičkim razmjerama ‐ da ne kažem iz moje perspektive ‐ čak je i eksplozija kugle zemaljske događaj jednak ovome satu.
Možda je sat čak i veći.
„A što ako je drukčije?” upita iznenada Fjodor Mihajlovič. „Ako ti ‐ tko bio da bio ‐
ne želiš da ja vjerujem u Boga, i navlas komedijaš i lažeš i dražiš me? Iskušavaš ne bih li... izgubio ono malo vjere što imam. Ti si zloduh.”
Učini se da je gost ponešto zatečen.
„Eto, kakvi su moderni ljudi! Prije Bog nije izvodio čuda, a narod je svejedno vjerovao. A sad daj sve od sebe ‐ proglasit će te ili za nepoznatu energiju, ili za zloduha.
Sve, sve, samo Boga ne!”
„Reći ću ti”, reče Fjodor Mihajlovič tiho, a oči su mu se zakrijesile, „što mislim zašto se ne otkriva je li đavo u mom romanu istina ili priviđenje. I zašto Isus nije sišao s križa kad su ga zvali. Slušaj, nakazo, ovo: kad je potvrđeno ‐ nema mjesta vjeri. Ne može se vjerovati u silu teže. Vjera, upravo, zahtijeva rizik, ona bez rizika ne postoji. Da mi matematički dokazeš da si Bog, da je istina u tebi ‐ ja u tebe ne bih vjerovao. Jer ne može ono što je dobro na svijetu doći od jednog takvog prizemnog cinika!”
„Od prizemnog cinika!” uzviknu džentlmen i pljesne rukama. „Aleluja! Opet je
izmislio jedan sistem! Dakle, to...”
U tom čašu u radnu sobu ude Anja Grigorjevna.
Isprva je Fjodoru Mihajloviču malo odlaknulo zbog njenog dolaska. Bez obzira
zašto se prije vremena vratila od Rumjancevljevih, sad će se sve srediti. Ali onda ju je bolje pogledao i obamro. Anja uopće nije ličila na sebe.
Bila je blijeda, znak da je jako uzbuđena. Gornja joj se usna podigla i otkrila prednje zube, u gesti koja je kod Anje inače bila koketna, ali sad je radi nečega davala njenom licu divlji i zloslutan izraz. Čak su joj se i zubi nekako ružno plavičasto prelivali.
Oči su joj bile potpuno strane, boja čelika i bijesne, njihova dobrota je netragom nestala, kao i sama toliko poznata i draga Anjina ličnost. Ovo nije bila žena Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Uza sve to, nije bilo nikakvo čudo što gost‐džentlmen nije pokazivao ni najmanje namjere da nestane, iako se vidno uznemirio i promatrao Anju
Grigorjevnu neprijatno trepćući očima.
„Što je ovo?” viknula je Anja. Pesnicama je od ljutnje gužvala skute svoje crne haljine. „Što je vama? Jeste li poludjeli, kolega?” A nije se obraćala Fjodoru Mihajloviču, nego njegovom kariranom gostu.
„Anja...” započe Fjodor Mihajlovič. Ni pogleda ga nije udostojila.
„Bah!” uzrujavao se gost. „Prekidate me u krucijalnoj točci! Da znate u kojem je smjeru krenuo razgovor...”
„ Prekidam vas! Sretni ste što sam došla na rutinsku provjeru! Ugrožavate rad cijele ekipe!”
„Ne vidim u čemu je problem; jednostavno sam provodio u djelo neke svoje te-orijske postavke... Sjećate se, valjda, mog eseja Remake‐poetika: zahvati u povijesnost?
98
Napokon, sami ste mu dali odličnu ocjenu.”
„To je bio esej, a ovo je praksa, kolega. A praksa košta. Imali ste jasan projekt za
postizanje očekivanih i vjerodostojnih rezultata, a ne ovih... dubioza. Ovo nije TV show nego naučno istraživanje.”
„Dozvolite: Kunst der Fuge u izvedbi autora, drugi dio Aristotelove Poetike, Van Gogh iz perioda remisije ‐ vi to nazivate vjerodostojnim? I to su također konjekture i nerealne situacije ‐ ne smatrate valjda da je to stvarno tako izgledalo? Simulacije su djela fikcije, prema kojima se ponašate kao da su fakta samo zato jer se poklapaju s nama poznatim povijesnim činjenicama. A tko vam garantira da je Michelangelo bio homoseksualac? Možda je to interna šala njega i njegovih prijatelja!”
„Vaše improvizacije me nimalo ne zanimaju. Vidim pozadinu svega toga: glamour!
Dramatika! Zahvati u simulaciju! Ali Odbor neće trpjeti da se preko naših leđa privlači pozornost kompanija‐sponzora, zapamtite! Do toga je vama stalo.”
Fjodor Mihajlovič ustade sa stolca i krenu prema Anji, u namjeri da je uhvati i protrese, ne bi li došla sebi.
„Anja, što je s tobom? Osvijesti se, i ti si bolesna... To je zaraza, Anja...”
I gost i Anja se prenuše, očito su na njega bili sasvim zaboravili. Ona gadljivo pogleda Fjodora Mihajloviča, zamahne prema njemu laktom nekako kružno i reče:
„ Off! ”
Fjodora Mihajloviča nevidljiva sila baci natrag na stolac, da tamo sjedi i bori se da
povrati dah.
„Evo rezultata vaše samovolje. Koliku ste vrijednost u softwareu ugrozili, hiljade mrežnih sati simulacije, vaš centralni icon treba temeljito reprogramiranje, a koliko vidim, igrali ste se i s rubnim funkcijama... Mislim da ste doveli u pitanje svoj daljnji boravak u ovoj ustanovi!”
„A da sam ostavio sve da se odvija programiranim tokom, što bi ispalo?
Dostojevski bi završio Karamazove, malo se poveselio, pao dublje u svoj eshatološki nacionalizam i umro, kao i obično. Korektno, ali što je tu novo? Saznanje koji ga je ženski organ najviše uzbuđivao? Ja smatram da to nije bit Dostojevskog. A najdivljija mogućnost koju vi možete zamisliti ‐ i dopustiti ‐ jeste da mu damo da napiše nastavak
Karamazova koji je bio planirao. Čemu? Za povjesničare književnosti? Danas apsolutno sve ima nastavak, koji je uvijek grozan. To je kao u ljubavi. Ali ovo je nešto sasvim drugo.”
„Dosta”, naredi odsječno Anja. „Smjesta počnite out‐proceduru!”
„Dobro, možda sam malo mislio i na ličnu korist, ali sad sam na tragu sasvim nove
istraživačke tehnike!” Postalo je očito da je karirani džentlmen pod utjecajem nekakve
neprijateljske sile; izlazio je iz fokusa, pogled se na njemu nije mogao zadržati. Nisu se više razlučivali komadi njegove odjeće i činio se od glave do pete premazan jednoličnom sivom bojom. Ukratko, džentlmen je nestajao. U zraku je zbog nečega zasmrdjelo na luk.
„Do kakvih se neočekivanih spoznaja dolazi ako izložite simulacije neočekivanom pritisku!” kriještao je džentlmen sve slabijim glasom. „Što doznate u jednoj
improviziranoj stresnoj situaciji otkrit će koliko hiljadu vaših kvazi‐autentičnih repeticija ne može!”
„Javit će vam se naš odvjetnik”, rekla je ledeno Anja i gost sasvim iščezne uz tihi
prasak, kao kad se razbije bočica s kloroformom.
„A rad O seksualnim perverzijama F.M.Dostojevskog je ionako sranje”, začuo se prkosno džentlmenov glas odnekud iz visine.
„ Out! ” viknu na to Anja ‐ i u slijedećem trenutku sva se strese i polete k Fjodoru 99
Mihajloviču. Bijes, ozlojeđenost, pakost ‐ sve je strano otišlo iz nje, i Anja koja se tresla od plača u zagrljaju Fjodora Mihajloviča, bila je ponovo njegova voljena i kao kruh dobra supruga.
„U redu je, u redu”, mrmljao je Dostojevski dok je ona brisala mokre obraze o njegovu bradu. „To je bila mora, halucinacija... oboje smo premoreni...” Onda je ustanovio da i sam plače.
Kuća je međutim oživjela: kuharica je zalupala loncima, čuli su se dječji glasovi i topot nožica, kola su se kotrljala cestom i sa njih je kočijaš nekoga grdio nepristojnim riječima, šumjeli su brijestovi na obali rijeke.
„Feđa, ne znam što se desilo”, jecala je Anja. „Bili smo kod Rumjanceva i samo mi
se najednom zacrnilo pred očima, i onda sam se stvorila ovdje, tek tako odjedanput...”
„Mir, mir”, tepao joj je Fjodor Mihajlovič i njihao je kao djevojčicu. „Ali, Anja”, reče on najednom uzbuđeno, „ja čujem djecu! Djeca su dolje!”
„Naravno, Feđa”, reče Anja i maknu nadlanicom pramen kose s očiju. „To sam ti i
govorila! Ljilji je pozlilo, i ja sam se toliko prepala... Bože! Moram po
gledati kako je mala! Ne znam što me spopalo ‐ došla sam da ti javim i, eto, sasvim smetnula s uma...”
ona ustade i krenu prema vratima.
„Anja, čekaj!” povuče je Fjodor Mihajlovič za rukav. „A što si maloprije rekla ‐ da je
tebi pozlilo kod Rumjancevljevih?”
Anja se nasmiješi kmoz ostatak suza. „Mili, i ti si se prestrašio! Pa sve si pomiješao
‐pričala sam ti sve vrijeme o Ljilji, kako je dobila groznicu, Anfisa sprema obloge...”
„Nisi to govorila.”
Anja se vrati do njega i brzo ga poljubi. Ja sam posve dobro, Feđa, kao i uvijek, ne
boj se!”
„A čovjek koji je tu bio?”
„Kakav čovjek?”
„Bio je tu kad si ušla, došao je niotkuda, i ti nisi ličila na sebe, svađala si se s njim...
oko čudnih stvari...”
„Feđa... da se to ne sprema napad?”
„Ne, osjećam se izvrsno, pa znam najbolje sam kada...”
„Da ti popipam čelo”, zatraži Anja ozbiljno. „Vruć nisi... Mili, valjda si zadrijemao pa sanjao.”
„Kamo sreće! Bilo je sasvim ludo.”
„Slušaj, stvarno moram dolje da obiđem Ljilju. Nadam se da nije ništa, to je sigurno
od vremena... Ideš li i ti?”
„Samo malo...” reče zamišljeno Fjodor Mihajlovič. Misli su mu se počele komešati
u glavi.
„Dobro, ja idem”, reče Anja i izađe. Fjodor Mihajlovič je rastreseno slušao poznate
korake kako silaze po drvenom stepeništu, a onda se okrenuo k stolu gdje je ležao rukopis jedanaeste knjige Braće Karamazova i protrnuo.
Sa mjesta na kojem je bio zapeo, gdje je stajalo izvini, došao sam samo zato tekst
se nastavljao, ali ni u kakvoj vezi s romanom. Vlastitom rukom Fjodora Mihajloviča bilo je napisano:
Mon vieux!
Uzeo sam u obzir šansu da me stari zmaj ulovi, pa sam pripremio mali rezervni program. Zaboravimo štos s Bogom ( mille regrets), ali kao što bi mogao na osnovu nedavnih događaja zaključiti, svijet u kojem živiš nije ono što se čini da jest. Bez trtljarija. Ti se, zapravo, nalaziš u godini gospodnjoj 2011, i sam si ‐ kao i sve oko
