Trgovac je kimnuo.
"Idi s Jukanom i pronađite toplu odjeću. Odjenite što god možete i ne zaboravite da se moramo kretati pa nemojte na sebe previše natrpati. Troy, skidaj se, želim ti pogledati rebra."
Dok su svi krenuli ispunjavati svoje zadatke, prenuti žestinom Kennedyjeva glasa, on je nježno položio ruke na Troyevo tijelo. Čuo je škripu kostiju, brz bolan udah i popustio stisak.
"Loše," rekao je, "ali moglo je biti i gore. Pluća nisu probijena. Penza, daj mi nešto što će poslužiti kao zavoj."
Dok se tkanina parala u velikim divovim rukama, Kennedy je čeprkao po kutiji s lijekovima. Pronašao je tablete i uljastu tekućinu. Brzo je njima napunio injekciju i ubrizgao brzoliječeću smjesu u područje polomljenih kostiju. Tablete su bile protiv bolova. Dao je čovjeku četiri dok mu je Saratov čvrsto omotavao trake platna oko golih prsa.
"Ne prečvrsto", prasnuo je kad je čovjek zastenjao od bola. "Kosti želimo samo imobilizirati, ne ih smrviti."
Saratov je popustio zavoje. "Bolje?"
Troy je kimnuo. "Pa, mislim da će biti u redu. Definitivno se osjećam bolje. Hvala."
"Nađi nešto tople odjeće", zapovjedio je Kennedy. "I pronađi hranu. Sve što ima.
Kasnije ju možemo razvrstati." Dok je čovjek odlazio, pitao je Thromba: "Što je s oružjem?"
"Oružjem?"
"Imate ga, zar ne?"
"Samo uobičajeno oružje za brodske probleme." Mislio je na pobunu, mogućnost da živi teret pobjegne iz tovarnog prostora, eventualnu potrebu da se umiri član posade ili putnik koji je prolupao. "Zaključano je u arsenalu."
Bio je to mali ormarić postavljen u kutu palube. Brava je bila uništena. Saratov ju je otvorio snažnim udarcima štangom koju je izvukao iz gomile krša uz trup. Unutra su bila dva hetdin projektora i četiri Dionea. Projektori su bili uređaji malog dometa koji su izbacivali energetsku zraku koja je poremetila središnji živčani sustav i trenutno paralizirala. Dione pištolji bili su teški, dugih, perajastih, na vrhu proširenih cijevi. Pritisak na okidač ubacio je malu kuglu nestabilnih elemenata u komoru gdje je izbacivala energiju. Stalni magneti stvarali su polje koje je preuzimalo tu energiju, preusmjeravali ju i ispaljivali kao prst debelu fokusiranu, užarenu energiju. Očito oružje za upotrebu na svemirskom brodu gdje bi teže oružje oštetilo opremu i probilo trup. Rudari na asteroidima koristili su ih kao priručno oruđe za spektroskopsku analizu. Drugi, manje miroljubivi, koristili su ih za ubijanje životinja i ljudi.
Kennedy je uzeo jedan, provjerio naboj, i dao ga Saratovu. Sam je uzeo jedan, ostale dodao Thrombu i Elgaru. Hetdin projektore koristit će poslužitelj i kockar. Vendelle će morati ostati nenaoružan, ali sumnjao je da bi trgovac znao rukovati oružjem.
Saratovu je rekao: "Idemo van. Vrijeme je da saznamo gdje se nalazimo."
"Želite da idem s vama?" Thromb je zakoračio naprijed, ali je zastao kad je Kennedy zatresao glavom.
"Ne. Vi ostanite ovdje i organizirajte stvari. Znate što se mora učiniti." Mrko je dodao: "Ne znamo što nas tamo vani čeka. Nema smisla da svi istovremeno budemo mete. Ostanite pored komore. Možda ćemo se morati vratiti u žurbi. Spreman, Penza?"
"Ako si ti spreman, Kap."
Zajedno su izašli iz broda.
Krajolik je bio - tuđinski.
Nikad nije vidio nešto takvo i Kennedy se prisjetio drevnih slika koje je vidio u starim muzejima na Zemlji, djela Dalija, Picassa, Bruneta i ludog umjetnika Emmanuela Smitha koji je modificirao vid elektronskim podražajima tako da nije vidio ništa što vidi normalno oko.
Čuo je kako je pored njega Saratov udahnuo, i s nevjericom izdahnuo.
"Kap! Što -"
Obojica su vidjela brojne svjetove, obilje sunaca, terene uništene čudovišnim potresima i planete različitih fauna. Ali nijedan nije vidio ono što se pružalo pred njima.
Tlo se ispod njihovih nogu lagano spuštalo do doline. Zemlja je bila grbava, neravna i valovita kao da je preorana pilom, tako da je izgledala poput divovske turpije, vrhovi, udubine, zaobljenja i kosine blago su svjetlucali kao da su posuti sićušnim draguljima tako da se blistanje stapalo s dugama koje su se pretvarale u sumaglicu i treperenje dokle je pogled sezao. Vegetacija je bujala u fantastičnoj raznolikosti, vitka debla otežana trokutastim lišćem, paprati koje su se otvarale u geometrijske oblike, motke, stošce, piramide, spirale, vijugave stupove. Nebo je bilo tamno, istočkano blistavom svjetlošću, tri velika diska poput srebrnih mjeseca jahala su zenitom, drugi, crveni, zeleni, žuti i plavi postavljeni na istom razmaku iznad obzora.
Mjeseci, šareni i srebrni, svjetlucave točke koje su sigurno zvijezde, samo tlo osvjetljavalo je prizor hladnom, uznemirujućom sablasnom svjetlošću; i preko svega je lebdio osjećaj distorzije, osjećaj da se drugi objekti nalaze tik iza vidokruga, da drugi oblici vise na deblima, motkama i stupovima neobične vegetacije.
I bilo je hladno.
Kennedy je osjetio štipanje hladnoće kroz odjeću i smrzavanje daha. Čuo je Saratova kako mumlja, pljeskanje ruku i škripanje čizama dok je pocupkivao.
"Nismo odjeveni za ovo, Kap. Smrzavam se."
"Možeš neko vrijeme izdržati."
"Ali mi se ne mora sviđati." Div je pogledao nebo, pa tlo. "Gdje je, do vraga, ovo? Nikad nisam vidio nešto ovakvo. Što se dogodilo brodu, Kap? Gdje smo?"
"Ne znam." Kennedy je bio zamišljen. "Ali sumnjam da više nismo u normalnom svemiru. One zvijezde izgledaju u cijelosti nepoznato. Ne samo njihov raspored, nego sve u vezi njih. A oni su mjeseci suprotnost svim astronomskim dokazima. Ako su mjeseci", dodao je. "Možda su nešto drugo. Sateliti, izvori energije, čak i tvrđave. Volio bih da je Mordain ovdje. Želio bih izvesti neke testove koji su nemogući bez specijalizirane opreme."
"Ja također želim da je ovdje", rekao je uzbuđeno Saratov. "Unutra bi barem bilo toplo." Dodao je. "I sigurno. Ona tijela na brodu, Kap. Jesi li primijetio?"
"Da. Kao i ti. Nisu svi stradali za vrijeme ili prije nesreće. Thromb je sumnjao, ali ti si brzo dao odgovor. Drago mi je zbog toga. Imamo dosta problema i bez stvaranja panike."
"Nešto ih je ubilo", rekao je div. "Ali što? I kako?"
"Ne znamo što, a možemo samo nagađati kako, ali mislim da znam zašto." Kennedy se okrenuo i zurio u brod. Ležao je u podnožju lanca brežuljaka, iza su se uzdizale planine čiji su vrhovi blistali od reflektirane svjetlosti. Udar je iskrivio nos i polomio trup od salona do strojarnice. Još je više štete bilo u stražnjem dijelu, ogromna lokva smrznute tekućine poput ogledala ispod ogromne rupe.
"Kontrolna soba je neoštećena", rekao je Kennedy. "Ti si bio zarobljen metalom. Drugi su ili bili u kabinama koje su bile zatvorene i cijele ili djelomično okružene potpornjima. Ostali, koji su stradali bez očitog razloga, bili su na neki način izloženi vanjskim utjecajima."
"Bili smo zaštićeni", rekao je Saratov zamišljeno. "Oni nisu." Ruka mu se spustila do drške Dionea koji je zataknuo za pojas. "Nešto je ušlo na brod dok smo bili onesviješteni. To, oni, su ga pretražili. Metal ih iz nekog razloga plaši, ali oni do kojih su mogli doći postali su lak plijen. Ali oni nisu pojedeni, Kap. Nema tragova ozljeda. Nema ugriza, nema uboda, ničega."
"Mrtvi su", podsjetio ga je Kennedy.
"A nešto ih je ubilo." Saratov je mrko gledao uokolo, malo je spustio ramena, mišići su mu bili napeti i spremni za akciju. "A to nešto još bi uvijek moglo biti u blizini. Točno, Kap?"
"Točno", rekao je Kennedy. Gledao je gore, zamišljena pogleda, dok mu se dah smrzavao. "I to nije jedino. Pogledaj!" Podigao je ruku i pokazao. "Nešto se kreće gore. Brod!"
6
Poput krajolika, i to je bilo nešto što nikad nisu vidjeli, poliedar istočkan krnjim stošcima i u cjelini okupan treperavom oreolom zelenih iskri. Klizio je preko planina, ponirao, uzdizao se, trzavo se kretao, izgledalo je kao da nestane samo da bi se pojavio na drugom mjestu. Iz njega je dolazio lagani, prodorni šum, zlokobni zvuk kojeg ispušta osa u lovu.
"Tuđinski brod", prodahtao je Saratov. "Kakve li strojeve imaju? Kakav pogon?" Profesionalna znatiželja zadržala mu je pogled na nebu, ški
ljio je dok je promatrao neobičnu letjelicu. "Ono zeleno treperenje sigurno je antigravitacijsko polje. Neka vrsta zaštitnog polja. Možda nas traže. Kap?"
"Vraćaj se u brod!" prasnuo je Kennedy. "Brzo!"
"Ne želiš da nas vide?"
"Nešto nas je dovuklo kroz prostor iz našeg vlastitog svemira. Možda su oni odgovorni. Ako je tako, sumnjam da su prijateljski raspoloženi. Ulazi u brod. Miči se!"
Hodao je kroz komoru i izdavao zapovijedi, primitivni instinkti vrištali su upozorenja zbog bliske opasnosti. Neobični brod je lebdio, kao da traži nešto, a on je definitivno znao što. Ako nije u pravu, neće biti problema. Ako je u pravu, njihov jedini spas je u brzini.
"Iznesite hranu van. Vodu. Izbacite svaki komad odjeće, sve vrijedno. Brže, k vragu! Požurite!"
"Problemi?" Thromb ga je uhvatio za ruku. "Jeste li vani nešto vidjeli?"
"Jesam. Mislim da nas traži." Kennedy je uzeo smotuljak odjeće i izbacio ga kroz vrata komore. Za njim je bacio paket hrane. "Svi vi. Slušajte. Sad idemo van. Uzmite koliko možete i trčite niz padinu. Krenite prema vegetaciji koja sliči tupim stošcima. S jedne se strane nalazi udubina. Uđite u nju i sakrijte se. Penza, ti ih povedi."
Elgar je podigao pogled s opreme na kojoj je radio.
"Samo trenutak! Moram ovo iznijeti van i -"
"Zaboravi!"
"Ali -"
"Učini kako sam rekao!" Kennedy je zgrabio čovjeka za ruku i gurnuo ga prema otvorenim vratima. "Van! Ako vam je život mio!"
Trčali su niz neravnu padinu, posrtali, ispuštali stvari, zaustavljali se kako bi ih pokupili dok su pratili diva prema plitkom udubljenju pored neobične vegetacije. Kennedy je krenuo posljednji, zgrabio je kutiju s lijekovima i dodatne naboje za Dione. Skočio je pored Saratova dok je tuđinski brod ponirao i spustio se niže nad planinske vrhove. Tihi šum postao je glasniji kad se stvar umirila i poput smaragdne pahulje lebdjela iznad uništene Hedlande.
Iz vrhova tupih stožaca izbile su zrake treperavog zelenog plamena.
Pogodili su kamen planine i svojim dodirom podigli gejzire krša, oblake prašine, stijene su bile polomljene, spaljene i bačene u vis i u stranu iz novonastalih kratera. Plamen je stigao do olupine broda, dodirnuo ju i razorio metal i kamen u fontani koja se podigla, pala i opet podigla u stravičnoj grmljavini uništenja. Nekoliko dugih minuta tuđinski je brod ponirao i lebdio, slao smaragdni plamen koji je plesao okolnim terenom, razarao tlo, kamenje, i sam brod u nešto neprepoznatljivo.
A onda se uzdigao, zaškripao, zašištao, nagnuo, podigao i postojano krenuo prema smaragdnom mjesecu koji je blistao na nebu.
Thromb je podigao glavu i proizveo dubok grlen zvuk.
"Nema je", rekao je. "Hedlanda je uništena. Ništa nije ostalo."
Ništa osim onoga što su uspjeli ponijeti sa sobom. Dok su navlačili dodatnu odjeću, cvokoćućih zuba, tijela zgrčenih pod naletom opake hladnoće, Kennedy je provjerio što imaju. Nešto hrane, nešto vode, malo lijekova, nekoliko pištolja, malo špage, tanku, jaku uzicu koja se nekako našla u jednom od zamotuljaka, dvije boce konjaka i kutiju uzoraka. Podigao je poklopac i pogledao poredane bočice parfema.
Vendelle je rekao. "To je moja zaliha za trgovinu. Ako to izgubim, neću imati što prodavati."
"Što, do vraga, očekuješ da ćeš ovdje prodati?" Troy je pao, povrijedio slomljena rebra i nije bio baš raspoložen. "Kakve je korist od tog smeća? Ne možemo ga pojesti. Ne možemo ga popiti i neće nas zagrijati."
"Možda hoće", rekao je Kennedy. "Otapalo može poslužiti kao gorivo."
Jukan, kockar, nesigurno je rekao. "Ne bismo li trebali krenuti? Onaj se brod može vratiti. Nakon onoga što su učinili, ne želim ih sresti."
"Krenuti kamo?" Elgar je trljao ruku; Kennedy nije bio nježan. "Pogledaj ovo mjesto. Smrznuti pakao iz noćne more. Da ste mi dali vremena da pokupim nešto opreme, možda bih uspio sklepati nekakav radio."
"Nije bilo vremena", rekao je Thromb. Opet je pogledao mjesto na kojem se nalazio njegov brod, ali sada je vidio samo gomilu krša. "Pretpostavljam da je uzaludno tražiti nešto korisno. Ne mogu vidjeti čak ni komadić metala, cijeli je brod sigurno pretvoren u šljaku." Zvučao je bespomoćno, slomljeno, izgubljen bez svog zapovjedništva. "Nemojte me pitati što ćemo sada. Nemam pojma."
"Idemo", rekao je Kennedy. "Osvijestio sam se dok smo padali i vidio sam nekakvu svemirsku luku. Onaj brod je sigurno došao iz nje i krenuo je prema zelenom mjesecu. Pretpostavljam da luka leži u tom smjeru. Pronaći ćemo je - i možda očitati bukvicu onomu, tko god da je uništio Hedlandu. Ali najprije ćemo jesti. Onaj brod je obavio svoj posao i neće se vraćati. Hranu je lakše nositi unutra nego vani, a trebat će nam sva toplina i snaga koju imamo. Troy, ti si poslužitelj, znaš li kuhati?"
"U kuhinji, na štednjaku, s opremom, da."
"Ne trebamo ništa raskošno. Samo nešto toplo, ukusno i hranjivo. Vidi što možeš pronaći. Jukane, ti i Vendelle donesite nešto one vegetacije. Elgare, idi s kapetanom pa pokušajte naći plosnati kamen i nešto sitnijih kamenčića. Trebalo bi ih biti puno tamo gdje je bio brod."
Vegetacija je bila kašasta, meka masa koja je omotavala unutarnju strukturu čvrstu poput čelika. Saratov ju je lomio pod nogom i napravio gomilu na koju je Kennedy izlio malo parfema. Udaljio se, izvadio Dione i pritisnuo okidač. Plamena zraka izletjela je iz proširene cijevi, udarila u plosnati kamen koji su Thromb i Elgar pronašli, suknula u zrak kad je parfem planuo i zapalila kašastu masu. Za nekoliko minuta su čučali oko vatre.
Troy je pogledao gomilu manjeg kamenja.
"Što ću s njima?"
"Zagrij ih u vatri. Kad se dobro zagriju, ubaci ih u spremnike za vodu. Voda se do sada smrzla, ali će se otopiti." Kennedy je uzeo dvije deblje unutarnje grane koje je ostavio. "Upotrijebi ovo za rukovanje spremnicima i kamenjem. Koliko još za hranu?"
Jeli su rukama i komadima kamenja, skutreni blizu topline vatre, gotovo komični u naslagama razne odjeće. Ali nije bilo ništa komično u njihovoj situaciji, kao što je Kennedy dobro znao. Udaljio se od ostalih, očima je pretraživao nebo i područje iza vatre.
Saratov je stajao pored njega, div u gomili odjeće, ali nečujan unatoč veličini.
Gledao je vatru i rekao: "Riskirao si, Kap. Što god ubilo one na brodu, može biti privučeno plamenom."
"Znam, zato stražarim."
"Nadaš se da će napasti, Kap?"
"Ne volim zagonetke. Imamo dosta problema pred sobom i bez razmišljanja o neprijatelju koji vreba. Uostalom, možda se boji vatre."
"Možda." Saratov je zastao, a onda rekao: "Nije dobro, zar ne? Pretpostavljam da smo u najtežoj mogućoj situaciji. Pitam se kakve bi nam šanse Jukan dao da ćemo se izvući živi i zdravi."
Možda ću ga pitati, pomislio je Kennedy. Ali ne još. Ne dok vatra i topla hrana imaju prigodu iskoristiti svoje magično djelovanje. Gladan, promrznut i prestrašen čovjek teško je stvorenje za kontrolirati. Toplina, hrana i plan akcije mogu puno značiti. Poželio je da može malo odspavati, ali nije bilo ni govora o tome. San će doći kasnije, ako uopće i dobiju šansu za spavanje.
Prišao je vatri, stao i čekao sve dok im nije privukao pažnju.
"U redu, jeli ste, ugrijali ste se, a sada je vrijeme za pokret. Koliko do sada možemo biti sigurni o onome što se dogodilo, na neki smo način odvučeni iz našeg svemira u drugu dimenziju. Drugi svemir. Nama nepoznatu regiju - ne mogu to objasniti bolje. Nešto je sigurno uzrok tome, ne mislim da je ovo slučajnost jer nismo prvi. Svi ste vidjeli što se dogodilo brodu; tuđinski ga je brod uništio. Krenuo je prema zelenom mjesecu. Kao što sam vam rekao, vidio sam svemirsku luku dok smo padali. To znači da tamo ima brodova, a ako ima brodova, postoji šansa da pobjegnemo s ovog mjesta. To je jedina šansa koju imamo. Moramo riskirati."
Pozitivne zapovijedi, kratke rečenice, situacija izložena u lako razumljivom obliku. Kennedy je bio majstor psihologije.
"Imamo oružje", prasnuo je. "Toplo nam je, siti smo, odlučni. Ako ostanemo ovdje, smrznut ćemo se. Želite li se smrznuti? Ne. Onda ustajte i krenimo."
Bilo ih je sedam, Kennedy na čelu
, Thromb i Troy iza, između njih nenaoružani trgovac. Elgar i Jukan bili su na začelju sa Saratovom. Mala skupina ljudi, pretrpana odjećom zbog žestoke hladnoće, s ruksacima na leđima, marširala je tuđinskom ravnicom pod tuđinskim nebom.
Put je bio težak, teren tvrd, nepopustljiv, tako da su posrtali i padali, psujući ustajali, daha smrznutog na licima i rubovima odjeće tako da su im brade otežale od leda. Prošli su sati bez znaka napretka osim što je izgledalo da se planine iza njih smanjuju, nakupine vegetacije su se približavale, postajale veće i onda se počele smanjivati iza njih.
Vendelle je pao, jecajući ustao da bi opet pao i ostao ležati s licem na zemlji.
Thromb je kleknuo, okrenuo ga i zurio u zgrčeno lice.
"Iznuren je", objavio je. "Iscrpljen. Ako se ne odmori, umrijet će."
"Neće biti jedini." Troy se trznuo kad je kleknuo. "Rebra me ubijaju."
"Mekušci", zagrmio je Saratov u Kennedyjevo uho. "Ne mogu izdržati. Moramo se odmoriti, Kap."
"Još ne." Kennedy je pružio ruku. "Tamo se nalazi nekakvo veće drveće. Tamo ćemo se zaustaviti. Dat će nam mali zaklon. Možemo i upaliti malu vatru i prikriti je grmljem. Ti nosi Vendellea, a ja ću pomagati Troyu."
Prerano su stali, premalo su prešli, ali nije bilo pomoći. Kasnije će, možda, kad tijela očvrsnu, biti bolje. Kennedy je odredio straže i odradio svoju smjenu. Nakon što ga je Saratov zamijenio, pronašao je zaštićeno mjesto malo udaljeno od vatre.
Probudio se kako bi ugledao Thrombovo zabrinuto lice.
"Elgar", prošaptao je kapetan. "Mrtav je."
Kennedy je smjesta ustao. "Kako?"
"Ne znam. Bio sam malo nemiran. Znate kako, kad ste navikli na stražarenje na neki način znate kad je vaš red. Elgar me trebao probuditi. Krenuo sam ga potražiti.
Nisam ga primijetio, a onda sam se spotaknuo o nešto." Thromb je progutao knedlu.
"Bio je to Elgar."
"Gdje je?" Kennedy je pogledom ispratio ruku. "Probudite Saratova i neka mi se pridruži. Neka Jukan ustane i pazi na ostale."
Galaksija izgubljenih Page 5
