Alef Science Fiction Magazine 026

by MoZarD

  Jedro je zatreperilo na suncu, a onda se smanjilo: belo krilo koje proseca more.

  „Zbogom. Dobro ti more”, povika Run. Vetar uhvati njegove reći i odbaci ih kroz

  blistavi vazduh. Ostao je na plaži sve dok je još mogao da vidi brod. A onda se okrenuo i ne gledajući nazad, pošao preko plaže do kuće u Kameni zalivu.

  55

  Vera Ivosić‐Santo

  ČEMU SLUŽE

  GRANIČARI?

  Sad mogu reći, možda čak i sa zahvalnošću, da sam u životu ipak imao jedan miran međuperiod, vrijeme u kojem sam mislio da sam kao i svi ostali ljudi.

  Završio sam ekonomiju, zaposlio se u „Impexu”, iznajmio stan, upoznao Bubu.

  Svijet oko mene bio je sretno predvidljiv, iako, sjećam se sad i toga, ponekad je izgledao beznadežno jednoličan. Dešavalo mi se čak da s očajem pogledavam na svoje sitne navike, uredno izvršene obaveze, na čitav sistem ljudskih zidova koji se dižu po cijeloj planeti poput dobro sagrađenih kulisa. Kad kažem kulisa, to naravno proističe iz mog sadašnjeg znanja i mog sadašnjeg razmišljanja. Sada, to znači nakon što je Jakša ponovo ušao i izašao iz mog života, nakon što je Buba, moja žena...

  Sve je počelo davno, ali čudno kako u tom sretnom međuperiodu nisam bio, ili nisam htio da budem, siguran u svoja sjećanja koja su se odnosila na djetinjstvo, najakšu i ono što je on bio i ono što sam bio ja. Moje uspomene su bile maglovite, čak

  mislim da sam stvarne činjenice miješao s elementima nekih priča koje sam čuo ili knjiga koje sam pročitao.

  Sad opet vidim jasno, proničem kroz godine koje su prošle sve do onog toplog i zagušljivog popodneva u kojem mi je soba bila slična velikom staklenom balonu, akva-rijumu punom zelenog prigušenog svjetla.

  „Izmjerit ću ti temperaturu, pa ću ti promjeniti pidžamu”, rekla je mama. Bio sam

  bljedunjav, slabašan dječak i nekako sam uspio usred kolovoza dobiti gripu.

  Žute mrlje svjetla padale su kroz žaluzine na prekrivač i kad bi se pomaknuo činilo

  se kao da leopard pomjera mišiće ispod krzna. Negdje na ulici čula su se djeca.

  „Vidjela sam, vidjela!” ogorčeno je vikao neki glas vani.

  „To je Snježana”, rekoh Žmureći. Mamine ruke su bile hladne dok mi je zavlačila

  toplomjer pod pazuh.

  „Lovio je svjetlo po livadi”, čuo sam je kako cmizdri.

  „Snježa laza, Snježa laza...” grajala su djeca.

  „I ja sam ga vidio”, rekoh.

  „Koga?” priupita mama. Skupljala je domine i gurala ih u kutiju. Drvene pločice tupo su udarale jedna o drugu.

  „Jakšu Velikog. On je svjetlolovac”, rekoh.

  „Trideset i osam sa pet. Ne znojiš se dovoljno. Ako ti temperatura ne spadne zvat

  ću liječnika.”

  Htio sam još nešto reći, ali mislim da nisam mogao. Bio sam velika vlažna riba koja

  je široko otvarala žedne škrge. Snježana je još uvijek plakala. Mama je vadila čistu pidžamu iz ormara. Da sam mogao možda bih izašao vani i bar u potaji joj rekao kako

  znam da ne laže. A možd? i ne bih? Zar nisam kasnije sve to zaboravio baš zato što sam

  osjećao da tu nešto nije u redu? Zašto nitko drugi ne vidi?

  Povratio sam sjećanje na to riblje popodne, na Snježanin glas pod prodorom, na znojne plahte i hladno staklo toplomjera, ali ne mogu se sjetili da li sam i koga znao da još netko osim mene vidi.

  Tada mi to zacijelo nije bilo važno. Vjerojatno sam Jakšu i njegova čudesa

  56

  prihvaćao onako kako djeca prihvaćaju svoje tajne što ih skrivaju u zemlju. Kupica, unutra frenjaili neka druga dragocjenost, preko toga staklo, onda zemlja. Zavjerenički pogled. Psst! To znamo samo ti i ja. Tako je to bilo s Jakšom. Nisam pitao ni kako ni što, divio sam se i čudio.

  I opet... sjećanja naviru kao iz nekog bunara dosad skrivenog među podivljalim raslinjem zapuštenog vrta.

  Vidim Jakša trči po livadi i skuplja svetlucavc leptire, zapravo iskrice svjetla koje on uporno progoni svojom pohabanom bejzbol‐kapom. Bio je mršav, visok za svoje godine,

  sa riđom kosom koja mu se zavrćala oko ušiju i sitnim pjegama koje je imao čak i na rukama.

  Trava oko nas je visoka, zelena, kasno je proljeće i toplina joj već pomalo izvlači sokove. Na Jakšinom dlanu umorno trepću male, žute zvjezdice.

  „To je za mačku”, objašnjava mi Jakša i gnječi ih rukom kao komadić tijesta.

  Treperavu kuglicu stavlja u džep i ponovo trči livadom. Ja se probijam kroz gustu travu i slijedim ga poput psića. On će ih uloviti još i još, ali mala svjetla se tako sabijaju jedno u drugo da kuglica sporo raste. Trčao je livadom uporno, iz dana u dan, a onda kad je počeo kuglicu nositi na ramenu nije bila veća od šake. On je to nazivao mačkom i znam

  da sam stalno nešto očekivao od nje, vjerojatno da nekako izrazi pripadnost svom rodu,

  ali ona je uporno ostajala ono što je bila, gruda svjetlosti što je nježno sjala i koju je Jakša iz nekih svojih nedokučivih razloga pripisao mačjoj vrsti.

  Sjećam se kako se Jakša prevrće po livadi, sve dok pred očima ne vidim ništa drugo

  do jedan razigrani obruč, ili kako lako zaposjeda i najviše krošnje. Činilo se da Jakša može sve... osim da ukloni crne točke.

  Pojavljivale su se u njegovoj blizini nepozvane i rojile se naprosto same od sebe. U

  početku su to bila nešto kao zrnca prašine koja su se međusobno udruživala, lijepila sve dok postepeno nije ostala samo jedna točka koja je polako bubrila i postajala sve veća.

  Ja bih je ponekad vidio, a ponekad i ne, ali činilo se da ju je Jakša stalno svijestan. On je to nazivao rupom i kad bi je spomenuo lice mu je postajalo tiho i izduženo, gotovo odraslo.

  Nekoliko dana prije našeg rastanka saopćio mi je da je rupa sad negdje veličine papuče. Vjerovao je da ako uspije odgojiti dovoljno veliku mačku, da će ona pojesti rupu. Mislim da sam pomalo sumnjao u tu teoriju, jer mačka uopće nije bila mačka, a ni

  rupa nije ličila na miša.

  Imao sam samo šest godina kad se Jakša Veliki odselio iz naše ulice. Jedno vrijeme

  sam ga se sigurno sjećao, a onda je naprosto izblijedio, previše nevjerovatan da bih ga mogao uklopiti u stvarnost koja je oko mene svakodnevno množila svoje oblike.

  Spoznavao sam obaveze i terete, svakodnevna ljudska zaduženja koja su ponekad imala

  oblik Sizifovog kamena.

  Mislim da sam u suštini sumoran čovjek koji je sklon i sitnice pretvarati u dužnosti,

  a onda ulagati svu svoju snagu da bi se nosio s njima. To me naravno čini pomalo nervoznim i napetim. Buba mi često prigovara da puno pušim. Ponekad ni ne primjetim

  da mi je cigareta u ruci. Za ovu moju lošu naviku ona preuzima krivicu na sebe. Misli da sam nervozan zato što smo već četiri godine u braku, a još uvijek nemamo bebu. Nikad

  o tome nisam razmišljao na taj način iako se ponekad pitam da nije ona, bar jednim djelićem, u pravu. Čovjek često ne zna što mu se u stvari kuha ispod vlastite površine i čime sve to nadoknađuje na javi. Patim li ja uistinu za djetetom? Ili me sumorni

  ,,Impexsovi” hodnici tjeraju da palim jednu cigaretu za drugom u pustoj nadi da ću negdje zaboraviti upaljeni pikavac i napraviti jedan uveseljavajući vatromet?

  I tako sam zaboravio Jakšu. Mogao sam ga naprosto samo i sanjati jednog

  popodneva između dvije šalice čaja onog ljeta kad sam dobio gripu.

  A onda se, posve neočekivano, Jakša ponovo preselio u moju stvarnost.

  57

  Ugledao sam ga u hodniku „Impexa”, u jednoj od onih dugih zmijurina obloženih

  tapisonom i vratima. Čovjek je išao ispred mene, visok, pomalo nezgrapan, ruke su mu

  se činile predugačke, vrat pretanak. Koraci su mu bili prigušeni tepihom, u hodnicima je bila tišina, bilo je popodne i zgrada je bila pusta.

  Ali oko njega se nešto zbivalo. Zatekoh sam sebe kako zurim čovjeku u potiljak i produžujem korak ne bi li ga stigao. Tamno rida kosa b
lago mu se kovrčalana vratu.

  Činili se kao da oko tih kovrčica zrak vri, neodređeno treperi, što je naravno bilo besmisleno.

  Ipak, ja sam to sasvim lijepo mogao vidjeti. Sustigoh ga u nekoliko koraka

  odupirući se neprijatnom osjećaju u želucu.

  Čovjek me pogleda, onim poznatim zabrinuto‐podrugljivim očima.

  „Jakša!” izbaciše moje ukočene vilice s nevjericom.

  I to je bilo to. Tako je Jakša Veliki ponovo ušao u moj život, točno dvadeset i šest

  godina nakon što ga je napustio. Prepoznati nekog nakon toliko godina je naravno nemoguće, ali to se ipak desilo.

  „To je zato što smo iz sličnog plemena”, rekao je Jakša i nasmijao se dok smo u njegovoj kancelariji pili kavu. Radio je već dva mjeseca kao komercijalista u „Impexu” i da nije bilo slučajnog susreta na hodniku moglo je proći i dvije godine, a da se ne susretnemo u tapisonskim katakombama firme.

  Ured mu je bio okrenut prema skveru i on je često svoj dugački nos okretao u pravcu svjetla koje je dolazilo kroz velike prozore. U jednom trenutku se digao i otškrinuo okno.

  „Smeta ti cigareta?” upitah s osjećajem krivice.

  „Ne, osim što se bojim raka i paljevine”, odgovori on fiksirajući me s osmjehom.

  Progonio me blag osjećaj nestvarnosti. Zrak oko njega je posve jasno treperio.

  Nisam se mogao pretvarati sam pred sobom da to ne vidim. Ipak, nisam ga ništa pitao.

  „I moja žena misli isto”, rekoh i odlučno pritisnuh tek zapaljenu cigaretu o dno pepeljare. Usput se blago uštinuh. Tek toliko da se uvjerim da je to zapravo ne sanjam.

  „I ti to isto radiš kad ti ona kaže?” gledao me radoznalo.

  „Volio bih da pričamo o nečem drugom”, rekoh s nelagodom. „Mislim, sve je ovo

  pomalo nevjerojatno, zar ne? Kako da sad pričamo o cigaretama?”

  „A zašto ne?” reče Jakša podrugljivo. „Misliš li ti da ja sa svojom ženom pričam o

  nekim drugim stvarima?”

  Zamukoh osjećajući se glupo. Jakša otvori najdonju ladicu pisaćeg stola i izvuče polupunu bocu s bijelom etiketom.

  „Tek toliko da ne misliš da sam svetac”, reče smijuljeći se. Zrak je oko njega i dalje

  blago vibrirao tjerajući me u neku vrstu vrtoglavice. On izvadi dvije bijele plastične čaše i oštar miris viskija razbudi kancelarijski zrak.

  Ja vidim nešto oko tebe”, rekoh odlučno. „Tako je to bilo uvijek, je li tako? Uvijek

  je bilo nečeg oko tebe.” Trenutak zasutih doksam s mukom oblikovao misao. Jakša mi

  gurne čašu u ruke i ja je automatski prinesoh ustima. Na licu mi je lebdjela neka vrsta smješka najnepodnošljivije vrste. „Vide li to svi?” upitah napokon bojeći se unaprijed odgovora.

  „Već sam ti rekao”, on polako odmahne glavom. „To je zato što smo iz susjednog

  plemena. Teško je da susjedi ne vide jedan drugog.”

  „Ne razumijem o čemu govoriš”, rekoh zbunjeno.

  „Ne nerviraj se”, reče on. „Polako”. Otpio je gutljaj, naslonio se u stolici i zadovoljno zatvorio oči. Izgledalo je kao da smo se jučer rastali i da na meni nema baš ničeg novog što bi ga podstaklo na istraživanje.

  „Moram te upoznati s Mislenom”, reče poslije nekoliko trenutaka. ,,I ja sam se oženio, znaš.”

  58

  Razmišljao sam da li da kažem Bubi za Jakšu ili ne, a onda sam ipak odustao . Što

  sam joj zapravo mogao reći? Ni sam sebi nisam uspjevao oblikovati neku cijelovitu misao, iako je sjećanje već tada započelo svoje naglo nadiranje. Čep je bio uklonjen i duh je veselo izlazio iz boce. Ja sam nalazio sam da mi se to sviđa.

  „S tobom se nešto događa”, konstatirala je Buba. „Povazdan se sam sa sobom

  smješkaš. Nisi li se zaljubio?”

  „Pitaš li ti to ozbiljno?” upitao sam i zagrlio je.

  Buba uzdahne i poljubi me u obraz. Nedavno je bila ošišala kosu i izvukla svijetle

  pramenove na koje se još nisam navikao.

  „Zapravo se i jeste nešto desilo”, rekoh. „Sreo sam jednog prijatelja iz djetinjstva i

  to me je nekako osvježilo. I to kod nas, u ,,Impexsu”“. Buba također radi u firmi, u daktilo‐birou.

  „Ništa mi nisi rekao”, reče ona popravljajući mi majicu.

  „Sad ti kažem. Pozvat ću ga jedan dan kući.”

  Ali ispalo je da me Jakša preduhitrio. Jednog od idućih dana došao je negdje pred

  kraj radnog vremena u moj ured i poveo me sa sobom kući, na ručak.

  „Čudno, kako se dobro osjećam otkako smo se ponovo sreli”, rekao sam Jakši dok

  smo se vozili prema njegovom stanu. Vozio je plavog renaulta 4, ja sam svoj auto bio

  ostavio na parkiralištu.

  „A, je li?”, rekao je samo, ali činilo se da mu je drago. Na licu mu za trenutak zaigra poznati smješak, a zatim se ponovo stušti. Već sam bio primjetio da njegova raspoloženja uvijek predstavljaju krajnosti. Danas je bio mračan i bio sam u nedoumici

  zašto uopće istrajava da me odvede svojoj kući.

  Na trenutak sam razmislio kako bih mu dopunio svoju misao.

  „Kao da mi svijet izgleda nekako lakši.”

  „Lakši?” nasmije se Jakša mračno. „Lakši?” ali nije više rekao ništa.

  Vrtloženje oko njega je na tren postalo jače i imao sam dojam da će se svaki čas

  nešto promoliti pored nas. Pomislih da ga upitam za mačku, ali možda sad nije bio u pravom raspoloženju za to. U sebi se počeh spremati za susret s njegovom ženom.

  Bila je crna i niska, kad bih htio biti zloban mogao bih čak reći reći i zdepasta.

  Promrmljala je pozdrav dok smo se upoznavali, a onda nestala u kuhinji. Bio sam iznenađen. Nije to bila žena koju bih očekivao uz Jakšu. Činila se neobrazovana, čak pomalo priprosta.

  „Mislena voli red”, rekao je Jakša dok sam se ogledavao po malom, ali urednom

  stanu. Nalikovao je na pomno složenu kuliju.

  Sjeli smo u dnevnu sobu. Jakša upali televizor. Očekivao da svaki čas odnekud izvuče uredno složene papuče. Ali umjesto toga on otvori bar i nalije nam svakom u čašu dobra dva prsta žućkaste tekućine.

  Pili smo i šutjeli. Nisam bio siguran zna li Mislena da sam ja pozvan na ručak.

  Pokajah se što sam uopće dolazio. Ovo sigurno nije bio jedan od njihovih veselijih porodičnih dana.

  „Ona naravno ne vidi”, šapnuh Jakši.

  „Vidi”, odgovori on kratko. „U tome i jeste problem.Misli da sam lud.”

  „Lud?” ta je reč u ovom okolišu zvučala nekako strano. Pomakoh čipku koja je savršeno simetrično stajala na staklenom stoliću ispred mene, a zatim je, s osjećajem krivnje, maknuti nazad. „Lud?” ponovih.

  „Čak je i mene jedno vrijeme uspijela u to uvjeriti”, nastavi on s nekom mračnim

  zadovoljstvom. „Nešto kao, hipnotiziram je i prenosim na nju svoju bolesnu maštu. Čak

  sam išao kod psihijatra.” Govorio je namjerno glasno, očito ne želeći skrivati naš razgovor pred Mislenom.

  „I nisi bio dovoljno uporan”, začu se njen glas iz kuhinje.

  59

  Da li trebam posebno napominjatida od tada više nisam poželio da ga posjetim kod kuće?

  Nasuprot tome, Jakša je počeo pokazivati živo zanimanje za moj porodični život i ja

  sam ga, naravno, spremno upoznao s Bubom. Ona je bila milo, civilizirano stvorenje sposobno da se mnogo čemu prilagodi, pa tako ijakši. Pogotovo zato što ona nije mogla

  da vidi ono što sam mogao ja. Ili ono što je vidjela Mislena. Tako sam ja to sebi predstavio i kao što će se vidjeti imao sam potpuno krivo.

  Jakšin i Bubin susret bio je početak kraja.

  Ja to ne mogu vjerovati”, rekla je Buba nakon Jakšine prve posjete. Činilo se da joj

  je iz lica nestala i poslednja kap krvi. Ja to ne mogu vjerovati”, ponovila je još jednom, a oči su joj plivale kao da još uvijek traži neki čvrsti oslonac. Ja vidim... što to vidim?”


  pogledala me je molećivo, upitno.

  Sjedoh pored nje, na naslonjač i obujmih joj ramena. Bio sam potpuno iscrpljen.

  Već sam joj sve bio ispričao, sve čega sam se sjećao, sve što sam znao. I što još da joj kažem? I sam sam bio potresen, kako je bilo moguće da se od svih običnih ljudi baš nas

  četvoro nađe na okupu?

  „I ti si se tome radovao?” upita me ona s nevjericom. „Ti si se radovao kad si ga

  ponovo sreo?” Osjećao sam kako joj leda drhte.

  Šutio sam ne znajući što da joj kažem. Kako to da joj objasnim? Kako da joj objasnim simetriju zidova u ,,Impexu”, četvrtaste čipke na iritirajuće blistavim staklenim površinama i divlji zov kaosa što ga je donosio Jakša i kojem sam se s oduševljenjem predavao?

  „Ti zapravo ništa ne znaš”, rekla je Buba, sad me optužujući. Odmakla se na drugi

  kraj naslonjača pustivši moju ruku da mrtvo sklizne.

  „Misliš li da bih ga trebao više o tome pitati? Što da ga pitam? On kaže samo ono

  što želi. Zar nisi to vidjela i sama?”

  „Jest”, reče Buba, „vidjela sam.” Djelovala je otsutno, izgubljeno i ja joj se opet oprezno primakoh želeći je nekako utješiti. Obuhvatili joj ramena i privukoh je sebi. Nije se opirala. Pred očima mi iskrsne Jakša s velikim buketom cvijeća, kako se naginje i ljubi Bubinu ruku dok ona ukočena i blijeda stoji na vratima stana.

  „I što je ono rekao?”, promrmlja Buba. Pred očima nam se očito vratio isti film.

  „Znao sam da i ona vidi.” To je rekao. „Znao sam da i ona vidi.”

  „Hajde, smiri se”, prošaptah joj u uho. „Vidjet ćeš da sve to nije nimalo strašno.

  Jakša, pa što? Ne vidim da se time u našem životu bilo što značajno mijenja.”

  „Vjeruješ li ti u to?” upita Buba pomalo prezrivo i ja se prvi put otkako smo zajedno osjetih nelagodno. „Vjeruješ li ti zaista u to?”

  Nisam to više znao ni sam. Možda je Buba imala pravo. Ali tko je to mogao prosuditi? Tko mi je uopće mogao pomoći da se nekako odredim prema cijeloj situaciji?

  Jedno je bilo sigurno, Jakša mi nije bio od pomoći. On, središte cijele stvari, ponašao se kao promatrač. Naše reakcije su ga zanimale, možda čak i zabavljale, ali sve je to kod