Alef Science Fiction Magazine 024

by MoZarD

  “Na filmu, to nije izgledalo naročito dobro”, priznaje Varli. “Nisam bio toliko nezadovoljan kao neki drugi, ali bili smo u cajtnotu. Želja je bila, da oko tih ljudi klobuča voda, međutim, oni su samo stajali unutra, suvi, i to je izgledalo smešno. Meni se činilo da bi se takav, drugačiji izgled mogao ljudima dopasti, ali mi je rečeno da je na predpremijeri izazvao smeh nekih gledalaca, zato je isečeno.”

  Pošto je “Milenijum” tematski ambiciozan vremeplovski film čiju liniju pripo-vedanja pokreće jedan krupan vremenski paradoks, veliko pitanje je: kako će tu sadržinu shvatiti iskusno gledalište. Ovo je od presudnog značaja za uspeh filma. Po tom pitanju, Varli je zadovoljan.

  “Sa stanovišta vremeplovljenja, najbolje funkcionišu oni delovi koji su u

  današnjici”, zaključuje Džon Varli. “Kada se jedna ista scena vidi dva puta iz različitih uglova, uzbudljivo je. To pomaže. Bio sam iznenađen koliko je to korisno. Očigledno da se i publika dobro snašla. Bili smo zabrinuti. Hoće li ljudi to razumeti? Hoće li biti zbunjeni? Sudeći po pismima koja su stigla, razumeli su savršeno. To potvrđuje moje poverenje. Kad pokušaš da snimiš film, uvek si u sukobu sa ljudima koji tvrde da IQ

  publike nije na zadovoljavajućem nivou. Smatraju da treba pisati prema apsolutno najnižem zajedničkom imenitelju. Uvek sam osećao da mogu verovati svojoj publici, i drago mi je što vidim da sam bio u pravu.”

  112

  INTERVJU SA PREDRAGOM RAOSOM

  NASTOJIM PISATI NA SVJETSKOM NIVOU

  Jedni ga neobično cijene, drugi ne pod‐

  porno jesi profesionalni književnik, no bi li

  nose, no svi opažaju njegovo postojanje ‐

  te se moglo nazvati piscem znanstvene

  eto što bismo najkraće mogli reći o Pre‐

  fantastike?

  dragu Raosu, o kome se svi ne slažu da je

  Svakako su mene nazivali, i ovo nije

  najbolji jugoslavenski SF pisac, no kome

  najgore. No mislim da je to pitanje ma‐

  bi se teško moglo zanijekati da je vje‐

  nje‐više irelevantno, jer sve su takve po‐

  rojatno najplodniji, najbujniji i najorigi‐

  djele u biti umjetne, a umjetnici se umjet‐

  nalniji. Nakon njegova monumentalnog

  nim ne bave. Njime se bave teoretičari.

  Brodoloma kod Tbule, uslijedilo je – izuz‐

  Stvar je jednostavna: ili jesi pisac, ili nisi

  memo li mnoge priče i radio‐drame ‐

  pisac, i to je sve. Ili, kako to reče Oscar

  dugo SF‐zatišje prekinuto tek romanči‐

  Wilde, malo drukčije: “Books are goodly

  ćem Mnogo vike nizašto. U općoj krizi

  written, or badly written, that's ali.” Hoću

  izdavaštva, u općem nezanimanju za taj

  reći, za mene je svaka knjiga, pa čak i

  žanr, bilo je teško naći izdavača za nje‐

  svaka umjetnina, manje‐više ista, bez ob‐

  gove mega‐romane. Sad se napokon

  zira na žanr i vrstu. Žanr je samo rakurs,

  pojavljuje novi, Nul effort, u izdanju zag‐

  sredstvo da se dođe do nečega što je u

  rebačke Mladosti (biblioteka “Prizma”)

  čitavoj literaturi, pa možda i u čitavoj

  opsegom upola manji od Tbule, no za

  umjetnosti, zapravo isto. Traganje za iz‐

  naše prilike ipak neobično opsežan i ‐ bar

  gubljenim vremenom? Prošlim, budućim,

  po mojemu sudu ‐ jedva manje vrijedan.

  paralelnim? Vjerojatno tako nešto. A žanr

  Ako je manje divljeg patosa, više je zre‐

  je samo forma, njega nameće okolina, i

  losti koje donose godine. Nul effort

  čovjek mu se, kao svemu nebitnom, mora

  potvrđuje našu nadu da SF za Raosa nije

  prilagoditi. Ono, međutim, što književ‐

  mladenačka avantura nego doživotna

  nost čini književnošću, ne da se podvesti

  veza. Zgodan povod da malo popričamo s

  ni pod koji žanr. Znam da sam sada po‐

  njim.

  stao možda odviše apstraktan, a apstrakt‐

  Ne bih sad ulazio u to jesu li te napokon

  ne generalizacije za pisca nisu. Zato ću se

  zbog tvojih neslaganja s upravom uspjeli

  poslužiti jednom zgodnom pričicom. Ben‐

  izbaciti iz Društva književnika, no bio mu

  venuto Cellini, slavni renesansni zlatar i

  član ili ne bio, neosporno je da si profe‐

  kipar, u svojoj još slavnijoj autobiografiji

  sionalni književnik.

  piše kako je dobio narudžbu da naslika

  Zato su me i izbacili, zato što sam knji‐

  Bogorodicu. Posao, međutim, nije napre‐

  ževnik, pa sam htio o knjizi a ne se za‐

  dovao nikako, jer je svako malo prekidao

  jebavati s njihovim politikantskim prdo‐

  da svoj model ‐ neki šesnaestgodišnji cu‐

  klačenjem. Došli divlji, istjerati pitome.

  retak ‐ upotrijebi za muške svrhe. Mogu

  Uvjet za prijem i opstanak u Društvu ug‐

  misliti kolika je svetost zračila iz njegove

  lavnom je to da čovjek ništa ne piše, jer

  Presvete Djevice! Što je poanta te priče?

  tako ne nabija komplekse jednoknjižnih

  Žanr ‐u ovom slučaju sakralnu umjetnost

  kultumjačko‐književnim birokratima, a ti

  ‐ nametnuo je naručitelj. Umjetnik mu se

  znaju biti opasni. Oni pokušavaju prodati

  morao pokoriti. Ali je u nj svatko trpao

  tezu da je neplodnost znak ozbiljnosti

  svoje, jer je žanr zapravo samo medij,

  rada i da je od svih glasova najljepši glas

  ništa manje nego što su to riječ, slika,

  kastrata.

  zvuk. Kroz Presvetu Djevicu netko je izra‐

  žavao svoj misticizam, netko vjersko

  Rekli smo da nećemo o tome.

  ludilo, netko istinsku pobožnost, netko

  Dobro, nećemo o tome, ali me onda ne

  majčinstvo, netko svoje frustracije ili

  vuci za jezik.

  nježni erotizam. Netko je pak ‐ kao Ber‐

  Još nisam ni postavio pitanje. Ti neos‐

  nini u Ekstazi Svete Terezije, kojom je pri‐

  113

  kazao ženu u agoniji orgazma ‐kroz naj‐

  naprosto dijete svemirske ere. Kad je

  sakralnije motive izražavao najjarećiju

  poletio Sputnjik, bilo mi je šest godina,

  putenost. Tako je to i sa znanstvenom

  kad se čovjek spustio na Mjesec,

  fantastikom. Ja sasvim sigurno za nju

  osamnaest. Čitavo se moje sazrijevanje

  imam sklonosti, no imam sklonosti i za

  dogodilo između ta dva događaja. Ne

  koješta drugo. Međutim publika, napose

  tako davno pročitao sam da je Arm‐

  mlada, koja mene i najviše zanima, prih‐

  stronga najviše zaprepastio pogled ne na

  vaća taj žanr. Ona ga čita, ona ga voli, ona

  Mjesec, nego na Zemlju. Da je onda

  ga razumije. To je njihov jezik, i ja sam

  neposredno doživio spoznaju da je Zemlja

  prihvatio taj medij kao što bih u Engleskoj

  samo jedna sitna kap u svemiru. Ja sam

  govorio engleski. Da mladi ljudi čitaju

  tu perspektivu oduvijek imao, nikad

  pjesme ‐umjesto što pjesničke zbirke

  drukčije Zemlju nisam ni zamišljao. Nikad

  izlaze u dvjesto primjeraka ‐ možda bih

  nisam imao nekakav unutrašnji osjećaj da

&
nbsp; postao pjesnikom. SF je samo način da se

  ja stojim na nekakvoj zemlji, i da se ona

  modernim jezikom progovori o vječnim

  oko mene širi, i da su iznad mene zvijezde

  temama.

  ‐ ono Kantovo “zvjezdano nebo nad

  Ti kao da se braniš od toga da te

  nama”. Uvijek mi se činilo da Zemlju

  nazivaju SF‐piscem, i u tome nisi sam. To

  gledam odnekud odozgo... Hoću reći da

  brane i mnogi slavni pisci ‐ da ih sad ne

  je kod mene ta percepcija svijeta oduvijek

  nabrajani ‐ iako ga pišu. Slutiš li razlog?

  bila svemirska, i tu godine ništa ne

  mijenjaju. To je naprosto nerazdvojiv dio

  Ja mislim da se svaki pisac koji drži do

  čovjeka. Zato me, recimo, nikad nije

  sebe grozi toga da ga trpaju u nekakav

  zanimao zemljopis ‐ Zemlja mi se činila

  žanr ‐ bez obzira koji. Kao što niti jedan

  beznačajnim

  detaljem,

  nedostojnim

  veliki glumac, recimo, ne želi biti “ko‐

  ozbiljnije pažnje. Niti sam putovao po

  mičar” ‐iako glumi u komedijama, i kao

  svijetu: činilo mi se da bi to bilo naprosto

  što nijedan slikar ne želi biti “pejsažist” ili

  šetanje po malo većem stanu.

  “portretist”. Umjetnost se ne voli ograni‐

  čavati, a univerzalnost je i danas, kao što

  Danas je, međutim, interes za svemirska

  je bila i u Leonardovo doba, trade mark

  istraživanja opao...

  genija. A nađi mi rasnog autora koji sebe

  Mislim da je to neizbježno, jer je pristup

  ne smatra takvim!

  od samog početka bio kriv, pa je ćorsokak

  Recimo Predrag Raos.

  bio neizbježna sudbina. Sad samo treba

  čekati da se taj zahuktali mastodont, koji

  Izgubili ste pravo da idete dalje.

  se s tolikom žestinom i težinom zabio u

  Bez obzira na tvoje mišljenje o svojoj

  prolaz bez izlaza, nekako iz njega

  ličnosti, kad se govori o jugoslavenskom

  iskobelja. U početku je, s Ciolkovskim,

  SF‐u, spominje se samo nekoliko imena.

  stvar bila mudra: život ide prema svjetlu,

  Jedno je među njima i tvoje. Počeo si

  prema energiji, prema novim prostorima,

  pisati znanstvenu fantastiku još u pele‐

  dakle je čovjekova ekspanzija u svemir

  nama, u doba kad je Gagarin letio u

  jedan prirodan i neizbježan proces. Osva‐

  svojoj svemirskoj dači, kad je cijeli globus

  janje je svemira sve od Ciolkovskog i Von

  bio fasciniran nagovještajima osvajanja

  Brauna bilo zamišljano u golemim, indu‐

  nepoznatih dubina univerzuma, što je sve

  strijskim mjerilima. Sjećam se one krasne

  neobično dražilo maštu. Danas takvih

  Oberthove knjige, “Ljudi u svemiru”,

  poticaja nema. Pa što te onda tjera da i

  možda jedne od najljepših knjiga moga

  danas, čovjek u godinama... pardon, u

  djetinjstva, u kojoj se govorilo o svemir‐

  najboljim godinama...

  skim uređajima velikima stotine kilome‐

  Za tebe još ima nade.

  tara. Međutim je onda intervenirao rat.

  ... i dalje maštaš znanstvenofantastično,

  Hitleru je trebala raketa da Englezima

  a ne otrovno suho‐realistično?

  baca dinamit na glavu. Von Braun i

  njegov Berlinski raketni klub u to su se

  Kad poticaj dođe dok je još čovjek jako

  ušvercali da bi, pod krinkom ratnoga

  mlad, onda njegove posljedice znaju

  napora, razvili jedno novo prometalo.

  potrajati vrlo dugo, čak doživotno. Ja sam

  114

  Poslije se Von Braun branio da nije nacist,

  sve što nije bilo od ovoga svijeta. A mi

  da je njegov projekt rakete bio čista

  danas vjerujemo da je sve bilo u znaku

  sabotaža, jer je to bilo oružje koje je

  jednog egzaktnog, racionalnog, realnog i

  daleko više stajalo nego što je vrijedilo. I

  empiričnog Galielea. Zapravo se moder‐

  to je istina: bilo je to razbacivanje

  na, čista i egzaktna znanstvena misao

  oskudnih ratnih resursa. Vjerojatno bi sve

  iskristalizirala tek mnogo kasnije, i to iz

  na tome i stalo, da se nije pojavila

  jednog nemogućeg, mističnog, okultnog

  atomska bomba. Raketa, unatoč svojoj

  napoja. Kao što je i prvi moderni roman,

  zastrašujućoj cijeni, bila je idealan nosač

  Don Quixote, izrastao iz nemogućeg

  za taj zastrašujući teret ‐ bitne su bile

  riterskoga šunda. Taj mutež, taj nedo‐

  performanse, ne cijena. I to je čitava

  statak oslonca i orijentira, znak je pre‐

  priča. Let na Mjesec bio je samo de‐

  viranja, znak da se nešto zbiva. I to je

  monstracija vojne moći. Ako možemo

  dobar znak, iako je 99 posto toga smeće.

  izbaciti Apolo na Mjesec, možemo i

  Rasta nema bez adolescentskog bućku‐

  hidrogensku bombu na Kremlj, dakle

  riša. Ali ima tu i još nešto, da nabacim

  pazite što radite. Da nije bilo tog

  jednu ad hoc hipotezu. Današnji su mladi

  odmjeravanja snage, velesile bi je morale

  ljudi opsjednuti kompjuterima, baš kao

  opipati u nekakvom ratu, tko zna kako

  što smo mi bili raketama. Pazi, kompjuter

  fatalnom. Ili su, što je još gore, mogle

  je nešto posve izmišljeno, u njegovom je

  izgubiti svaku predodžbu o realnoj snazi

  programu sve moguće. To je zapravo

  protivnika, a to je jedna užasno opasna

  fantasy ‐ kompjuterska igra, neopipljivi

  situacija. Ona je dovela do prvog

  magnetski zapis. I ako imaš živaca za

  svjetskog rata ‐ kad su obadvije strane

  digresiju, eto vi još jedne: Jednom sam

  vjerovale da će do Božića biti u Berlinu

  zgodom gledao neke limačke improvi‐

  odnosno Parizu ‐ pa i do drugog, jer je

  zacije u Kazalištu mladih. Njihove su priče

  Hitler vjerovao da je Sovjetski Savez div

  ‐njihova odgojiteljica, dama u najboljim

  na staklenim nogama. Mogli bismo reći

  godinama, to nije mogla opaziti ‐ bile

  da je najveća korist od leta na Mjesec bilo

  zapravo onakve priče kakve ih pišu

  izbjegnuće trećeg svjetskog, vjerojatno

  kompjuterske igre. Nema tu svrhovitosti,

  nuklearnog i posljednjeg rata, i cijena

  neke unutrašnje moralne, psihološke ili

  koja se za to platila upravo je trivijalno

  tko bi ga sve znao kakve linije ‐ to je čisti

  mala. Što se, međutim, osvajanja svemira

  random program. Što je možda, zapravo,

  tiče, to je bio čist promašaj. Ideja se

  životu sličnije, ali protivno našoj želji da

  kompromitirala. Svemirski je program bio

  ljudsko iskustvo nekako sistematiziramo.

  nastavak politike, ne znanosti.

  U tim je igrama sve slučajno, moguće sve

  Možda odosmo odviše u širinu. Mene je

  što se zamisli, samo
ako se pritisne pravo

  osvajanje svemira zanimalo više u kon‐

  dugme. Mi smo sanjali o moći, a današnja

  tekstu mijenjanja ukusa publike. Eviden‐

  djeca već imaju svemoć. To me pomalo

  tno je, naime, da se interes čitalaca, na‐

  plaši. Uz božansku svemoć morala bi ići i

  ročito tvojih mladih, sve više udaljuje od

  božanska mudrost i božanska dobrota.

  znanstvene fantastike, i okreće fantasyu.

  Ovako bi se klinci mogli pretvoriti u

  Kad ne mogu maštati o realnim ili

  software, i sami sebe, svoju ljud‐skost,

  pseudorealnim svjetovima, mladi očito

  izbrisati bez traga.

  trebaju, i maštaju, o irealnim. Kako ti na

  SF je uvijek na neki neki način bio

  to gledaš?

  posvećen svakodnevnici, ali je ujedno bio i

  Kad neko doba izgubi orijentire, ide se u

  bijeg od realnosti, on je bio iskorak u

  misticizam. Ali to možda i nije tako loš

  paralelno vrijeme, u kontrolni svijet, iz

  znak. Je li ti poznato što su bili bestseleri

  kojeg su dolazila upozorenja što bi bilo

  u renesansi, što se najviše čitalo?

  kad bi bilo...

  U renesansi? Ljubavno avanturistički

  Ja bih znanstvenu fantastiku radije us‐

  romani?

  poredio sa zamišljenim eksperimentom.

  Što reče jedan slavni fizičar: “Uzmeš

  Da, ali samo ako su bili čista fantastika!

  Sunce i baciš ga.” Zamišljeni eksperiment

  Na klaftre su se gutale okultne knjige i

  115

  može biti praktički neizvediv, ali mora biti

  Zemlje i doveo do kolapsa. To je kolijevka

  zamisliv u realnom svijetu ‐ jer kad bi se

  za macu iz koje je vrlo teško pobjeći. Mož‐

  odvijao u nekom drugom, onda naprosto

  da samo Clarkovim zamišljenim gigant‐

  ne bi bio eksperiment. Fantasy je, na‐

  skim stratosferskim liftom. No imamo li

  protiv, naprosto matematičko simulira‐

  vremena da ga izgradimo?

  nje. Tu je sve dopušteno, sve moguće,

  Ti u svojim razmišljanjima polaziš od

  potrebno je samo postaviti nekakave

  rakete kao jedine alternative, i tako se u

  početne konzistentne aksiome.

  tvom pitanju zapravo odražava ona naj‐

  Zašto čak i to?

  veća šteta što ju je pričinilo osvajanje

  Mislim, da ako želimo da to bude dobra