Alef Science Fiction Magazine 018

by MoZarD

  Nije rečeno da je Aredhela bila potpuno nevoljka, niti joj je život u Nan Elmothu

  bio mnogo godina mrzak. Jer mada se po Eölovim zapovijedima morala kloniti sunca, zajedno su lutali pod zvijezdama ili na svjetlu mjesečeva srpa; ili je mogla gaziti šumama koliko je htjela, osim što joj je Eöl zabranio da traži sinove Feanorove, ili bilo kojeg drugog od Noldora. A Aredhela mu je rodila sina u sjenkama Nan Elmotha i u srcu mu

  dala ime na zabranjenom jeziku Noldora, Lamion, što znači Dijete Sumraka; ali otac mu

  ne dade ime do dvanaeste godine. Tad ga nazva Maeglinom, Oštrovidim, jer je zamijetio da su sinovljeve oči prodornije od njegovih, a misli mu mogu čitati tajne srdaca onostrano od izmaglice riječi.

  Kad Maeglin doseže pun stas, licem i obličjem sličiše noldorsklm srodnicima, ali po

  ćudi i umu bijaše sin svog oca. Malo je govorio osim o stvarima koje su ga se naposredno ticale, a tad bi mu glas imao moć da miče one koji bi ga čuli i da obara one koji su mu se odupirali. Često je išao sa Eölom u gradove Patuljaka na istoku Ered Lindona i tamo revno učio ono čemu ga podučavahu, a prije svega umijeće

  pronalaženja metalnih ruda u planinama.

  A ipak je rečeno da je Maeglin više volio majku i, kad bi Eöl bio kod kuće, dugo bi

  sjedio uz nju i slušao sve što bi mu mogla reći o svom rodu i njihovim djelima u Eldamaru, i o moći i neustrašivosti prinčeva kuće Fingolfinove. Sve je primao srcu, ali najviše ono što je čuo o Turgonu, i da ovaj nema nasljednika; jer je Elemvea, njegova

  žena, nastradala za prelaska Helcaraxea, a kći mu Idrila Celebrindal bijaše jedino dijete.

  Dok je pričala ove priče, probudi se u Aredheli žudnja da ponovo vidi svoje srodnike, i bi joj začudan zamor svjetlima Gondolina, i vodoskocima pod suncem, i zelenim utrinama Tumladena pod vjetrovitim proljetnim nebom; tim više što često ostajaše sama u sjenkama kad joj i sin i suprug bijahu daleko. Iz ovih priča potekoše i prve ___________

  (1) Naugrimi — sindarinsko ime za Patuljke

  55

  svađe Maeglina i Eöla. Jer nipošto ne bi majka otkrila Maeglinu obitavalište Turgonovo, niti bi čovjek mogao tamo dospjeti, a on je strpljivo čekao, još vjerujući da će joj izmamiti tajnu ili možda pročitati njene nezaštićene misli; ali prije no što je to mogao učiniti, on poželje vidjeti Noldore i govoriti sa sinovima Feanorovim, svojim srodnicima, koji ne obitavahu daleko. Ali kad otkri svoju namjeru Eölu, ovaj se razgnjevi: »Ti pripadaš kući Eölovoj, Maegline, sine moj«, reče on, »a ne Golodhrimima. Sva je ova zemlja Telerija, i ja neću da imam posla, niti će moj sin imati posla s ubicama roda našeg, osvajačima i otimačima doma našeg. Sad ćeš me poslušati ili ću te okovati.« A Maeglin ne odgovori, već bijaše hladan i tih, i više nije putovao s Eölom, a Eöl mu prestade vjerovati.

  Zbi se da sredinom ljeta Patuljci, kao što im bijaše običaj, pozvaše Eöla na gozbu u

  Norgod; i on odjaha. Tad Maeglin i majka mu bijahu slobodni izvjesno vrijeme da idu gdje im je volja, i često su jahali pod strehama šuma, tražeći sunce; i žudnja poraste u srcu Maeglinovom da zauvijek napusti Nan Elmoth. Stoga reče Aredheli: »Gospo, pođimo dok je vremena! Kakva nada postoji za mene ili za te u ovim šumama. Tu smo

  okovani, a za me nema nikakva probitka; jer naučio sam sve što mi je otac imao pokazati, ili što bi mi Naugrimi otkrili. Nećemo li tražiti Gondolin? Bićeš moj vodič, a ja tvoj čuvar!«

  Tad Aredheli bi drago i s ponosom gledaše svog sina; i rekavši slugama da polaze

  tražiti sinove Feanorove, odoše i odjahaše put sjevernih oboda Nan Elmotha. Tamo su

  prešli uzani tok Celona i ušli u Himlad i jahali do Gazova Arosa u pravcu zapada duž granica Doriatha.

  A Eöl se vrati sa istoka prije no što Maeglin predviđaše i otkri da su mu sin i žena

  otišli prije dva dana; i bijaše tako gnjevan da ih je slijedio i po dnevnoj svjetlosti. Kad uđe u Himlad ublaži svoj gnjev i pođe opreznije, prizivajući u sjećanje opasnost, jer Celegorm i Curufin biahu moćna gospoda, koja uopće nisu voljela Eöla, a Curufin, štaviše, imaše prijeku ćud; a izvidnica aglonska zamijeti jahanje Maeglinovo i Aredhelino do Gazova Arosa, a Curufin opaziv čudna zbivanja u toku, dođe s juga do prolaza i ulogori se u blizini Gazova. I prije no što Eöl prejaha Himlad iz zasjede ga napadoše jahači Curufinovi i dovedoše do svog gospodara.

  Tad mu Curufin reče: »Kakva posla, Mračni Elfe, imaš u mojim zemljama? Prijeka

  posla, možda, koja tjeraju tako sunco‐stidljivog napolje po danu.«

  A Eöl, svjestan opasnosti, suspregnu gorke misli koje mu se rojiše po glavi.

  »Saznah, plemeniti Curufine«, reče on, »da su mi sin i žena, Bijela Gospa od Gondolina, odjahali da te posjete, dok bijah od kuće; i učini mi se shodnim da im se pridružim u tom poslanju.«

  Tad se Curufin nasmija Eölu i reče: »Ovdje bi naišli na manje toplu dobrodošlicu,

  no što su se nadali, da si ih ti pratio, ali to nije na stvari, jer to ne bijaše njihovo poslanje. Nema ni dva dana kako su prešli Aroesiach i otud brzo odjahali u pravcu zapada. Izgleda da me hoćeš prevariti, osim ako nisi i sam prevaren.«

  A Eöl odgovori: »Tad, gospodaru, možda ćeš mi dozvoliti da odem i otkrijem istinu

  zbivanja.«

  »Imaš moju dozvolu, ali ne i ljubav«, reče Curufin. »Što prije napustiš moju zemlju

  to ću zadovoljniji biti.«

  Tad se Eöl pope na konja govoreći: »Dobro je, Lorde Curufine, naći srodnika tako

  obzirna u nevolji. Zapamtiću to kad se vratim.« Tad Curufin mračno pogleda Eöla. »Ne

  razmeći se nazivom ženinim preda mnom,« reče on. »Jer onaj ko krade žene Noldora i

  vjenčava ih bez darova ili dozvole ne stiče srodstvo s njinim rodom. Dadoh ti dozvolu da pođeš. Uzmi je, i nestani. Po zakonima Eldara ovaj te put ne mogu ubiti. I dodajem savjet: vrati se sad u svoje obitavalište u tami Nan Elmotha; jer srce me upozorava —

  ako sad budeš progonio onu koja te više ne voli, vratiti se tamo nećeš nikada.«

  Tad Eöl žurno odjaha, a bijaše pun mržnje prema svim Noldorima; jer prozreo je

  56

  sad da Maeglin i Aredhela bježe u Gondolin. I gonjen gnjevom i stidom zbog poniženja

  prešao je Gazove Arosa i naporno jahao putem kojim su oni prije prošli; ali mada nisu

  znali da ih slijedi, a imao je najbržeg ata, nije ih vidio sve dok ne dosegoše Brithiach i napustiše konje. Tad ih izda zla sudba; jer konji glasno zarzaše i Eölov at ih ču, i pojuri prema njima; i Eöl iz daljine opazi Aredhelinu bijelu odoru, i opazi put kojim se kretala, tražeći tajnu stazu u planinama.

  Sad Aredhela i Maeglin dođoše do Vanjske Kapije Gondolina i Tamnog Čuvara pod

  planinama; i tamo je dočekaše s radošću, i prolazeći Sedam Kapija dođe s Maeglinom

  do Turgona na Amon Gwareth. Tad Kralj sasluša s čuđenjem sve što je Aredhela imala

  reći; i pogleda s naklonošću Maeglina, sina svoje sestre, opažajući u njemu nekog vrijednog da bude uračunat u prinčeve Noldora.

  »Radujem se doista da se Ar‐Feiniel vratila u Gondolin,« reče on, »i sad će moj grad ponovo biti ljepši no u danima kad je smatrah izgubljenom. A Maeglin će imati najveće počasti u mojem carstvu.«

  Tad se Maeglin nakloni i primi Turgona za gospodara i kralja, da ispunjava sve njegove želje; ali potom stajaše tih i oprezan, jer blaženstvo je Gondolina prevazilazilo sve što je zamišljao iz priča svoje majke, i bio je začuđen jačinom grada i gostoprimljivošću njegovih ljudi, i mnogim stvarima neobičnim i lijepim koje je gledao.

  A ipak ni prema kome njegove oči ne bijahu češće privučene no prema Idrili, Kraljevoj

  kćerki, koja je sjedila do njega; jer biješe zlatna kao Vanvari, srodnici njene majke i izgledaše mu kao sunce od kojeg svi kraljevi dvori primaju svjetlo.

  Ali Eöl, slijedeći Aredhelu, pronađe Suhu Rijeku i tajnu stazu, i tako kradom puzeći

  dođe do straže, i bi zarobljen i ispitivan. A kad straža ču da Aredhelu naziva svojom ženom bijaše
zapanjena i posla brzog glasnika u Grad i on dođe do Kraljeva dvorca.

  »Gospodaru«, uzviknu, »Straža zarobi nekog koji kradom dođe do Tamnih Vrata.

  Eölom se naziva, i visoki je Elf, mračan i strašan, od roda Sindara, a ipak nazivlje Gospu Aredhelu svojom ženom, i zahtijeva da ga se dovede preda te. Gnjev mu je velik i teško ga je obuzdati, ali nismo ga ubili kao što tvoji zakoni zapovijedaju.«

  Tada Aredhela reče: »Avaj! Eöl nas je slijedio, baš kao što sam se plašila. Ali velikim krišom je to učinjeno; jer ne vidjesmo i ne čusmo nikakvu potjeru dok se uspinjasmo Skrivenim Putem.« Tad reče glasniku: »On govori istinu. On je Eöl, a ja sam njegova žena, i on je otac mojeg sina. Ne ubij ga, već ga dovedi amo na Kraljev sud, ako Kralj tako želi.«

  I bi tako: i Eöl bi doveden u Turgonove dvore i stajaše ispred njegova prijestolja,

  ponosan i zlokoban. Mada ne bijaše zapanjen manje no njegov sin svim što je vidio, njegovo srce bijaše puno gnjeva i mržnje prema Noldorima. Ali Turgon postupaše s njim

  s počastima, i uzdiže ga i uze mu ruku; i reče: »Dobro došao srodniče, jer za takvog te držim. Obitavaćeš ovdje do mile volje, osim što moraš ostati i ne smiješ napustiti moje Kraljevstvo, jer moj je zakon da nitko tko pronađe put amo ne smije otići.«

  Ali Eöl odbaci njegovu ruku: »Ne priznajem tvoj zakon,« reče on. »Nikakva prava

  nemaš ti niti itko od tvog roda u ovoj zemlji da grabiš čovjeka ili otimaš, ni ovdje ni ondje. Ovo je zemlja Telerija, u koju donosite rat i nemir, ponašajući se uvijek oholo i nepravedno. Nije me briga za tvoje tajne i nisam te došao uhoditi, već da tražim svoje vlastito: ženu i sina. Ako, pak, na Aredhelu svoju sestru polažeš neka prava, tad nek'

  ostane; nek' se ptica vrati u kavez, gdje će ubrzo ponovno oboljeti, kao što je oboljela i ranije. Ali ne i Maeglin. Mog mi sina nećeš uskratiti. Dođi, Maegline, sine Eölov! Tvoj ti otac zapovijeda. Napusti kuću naših neprijatelja i ubica roda našeg, ili budi proklet!« Ali Maeglin ništa ne odgovori.

  Tad Turgon sjede na prijestolje držeć' sudbeni štap i strogim glasom progovori:

  »Neću raspravljati s tobom, Mračni Elfe. Samo su mačevima Noldora zaštićene tvoje tamne šume. Slobodu da po njima lutaš divalj duguješ mom rodu; i da nije bilo njih dugo bi već ropski argatovao u jamama Angbanda. A ovdje sam ja kralj; i želiš li to ili ne, 57

  moj sud je zakon. Samo ti je ovaj izbor dat: da ostaneš ili da umreš ovdje; a tako i tvome sinu.«

  Tad Eöl pogleda u oči kralju Turgonu, i ne bijaše zaplašen, već stajaše dugo bez riječi ili kretnje dok se mirna šutnja nadnosila nad dvorom; i Aredhela bi uplašena, znajući da je opasan. Iznenada, brzo poput zmije zgrabi on koplje koje držaše skriveno pod ogrtačem i upravi ga na Maeglina, uzvikujući: »Uzimam drugi izbor za sebe i za sina mi. Nećeš zadržati što je moje.«

  Ali Aredhela se pruži pred džilit i on je udari u rame; a Eöla nadvladaše mnogi i okovaše ga, i odvedoše, dok drugi njegovahu Aredhelu. Ali Maeglin gledajući oca bijaše tih. Bi određeno da će Eöl slijedećeg dana biti izveden pred Kraljev sud; a Aredhela i Idrila sklonjivahu Turgona milosti. Ali uveče Aredhela oboli, mada je rana izgledala mala, i utonu u mrak, i u noći umre; jer vrh koplja bijaše otrovan, mada to nitko ne znade, dok ne bi prekasno.

  Stoga kad Eöla dovedoše pred Turgona za njega ne bi milosti; i odvedoše ga do Caragdura, litice od crne stijene na sjevernoj strani brda gondolinskog da ga otud bace sa strmih zidina grada. A Maeglin stajaše pokraj i ne reče ništa, ali naposljetku Eöl kriknu‐. »Dakle odričeš se svog oca i njegova roda, nečasni sine! Nek' ti ovdje propadnu sve nade, i nek' umreš ovdje istom smrću kao i ja.«

  Tad baciše Eöla s Caragdura i tako on skonča, i svim u Gondolinu to izgledaše pravedno; ali Idrila bijaše uznemirena i od tog dana ne vjerovaše srodnicima. A Maeglin je napredovao i izrastao, moćan među sinovima Gondolindrima, slavljen od svakog, i uzvišen u milosti Turgonovoj; jer ako je učio žudno i brzo sve što je mogao, također je imao i mnogo toga da pouči. I oko sebe je, okupljao sve one koji su imali najviše smisla za kovački zanat i rudarstvo; i tražio je u Echoriathu (Okružujućim planinama) i pronašao bogate žile rude raznolikih metala. Najviše je cijenio tvrdo željezo iz rudnika Anghabar na sjeveru Echoriatha, i otud je dobijao obilje kovnih metala i čelika, tako da je oružje Gondolindrima, bilo načinjeno još jačim i oštrijim. Mudar u savjetima bio je Maeglin i oprezan, a ipak oduševljen i neustrašiv u nevolji. A to se vidjelo u kasnijim danima; jer kad je u strašnoj godini Ninaeth Arnoediada, Turgon otvorio svoj tabor i pokrenuo trupe u pomoć Fingonu, Maeglin ne ostade u Gondolinu kao Kraljev

  namjesnik već ode u rat i boriše se uz Turgona, i pokaza nemilosrdan i neustrašiv u borbi.

  Tako se sve činilo dobrim sa srećom Maeglinovom, koji se uzdigao do moći međ'

  prinčevima Noldora; i najveći osim jednog u najglasovitijem njihovom carstvu. A ipak nije odao svoje srce; i mada je sve išlo onako kako je želio, trpio je u tišini, skrivajući svoje misli tako da ih je malo tko mogao pročitati osim Idrile Celebrindal. Jer od svojih prvih dana u Gondolinu nosio je tugu, vazda pojačavanu, koja ga je lišavala svih radosti; volio je ljepotu Idrilinu i želio je, beznadežno. Eldari se nisu ženili tako bliskim rodom, niti je tko do njih prije takvo što poželio. I kako je moralo biti, Idrila uopće nije voljela Maeglina; a znajući što misli o njoj voljela ga je još i manje. Jer nešto u njemu činilo joj se stranim i nepoštenim kao što su doista Eldari od tog doba smatrali; zli plodovi kraljoubojstva, pomoću kojih se sjenka kletve Mandosove spustila na posljednju nadu

  Noldora. Ali, kako su godine prolazile, Maeglin je još više gledao Idrilu, i čekao, a njegova se ljubav preokrenu u mrak u srcu. I tražio je sve više da bude njegova volja u drugim važnim stvarima, ne bježeći od truda i tereta, ako bi bili u njegovoj moći.

  Tako bijaše u Gondolinu; i međ' svim blagostanjem tog carstva, dok mu trajaše slava, mračno sjeme zla bi posijano.

  58

  59

  Tokom čitavog dosadnog, tamnog i umrtvljenog jesenjeg dana, dok su oblaci nisko pritiskivali sa neba, prolazio sam, potpuno sam, kroz monotoni predeo, jednoličan i turoban; na kraju dana, kada se pojaviše večernje senke, nađoh se pred svojim ciljem.

  Pogledah u prizor pred sobom — u prostranu kuću i jednostavno uređen posed oko nje, u sumorne zidove, prozore nalik na prazne oči, u bujnu živicu i nekoliko belih trupaca natrulog drveća — sa osećajem potpune zbunjenosti pomešane sa zaprepašćenjem. Jer učini mi se da sam jednom već bio na ovom mestu, ili sam možda o njemu čitao u priči kojoj se često vraćam. A ipak tako zasigurno nije moglo biti, jer samo su tri dana prošla od kako upoznah Lanselota Kaninga i prihvatih poziv da ga posetim u njegovom prebivalištu u Merilendu.

  Okolnosti u kojima sretoh Kaninga bile su obične; bio sam prisutan na

  bibliofilskom susretu u Vašingtonu kada nas je upoznao zajednički prijatelj. Uglađeni razgovor ubrzo zameni duboka i zanimljiva diskusija pošto je on otkrio moje zanimanje

  za fantastična dela. A kada je čuo da nameravam da krenem na odmor i da još nisam

  odlučio kuda, umolio me je da budem njegov gost na jedan dan i da slobodno vreme

  posvetim njegovoj neobičnoj kolekciji MEMORABILIJA.

  »Zaključiću, na osnovu našeg razgovora, da vi i ja imamo mnogo zajedničkog«, reče mi on. »Jer, vidite, gospodine, po svojoj ljubavi ka fantaziji nema mi ravnog. Možda je nasledih od oca i njegovog oca pre njega, koji mi je prenese genima. Bez sumnje, bićete zadivljeni onim što nameravam da vam pokažem, jer, i pored dužne skromnosti,

  laskam sebi da sam vodeći svetski sakupljač dela Edgara Alana Poa.«

  Priznaću da me poziv po sebi nije oduševio, jer nemam sklonosti ka

  obožavateljima pisaca ili naučnim sakupljačima ovog tipa. Prema Poovim pričama gajim

  više nego duboko poštovanje, ali moje interesovanje se ne proteže na čeprkanja po takvim detaljima kao što su dan kad je gospodin Po rešio da pusti bradu, a ne bih bio

  oduševljen ni mogućnošću da proučavam nekolik
o dlaka iz nekog kasnijeg brijanja.

  Pre će biti da su me pojava i ličnost samog Lanselota Kaninga naterali da prihvatim

  ponuđeno gostoprimstvo, jer je čovek, koji je trebalo da bude moj domaćin, izgledao kao da je malopre sišao sa neke Poove stranice. Njegov govor, kako sam pokušao da nagovestim, imao je obeležja dvorske uobraženosti tako izražene kod Poovih junaka —

  a svakako, pojavom je na njih podsećao. Jer pojava je Lanselota Kaninga imala nečeg mrtvačkog, u velikim vlažnim, svetlim očima, tankim ocrtanim usnama, delikatno izvajanom nosu, prefinjenoj ivici vrata i tamnoj, kovrdžavoj kosi tipičnoj za Poove likove.

  Ta čudnovatost me navede da prihvatim ponudu i doputujem do njegovog

  merilendskog poseda, za koji odmah ustanovih da i sam izražava Poetiku,

  prepoznatljivu u oblicima sive živice, jezovitim stablima drveća, i praznim prozorima nalik na oči ove kuće tame. Nedostajao je jedino šanac sa vodom oko zamka — i ja sam

  očekivao, na osnovu dosad viđenog, unutrašnjost obogaćenu rezbarenim tavanicama, mračnim tapiserijama, podovima od ebanovine i fantazmagoričnim ratnim trofejima tako živopisno opisanim kod autora »Gretske i arabeske«.

  Moja očekivanja ne behu previše izneverena kada stupih u dom Lanselota Kaninga.

  U skladu sa atmosferom koja je obavijala oronulu kuću i mojim radoznalim

  pretpostavkama, na moje kucanje, vrata otvori sobar koji me, u tišini, sprovede tamnim i prepoznatljivim hodnicima do kabineta svojeg gospodara.