Book Read Free

Alef Science Fiction Magazine 003

Page 5

by MoZarD


  bliže nego što si video sebe na plaži. To je slično onome kao da se nalaziš u velikoj sobi sa ogledalima na svakom zidu ili kao kad bi sebe mogao da gledaš otpozadi. Mislim da

  to može da ti se svidi.«

  »Isprobaću to ovde«, najavi Nikolas i poče da se penje po jednom mrtvom stablu

  dok ga je devojka čekala ispod. Suvo drvo puče i polomi se ispod njegovih nogu tako da

  nije mogao dovoljno visoko da se popne da bi video sebe odnapred i otpozadi. Kad se

  spustio na tle pored nje, reče: »Ni ovde nema ničeg za jelo, a tamo? «

  »Nisam našla ništa.«

  »Oni — mislim dr Ostrvo, — Mogu li dopustio da umremo od gladi?«

  »Mislim da on ne bi mogao ništa da učini, to je način na koji je ovo mesto izgrađeno. Neki put nađeš nešto, probala sam da pecam ribu ali nisam uspela. Nekoliko

  puta mi je Ignjacio dao parče onog što je imao; dobar je u tome. Kladim se da misliš da sam mršava, zar ne? Bila sam mnogo deblja kad sam došla ovamo.«

  »Šta ćemo raditi sada?«

  »Nastaviti da hodamo, Nikolase. Možda da se vratimo do vode.«

  »Misliš li da ćemo naći nešto?«

  Iz trulog panja insekti su zrikali i zvali: »Čekajte.«

  »Znaš li gde ima nečeg?« upita Nikolas.

  »Nečeg da pojedete? Ne za sada. Ali ti mogu pokazati nešto nedaleko odavde, mnogo interesantnije od ovog meteža umirućeg drveća. Da li bi voleo da vidiš?«

  »Ne idi, Nikolas,« reče Dijana.

  »Šta je to?«

  »Dijana je to nazvala Fokus, to je ono što ja hoću da ti kažem — Tačku.«

  »Zašto ne bih trebalo da idem«, upita Nikolas Dijanu.

  »Ja ne idem. U svakom slučaju, tamo sam već bila.«

  24

  »Vodio sam je«, reče dr Ostrvo. »Odvešću i tebe. Ne bih te vodio da ne smatram da

  će ti to pomoći.«

  »Mislim da se to ne sviđa Dijani.«

  »Dijana možda ne želi da joj se pomogne — pomoć često može biti bolna, često to

  ljudi ne vole. Ali je moj posao da im pomognem ako mogu, želeli to oni ili ne.«

  »A šta ako ne želim da idem?«

  »U tom slučaju te ne mogu prisiliti i ti to znaš. Onda ćeš biti jedini pacijent u ovom

  sektoru koji to nije video a osim toga si i najmlađi; oboje, i Dijana i Ignjacio su bili, a Ignjacio tamo često ide.«

  »Je li opasno?«

  »Ne. Bojiš se?«

  Nikolas upitno pogleda Dijanu. »Šta je to? Šta ću videti?«

  Dok su on i dr Ostrvo razgovarali, ona se odmakla oko pet metara dalje od mesta

  gde je Nikolas stajao i sela prekrštenih nogu buljeći u svoje ruke. Nikolas ponovi:

  »Dijana, šta ću videti?«

  Ona reče: »Staklo. Ogledalo.«

  »Samo ogledalo?«

  »Znaš kad sam ti rekla da se popneš na drvo ovde? Tačka je tamo gde se ivice spajaju. Možeš videti sebe — kao onda na plaži — samo bliže.«

  Nikolas je bio razočaran. »Video sam sebe mnogo puta u ogledalu.«

  Dr Ostrvo, čiji glas sada beše uzdah mokrog lišća, šaputao je: »Da li si imao ogledalo

  u svojoj sobi pre nego što si došao ovamo, Nikolas?«

  »Jedno čelično?«

  »Zbog toga ga nisi mogao polomiti.«

  »Izgleda. Ponekad sam bacao stvari na njega ali je ono samo dobijalo neke

  nabore.« Nikolas se nasmeja setivši se refleksija koje su pravili ti nabori.

  »Ni ovo ne možeš razbiti.«

  »Ne zvuči kao da ga vredi videti«

  »Mislim da vredi.«

  »Misliš li još uvek, Dijana, da treba da pođem?«

  Nije bilo odgovora. Devojka je buljila u tlo ispred sebe. Nikolas je obiđe da bi je pogledao i vide suzu koja je napravila vlažan trag na mršavim obrazima, ali ona se ne

  pomeri kada ju je dodirnuo. »Ona je katatoničar, zar ne?« reče on.

  Zelena grana izvan Fokusa potvrdi: »Katatonična šizofrenija.«

  »Imao sam doktora koji je jednom pomenuo taj naziv — upravo tako. Nije značio

  ništa.« (Doktor beše terapijski robot, čovek doktor je bio za više staleže. Roboti pacijenti su sedeli u kabinama bez vrata — dva i po sata za Nikolasa; sat i po pre podne, sat po podne — i razgovarali sa nečim što je ličilo na mali prijateljski zamrzivač. Neki ljudi su sedeli čitav dan u tišini, dok su drugi neprestano pričali i kod takvih pacijenata bolničari su retko isključivali mašine.)

  »Mislio je na uzrok i terapiju. Bio je u pravu.«

  Nikolas je stajao i gledao u devojčinu smeđeplavu kosu. »Šta je uzrok? Mislim kod

  nje.«

  »Ne znam.«

  »A šta je terapija?«

  »Upravo gledaš.«

  »Da li će joj to pomoći.«

  »Verovatno neće.«

  25

  »Ej, ona to može čuti, zar ne znaš to? Ona čuje sve što mi govorimo.«

  »Nikolas, ako te moj odgovor uznemirava ja ga ne mogu izmeniti. To će joj pomoći

  ako želi da joj se pomogne; ako insistira na zatvaranju svoje bolesti u sebe, onda neće.«

  »Trebalo bi da odemo odavde«, reče Nikolas.

  »Sa svoje leve strane videćeš mali put, vrlo nejasan. Između račvastog drveta i žbuna sa žutim cvetovima.«

  Nikolas klimnu glavom i pođe dalje osvrnuvši se nekoliko puta da bi pogledao Dijanu. Kad je prišao žbunu, vide da cvetovi behu leptiri što poleteše o obojeni oblak.

  Zapita se da li dr Ostrvo zna za to. Kad je odmakao stotinjak koraka i bio dosta udaljen od trule vegetacije reče: »Sedela je u Fokusu.«

  »Da.«

  »Je li još uvek tamo?«

  »Da.«

  »Šta će se desiti kad naiđe Svetla Tačka?«

  »Dijani će postati neprijatno i pokrenuće se ako još bude bila tamo.«

  »Jednom, u jednom od mesta gde sam bio, bio je sličan čovek, rekli su mu da neće

  dobiti ništa za jelu ako ne ustane i ne uzme i nisu ga više hranili čak ni preko nosne cevčice; nisu i on je umro. Rekli smo im za to i oni nisu ništa uradili i zbog toga je umro od gladi, a kad je umro bacili su ga na nosila, presvukli krevet i stavili nekog drugog tamo.«

  »Znam, Nikolase. Rekao si doktorima u Sv. Jovanu za to i to stoji u tvom dosijeu, ali

  razmisli; zdravi ljudi izgladnjuju sebe — da, do smrti — da protestuju protiv onog što osećaju kao političku nepravdu. Zar je iznenađenje što se tvoj prijatelj ubio protestujući protiv onog što je on osećao kao psihičku nepravdu.«

  »On nije bio moj prijatelj. Čuj, zar si stvarno mislio da će terapija koju Dijana ima

  ovde pomoći ako ne želi da joj se pomogne?«

  »Ne.«

  Nikolas je oprezno hodao dugačkim koracima. »Nisi to mislio? Ne misliš da je to istina?«

  »Ne. Sumnjam da će joj išta pomoći.«

  »Nisam mislio da ćeš nas lagati.«

  »Zašto da ne? Ako kojim slučajem ozdraviš, bićeš otpušten, a ako budeš bio

  otpušten, moraćeš da opštiš sa svojom sredinom koja će te često lagati. Ovde gde ima

  tako malo individua ja moram zauzeti mesto društva. To sam ti objasnio.«

  »Je li to ono što si ti?«

  »Društveni surogat? Svakako. Šta misliš ko me je izgradio? Šta bih još mogao da budem?«

  »Doktor.«

  »Imao si mnogo doktora, takode i ona. Nijedan od njih vam nije mnogo koristio.«

  »Nisam siguran da nam uopšte želiš pomoći.«

  »Želiš li da vidiš ono što Dijana zove tačkom?«

  »Pretpostavljam.«

  »Onda moraš hodati. Nećeš videti ako stojiš ovde.«

  Nikolas je koračao gurajući u stranu grane pune lišća i puzavica teške od kiše.

  Džungla je mirisala na zelenilo, a tamo su bili mravi na deblima drveća i vilini konjici sa vrelim telima i krilima velikim kao njegova ruka. »Želiš li da nam pomo
gneš?« upitao je posle nekog vremena.

  »Moja osećanja prema vama su ambivalentna. Ako nekad poželite da vam se

  26

  pomogne ja ću vam pomoći.«

  Tle se lagano uspinjalo i što je bilo više, bilo je sve raščišćenije, a šikara je prelazila u travu i paprat. Tu i tamo je štrčalo kamenje koje je trebalo preći, a krčevina se otvarala prema nebu. Nikolas upita: »Ko je ovo raščistio?«

  »Ignjacio. On često dolazi ovde.«

  »On se onda ne boji? Dijana se plaši.«

  »I Ignjacio se plaši ali dolazi.«

  »Dijana je rekla da je Ignjacio značajan.«

  »Jeste.«

  »Šta time misliš? Je li stvarno značajan? Značajniji nego mi?«

  »Sećaš li se da sam ti rekao da sam ja surogat društva? Šta misliš, Nikolas, šta društvo traži?«

  »Da svako čini onako kako ono kaže.«

  »Misliš na usklađivanje. Da, mora biti usklađivanja ali takođe i još nečega —

  svesti.«

  »Ne želim to da slušam.«

  »Bez svesti — koju ti možeš nazvati osećanjima ako si dovoljno pažljiv da ne dozvoliš sebi da budeš zbunjen terminom — nema progresa. Nikolas, pre jednog veka

  ljudska vrsta se gušila na Zemlji i sada se ponovo guši. Negde oko polovine ljudstva koje bitno učestvuje u napretku čovečanstva pokazuje znake emocionalnog uznemirenja.«

  »Rekoh ti, ne želim da slušam o tome. Postavio sam ti jedno lako pitanje — da li je

  Ignjacio važniji od Dijane i mene — a ti ne želiš da mi odgovoriš. Već sam čuo sve to što pričaš. Čuo sam to pedeset, možda i sto puta, od raznih i to su laži; to je poznata stvar koju ti imaš zapisanu negde na traci da bi je glasno pročitao kad neko zatraži. Ti ljudi o kojima si pričao su poludeli a poludeli su jer, dok su oni 'sprovodili napredak čovečanstva' ili kako ti bilo drago da to nazoveš, ljudi su ih izbacili iz njihovih soba zato što nisu mogli to da plate i, dok su oni bili izbacivani, drugi su se bogatili i to oni koji u celom svom životu nisu radili ništa osim što su razmišljali kako da postanu takvi.«

  »Neki put, Nikolas, teško je na vreme odrediti ko bi trebalo da bude poštovan.«

  »Kako možeš da znaš kad nikad nisi pokušao?«

  »Pitao si da li je Ignjacio važniji od Dijane i tebe. Mogu jedino reći da mi se čini da on pruža više nade u potpuno ozdravljenje spojeno sa stvarnim doprinosom ljudskom

  progresu.«

  »Ako je tako dobar, zašto je skrenuo?«

  »Zbog mnogo čega, Nikolas. Prostor između unutrašnjih planeta nije odgovarajuća

  sredina za ljudsku vrstu; a naš trans‐Martinov prostor je još gori. Bilo koja mlada osoba odavde — kao ti ili Dijana — koja pruža više izgleda da se adaptira na uslove koje mi

  pružamo, jeste vrlo dragocena.«

  »Ili Ignjacio.«

  »Da, ili Ignjacio. Njegov koeficijent inteligencije je sto dvadeset. Tvoj lični je devedeset pet.«

  »Nikad nisu odredili moj koeficijent.«

  »Tako stoji u tvom dosijeu, Nikolas.«

  »Pokušavali su, ali sam ja bacio kacigu i ona se polomila; sestra Karmela — ona je

  bila bolničarka — samo je napisala nešto na dnu papira i poslala me nazad.«

  »Razumem. Tražiću celokupnu istragu u vezi stim.«

  »Sigurno?«

  »Zar mi ne veruješ?«

  27

  »Ja mislim da ti meni ne veruješ.«

  »Nikolas, Nikolas ... « Dugačke vlati trave počele su da se pojavljuju ispod ogromnog drveća. »Zar ne vidiš da je neophodna određena količina poverenja i između

  dva bića?«

  »Da li ti meni veruješ?«

  »Zašto pitaš? Pretpostavimo da sam rekao da ti verujem; da li bi verovao onda?«

  »Kada ću ponovo biti klasifikovan?«

  »Moraš ponovo biti testiran, a ovde za to nema olakšica.«

  »Ako mi veruješ, zašto pričaš o ponovnom testiranju? Rekao sam ti da me uopšte

  nisu testirali — a u svakom slučaju ja moram da pređem preko devedeset pet.«

  »Nikolas, za mene je nemoguće da planiram tvoju terapiju bez procene tvoje

  inteligencije. To ne bih mogao ni sa čim da zamenim.«

  Tle se još oštrije uzdizalo i na čistini dečak zastade i okrenu se prema dole da bi pogledao ono što je prešao — lisnate membrane koje su ličile na alge u bazenu i iza toga more. Njegov vidik s leva i zdesna, beše još uvek okružen lišćem a ispred njega je bila livada (koja je ličila na kvadrat peska iz kojeg je izašao) istačkana drvećem, koja se protezala strmo prema nevidljivom vrhu. Imao je utisak da se brdo ispod njegovih nogu

  blago njiše. On iznenada upita vetar: »Gde je Ignjacio?«

  »Nije ovde. Bliže je plaži.«

  »A Dijana?«

  »Tamo je gde si je ostavio. Uživaš u panorami?«

  »Lepa je, ali izgleda da se tresemo.«

  »U pravu si. Ja sam pričvršćen za spoljašnje staklo našeg satelita sa dve stotine kablova, a plima i oseka i ostala strujanja blago gibaju moje telo. Prirodno, to kretanje se pojačava što se više penješ.«

  »Mislio sam da si direktno pričvršćen za trup; ako je voda ispod tebe, kako ljudi ulaze i izlaze?«

  »Priključen sam za glavnu vazdušnu pretkomoru komunikacijskom cevi. Tebi je to

  kada si stigao, verovatno ličilo na obične brodske stepenice.«

  Nikolas potvrdi to klimnuvši glavom i okrete leđa moru i lišću i poče ponovo da se

  penje.

  »Nalaziš se na predivnom mestu, Nikolase; otvaraš li svoje srce prema toj lepoti?«

  Očekujući odgovor koji nije stigao, vetar zapeva:

  Planinu šumovitu do samog vrha, čistine

  i vijugave proplanke visoko gore, kao puteve do neba

  vitko drvo klonule krošnje kao perjanica

  odsjaj kao strela od insekata i ptica,

  plamsaj dugačkih slaka

  što svijaju se oko ponosnih stabala i pređe

  što se protežu do kraja zemlje, žar

  i divotu svetskog prostranstva,

  sve on to beše video.

  »Zar ti ovo ne znači ništa Nikolas?«

  »Ti čitaš mnogo zar ne?«

  »Često, kad padne noć i svi ostali spavaju, ostane vrlo malo vremena da to radim.«

  »Govoriš kao žena; jesi li žensko?«

  »Kako mogu da budem žena?«

  28

  »Znaš ti na šta ja mislim. Jedino kada si govorio sa Dijanom tada si više zvučao kao

  muškarac.«

  »Još mi nisi rekao kako to misliš da sam lep.«

  »Ti si kao jedno uskršnje jaje.«

  »Šta pod tim podrazumevaš, Nikolas?«

  »Nije važno.« Video je jaje koje kao da je visilo u vazduhu ispred njega sijajući se

  kao da je od zlata i bilo je posuto cvetićima.

  »Jaja su za Uskrs obojena lepim bojama a moje boje su lepe — je li to ono na šta si

  mislio Nikolas?«

  Majka mu je bila donela jaje za vreme posete. Nije ga sama pripremila, jer nije umela. Nikolas je znao gde je bilo napravljeno. Zlato je bilo ono čisto zlato koje se upotrebljava za zaštitu krhkih instrumenata; čisti listići kristalizovanog karbona što su posuli površinu jajeta sitnim zvezdicama mogli su doći jedino iz laboratorije sa pećima pod visokim pritiskom. Mora da je bio strašno besan kada mu je reku da će mu ga dati.

  »Lepo je, zar ne Niki?«

  Lebdelo je u bestežinskom stanju i između njih okrećući se polako sa odbleskom njenih naparfimisanih rukavica.

  »Postoji poljsko cveće, đurđevak, ruža — mada, dragi, ja ne očekujem od tebe da ih

  razlikuješ.« Njegova majka nikad nije bila dalje od orbite Marsa ali se pretvarala da je devojaštvo provela na Zemlji; svako upućivanje na laž ispunjavalo je Nikolasa neizrecivim besom i sramotom. Jaje je bilo oko desetak centimetara dugačko i obrtalo

  se s kraja na kraj u kratkim razmacima, to je trajalo m
alo duže od osam otkucaja pulsa

  koji je osećao u svojim obrazima. Trebalo je da prođe dvadeset tri minuta posete.

  »Zar ga nećeš pogledati?«

  »Mogu da ga vidim i odavde.« Trudio se da je urazumi. »Mogu da vidim svaki njegov deo. Male crvene tačkice su kristali aluminijum oksida, zar ne?«

  »Mislila sam da pogledaš unutra Niki.«

  Tada je ugledao sočivo na kraju sakriveno kao kaplja rose u ždrelu jednog asfodela.

  Pažljivo je uzeo jaje, zatvorio jedno oko i pogledao. Unutrašnje svetlo nije bilo onakvo kakvo je očekivao — zlatno obojeno, već je bilo brilijantno belo i poticalo je iz nekog tajnog izvora. Ljudi su sigurno mislili da Zemlja sija iznutra kao da je viđena ispod orbite Meseca — indigo mora i smaragdna zemlja. Smeđe reke providne kao čaj tekle su duž

  ravnica.

  Njegova majka reče: »Zar nije lepo?«

  Noć je visila u uglovima sumorno ružičasta i slala duge senke kao hladne i divne ruke koje su milovale dan; i dok je to gledao i osećao, dugovrate ptice turobno ružičaste, gotovo crvene, ostavljale su trag preko neba svojim štakastim nogama dok su

  im krila pravila krstove.

  »To su flamingosi«, reče dr Ostrvo prateći njegov pogled. »Zar nije lepa reč za lepu

  pticu? Ne mislim da bi nam se tako sviđale da ih zovemo vrapcima, zar ne?«

  Njegova majka reče: »Odneću ga kući i čuvaću ga za tebe. Suviše je lepo da bi ostalo sa malim dečakom, ali ako ikada ponovo dođeš kući, ono će te čekati. Na tvojoj

  komodi pored četki za kosu.«

  Nikolas reče: »Reči te samo zbunjuju.«

  »Ne bi trebalo da ih prezireš, Nikolas. Osim što su lepe same po sebi, korisne su za

  smanjenje napetosti. Možeš imati koristi od toga.«

  »Misliš da je pričanje sa samim sobom zabluda?«

  »Mislim da lična čovekova sposobnost da saopšti svoja osećanja samom sebi, može

  29

  da ga zaštiti od samouništenja. Evolucija nas uči, Nikolas da je prava svrha jezika bila da ritualizuje čovekove strahove i nevolje, bila je to njegova čarolija da prisili bogove; komunikacija je došla kasnije. Reči mogu biti sigurnosni ventil.«

  Nikolas reče: »Želim da budem bomba, njoj nije potreban sigurnosni ventili.« Svojoj

 

‹ Prev