Alef Science Fiction Magazine 009

by MoZarD

  god. za snimanje filmova sa robotom koji

  domin, sad‐maz, ap, obožavam franc, i

  liči na Raderforda B. Hejza. Raspolažem

  sirovu džigericu. Šaljite holo danas, pot‐

  mnogim uzbudljivim hologramima leproz‐

  rebni ste mi! PGS—0076

  nih, što sam voljan razmenjivati za slike

  HIDROGENSKI oblak sa Betelgeza: tra‐

  trudnih zemljanskih domaćica. Na svu

  žim TEBE ako si merkurovski bakljaš že‐

  interesantnu poštu odgovaram odmah.

  ljan vrelog plamenog seksa i ritualnog sa‐

  PGS—0068

  moubistva. Pošalji srednju telesnu tem‐

  DOMINIRAJUĆI andromedanski sluzni

  peraturu. PGS—0077

  monstrum traži podatnu Zemljanku od

  TIRANOSAURUS sirijski, 108, osedeo, 57

  17—25. Mora biti prsata, sklona vriš‐

  metara i 3 cm, 85 t, traži atraktivnu ženku

  tanju, i da joj ne smeta cepanje bluza.

  sličhih dimenzija. Nije važna rasa, ali

  Imam standardni broj pipaka, antena,

  mora biti dvonožna, suvozemna, i koristiti

  hvataljki itd, volim da milujem i balavim.

  metrički sistem. Poželjna je osoba sklona

  Pošaljite holograme i koordinate za

  mesožderstvu i iskusna u korišćenju vozi‐

  sletanje. PGS—0069

  la sa unutrašnjim sagorevanjem. Mogu

  BIOINŽENJERISANI zemaljski delfin, 5,

  otputovati 10 parseka u ma kom pravcu.

  žudi da sretne vruće supruge kojima je

  Neophodni su hologrami koji otkrivaju

  dosadno. Raspolaže aparatima za disanje.

  detalje. PGS—0078

  PGS—0070

  PRIVLAČNA Zemljanka, 26, 168, 50 kg,

  LJUBAVI ŽELJNA školjka sa Labuda, preč‐

  crnka, 96—86—92, umorna od vođenja

  nik 17 metara, htela bi da upozna gi‐

  ljubavi sa egzotičnim vanzemaljskim

  gantske angiosperme i druge dihaoce

  vrstama. Tražim dobrog mladog (21 —30)

  CO2. Posedovanje razuma poželjno. Dis‐

  Zemljanina radi topline, zajedničkog

  krecija potrebna. Šaljite holograme i la‐

  života, ljubavi. PGS—0079

  76

  Spremao se za uobičajeno lješkarenje poslije ručka, kada ga je prenulo zvonce na ulaznim vratima.

  — Samo ti ostani, ja ću! — doprlo je iz kuhinje. Ingin glas i njezini koraci ubrzo su odjeknuli hodnikom.

  Odložio je novine i pridignuo se da ga eventualni gosti ne zateknu u ležanju, te pričekao da vidi tko je. Žamor u hodniku brzo se, medutim, stišao i u sobu je ušla Inge, noseći paketić.

  — Za tebe, od Gerharda. Izgleda nešto hitno — rekla je i pružila mu ga. — Idem da

  mi ne zagori mlijeko.

  — Dobro, kad je hitno — odgovori Rolf i uzme paketić, te ga otvori. U njemu je

  bila kazeta i popratno pisamce. Rastvorio ga je i odmah vidio da je bilo pisano u žurbi.

  »Dragi Rolf!«, stajalo je u njemu. »Znam da će te ovo pismo iznenaditi, ali ne bi trebalo jer poznaješ naš posao. Možda sam malo živčano prenapregnut, a možda me zaista netko uhodi; u svakom slučaju nemam mnogo vremena da ti opisujem o čemu se

  radi. Zato ti prilažem traku iz koje ćeš sve moći shvatiti sam, a koja je, osim toga, kod tebe na sigumom. Shvatit ćeš da te o ovome nisam mogao obaviještavati ranije, jer znaš i sam da je svatko od nas ljubomoran na sve ono što nanjuši i o čemu se može pisati. Sada mi je zbog toga žao, ali nadam se da još nije kasno.

  Pazi ovako: nešto se zbilo u Grünewaldu i na svoj se način zbiva još i sad i to nešto je u vezi s tamošnjim sanatorijumom.«

  — Oni su na odmoru u Grünebergu, zar ne? — doviknula je Inge iz kuhinje. — Pa

  što pišu, je li im lijepo?

  — U Grünewaldu ... — ispravi Rolf. — Čekaj, čitam... Čini se da nisu više...«

  »Radi se o Davidu, nekom dječaku za kojeg kolaju priče da je bio ubijen — a o ostalom ti neću govoriti jer je suviše nevjerojatno. Bolje se uvjeri s trake. Čut ćeš da je u igri i izvjesni doktor Kühlgruber, bivši nadstojnik obližnjeg sanatorijuma i, kad sam za to doznao, odlučio sam iskoristiti material za malu reportažu, ako ništa drugo da nadoknadim troškove boravka. Poslao sam Gerdu natrag i za početak odlučio posjetiti

  sanatorijum. Sve je bilo uredno dok nisam spomenuo ime doktora Kühlgrubera. Tu je

  nešto puklo, neki su se uznemirili i praktički me otpratili do izlaza — znaš kako to već biva. A kada sam ulazio u kola parkirana u obližnjem šumarku, prišao mi je jedan bolničar, rekao da mora razgovarati sa mnom i tutnuo mi je u ruke ceduljicu sa svojim imenom i adresdm. Bio je sav ustrašen i bojao se da ga tko ne vidi da razgovara sa mnom. Poslije toga mi se nekoliko puta učinilo da me netko prati i što više razmišljam o tome, sve sam uvjereniji da to nije bio sam pričin. Tko zna što tamo rade a ja ne želim propustiti priliku. Javljam ti sve ovo da nešto poduzmeš ako mi se šta dogodi, jer namjeravam posjetiti tog Seemanna, a posjet bi mogao biti rizičan. Prilažem ti i njegovu adresu. Zasad nemoj nikoga obavještavati o ovom dopisu, jer još nemam nikakvih argumenata. Na traci imaš razgovor vođen u kući mještana što smo ih upoznali i s njima se sprijateljili, a uglavnom sadržava sve pojedinosti koje smo čuli i na drugim mjestima.

  Nadam se skorom viđenju.

  P. S. Reci Mayeru da ću ono o aferi Grauback završiti krajem mjeseca i da razmišljam o feljtonu.

  S prijateljskim pozdravima,

  Gerhard Trautner«

  78

  Pročitavši pismo, Rolf slegne ramenima i odloži ga na stol. Sadržaj trake nije ga naročito zanimao i odlučio je da to ostavi za kasnije. Još je neko vrijeme mislio o tome, a onda se prihvatio čitanja dnevne štampe.

  A kada se sutradan vratio s posla, Inge mu je uzbudeno saopćila da je Gerda prijavila nestanak svog supruga.

  — Javila mi se prije nekoliko minuta. Trebao je doći jučer navečer, ali joj se uopće ne javlja. A promijenio je i hotel. Rolf, zašto bi nakon njena odlaska promijenio hotel?

  — Ne znam — odvrati Rolf, još uvijek prilično iznenađen najnovijom viješću. —

  Najvjerojatnije da bude što bliže izvorištu informacija. A možda i tek tako.

  — Moguće — složi se Inge. — A da to nije u vezi s onim što ti je poslao?

  — Ostao je da napravi neku reportažu. Vjeruje da je naišao na nešto od čega bi se

  dalo složiti dobar tekst, pa neće propustiti priliku. Ne boj se, Gerhard zna svoj posao.

  — Svi ste vi novinari isti — prijekorno reče Inge. — Trebao se javiti, ovako je Gerda u brizi.

  — Vidjet ćemo — reče Rolf. Iako je Gerhard bio prilično odgovoran, njegov novinarski entuzijazam lako je dopuštao mogućnost da propusti redovno obaviješta-vanje o tome gdje se nalazi ako je to bilo u interesu informacija za kojima je tragao. No, Rolf je znao i to da Gerhard već kasni sa svojim ranije preuzetim člankom, pa je time ono u što se po svemu sudeći ovaj put upustio dobivalo na težini. Odlučio je stoga preslušati traku koju je od njega dobio.

  Na traci je bio snimljen neobavezan razgovor i iz buke, koja je potjecala od skrivanja uključenog kazetofona, odmah je zaključio da je Gerhard snimao krišom.

  Prepoznao je Gerdin smijeh.

  — Jučer smo se dobrano umorili — začuo se ženski glas.

  — Ali bilo je krasno. Trebali bismo češće ići na ovakve izlete. Baš je šteta što uskoro odlazite.

  — Da — reče Gerda. — Imate divnu okolicu. Hoće li fotografije biti gotove prije našeg odlaska?

  — Na žalost ne. Tek za tjedan dana. Ali odmah ćemo vam ih poslati.

  — Moram priznati da me malo uhvatila jeza kad smo prolazili pored onog

  napuštenog imanja — začuo se opet Gerdin glas. — I da to baš nitko ne poruši.
.. I onda čudovišna zgrada s visokom ogradom. Je li to neko skladište, čije je to zapravo vlasništvo?

  — E, to vam je onaj sanatorijum o kojem smo govorili — žustro upadne domaćica.

  — Baš ta zgrada, a imaju još dolje i neke barake. Uvijek me prođu srsi kad pomislim na nju i uvijek govorim djeci da ne idu u taj dio šume. Sve je to mučno u vezi s tim. Prije su tamo bile neke kasarne...

  — Da — upleo se iznenada Gerhard. — Priča se nešto i o nekom Davidu, djetetu

  sa čudesnom sposobnošću da prolazi kroz zidove.

  — Ljudi pričaju svašta — začu se glas domaćina. — Navodno se još prije nekoliko

  godina na nekoliko mjesta u gradu pojavio nepoznati mališan koji bi redovito iščezavao na krajnje nevjerovatan način. Naime, tako se priča, prolazio je kroz zidove. Ali to su sve gluposti...

  — Možda i jesu — umiješa se domaćica — ali nešto je sigumo bilo. A i o tom Kühlgruberu se svašta pričalo.

  — Tko je Kühlgruber? «‐ upitao je Gerhard.

  — Bivši nadstojnik sanatorijuma. Neki čudak. Uvijek je prolazio u crnom

  79

  mercedesu sa zastorima.

  — Ne vidim kakve bi veze on mogao imati sa tim Davidom — reče Gerhard.

  — Ma nikakve — reče domaćin. — Ljudi su naprosto povezali dvije nepoznate i neobične stvari. Onda im je lakše: jedna objašnjava drugu, a obje se svedu na jednu jedinu. Naime, kad se ispostavilo da nikakav David ne postoji, stale su kružiti priče o tome, da netko kruži okolo, stvara iluzionističke trikove i plaši ljude, a budući da to nije mogao biti bilo tko, ispalo je da je izvor svega zla u sanatorijumu.

  — Pa dobro, a koliko je ljudi prijavilo da je vidjelo tog... Davida? — bilo je očito da se Gerhard zainteresirao za slučaj.

  — Ne znam — odgovori nehajno domaćin. — Valjda više njih. Irena zna više o tome.

  — Neki je skitnica bio prvi — počela je domaćica. — To točno znam. Počeo je u

  nekoj pivnici buncati o nekom malom vilenjaku koji izlazi iz panjeva i ulazi u drveće, a onda su se počeli javljati i drugi da su i sami vidjeli istu stvar ali da, prirodno, nisu željeli ranije govoriti o tome da in ne proglase... no, u najmanju ruku neozbiljnima.

  — E da, to ti je to — nasmije se domaćin. — Sad se i ja sjećam da je sve počelo u

  nekoj pivnici. Zapravo, klasično. Sve to možemo izvesti ti i ja, samo da se dobro dogovorimo što smo to vidjeli i gdje je šta stajalo, da nas ne uhvate u proturječju.

  — I nitko nije prijavio nikakav nestanak... mislim nestanak djeteta? nastavio je Gerhard sa upitima.

  — Nestanak?! — začudio se domaćin. — Ma kakav nestanak, što ti pada na

  pamet! Pa nije valjda da bi povjerovao u ta naklapanja!? Pa naravno da nije. A nema više ni tog famoznog Kühlgrubera. Ili je dao otkaz ili su ga otpustili... A kada se sve stišalo, tada se opet počelo govoriti da je taj David ubijen, pa su onda to opet povezali sa Kühlgruberom i na koncu je ispalo da je taj jadni Kühlgruber u zatvoru zbog ubojstva Davida. Daj, budi razuman. To bi, valjda i za tebe kao novinara bilo previše.

  — Varate se — reče Gerda. — Tek bi ga tada zainteresiralo!

  — Pa baš je i bilo tako nekako — umiješala se ponovo domaćica, za, koju je Rolf

  sada znao da se zove Irena. — Sve se dogodilo nekako u isto vrijeme, i to s tim Davidom i Kühlgruberov odlazak.

  — Pa jeste — reče strpljivo domaćin. — Dogodilo se nekako istodobno, ako baš inzistiraš, ali se isto tako dogodilo i prije više od sedam, ako ne i osam dana i ne znam zapravo kakvog ima smisla uopće govoriti o tome. Ah, da, ti si se raspitivao — obratio se zatim, očito, Gerhardu. — Pa je li te zanima još štogod?

  — Ne, ne zasad — uslijedio je Gerhardov odgovor izrečen specifičnim tonom po

  kojemu je Rolf odmah shvatio da je Gerhard nešto naumio; a Irena je vješto iskoristila priliku da izmijeni tok razgovora.

  — Pa ostat ćete još do nedjelje — rekla je. — Tada bismo zaista mogh obići i zapadnu stranu. Ona je mnogo ugodnija.

  Ostatak razgovora sastojao se od niza neobaveznih tema od kojih nijedna nije bila

  od važnosti za slučaj koji je zaokupio Gerharda. Na ostatku, pak, trake, kao i na njenoj drugoj strani, bila je snimljena Gerhardova omiljena muzika mediteranskog melosa i, nakon otprilike sat i pol Rolf je završio preslušavanje. Bilo mu je odmah jasno da se sve svodilo na skup višestruko prepričavanih i dotjeranih izmišljotina, ali nije osuđivao Gerharda jer je vjerovao da su utisci dobiveni na licu mjesta bili mnogo upečatljiviji i vjerodostojniji. Osim toga, lako je bilo moguće da je sve to Gerhard iskoristio kao osnovu za posjet lokalnom sanatorijumu, kako bi napisao reportažu o temi koja nikad

  80

  nije bila nezanimljiva.

  Ponovo je uzeo u ruke primljeni dopis. Jedna rečenica, ona »Tko zna što tamo rade

  i ja ne želim propustiti priliku«, zvučala je u svjetlu Gerhardova nestanka dosta ozbiljno.

  Odnekuda, Rolf je osjetio da u svemu ipak nečega ima. Pogledao je u rokovnik, da

  ustanovi gustoću postojećih termina, a onda odlučno okrenuo telefonski broj.

  — To si ti Ernest? Rolf ovdje, čuj, imam mali problem. Neću doći sutra u redakciju... A možda ni prekosutra. Zapravo, uzeo bih tri dana neplaćenog odmora. Ne, ne, s tim je sve u redu i to će ti biti gotovo krajem tjedna, kao što smo se dogovorili. S

  Gerhardom? Da, čuo sam da je njegova žena prijavila nestanak... Da, nadajmo se da je

  tako. Doći ću onda u ponedeljak. I još nešto: neću ti ništa obećavati, ali moguće je da ću imati za tebe malo iznenađenje... ne, neće mi trebati više od četiri stupca... Da?

  Odlično, onda smo se dogovorili... nema na čemu, vidimo se u redakciji, doviđenja...

  Kad se okrenuo od telefona, zatekao je Ingu na dovratku. U ruci je držala Gerhardovo pismo.

  — Znači, ideš — rekla je mirno, a u glasu joj se osjetio prizvuk prijekora. — Znala

  sam to čim si počeo slušati onu traku.

  — Samo na dva dana. Zamisli da naletimo na neku senzaciju. Ona ne bi prošla ispod nekoliko tisuća maraka, a mi ih baš trebamo, zar ne?

  — Ponekad te mrzim — reče Inge.

  — To je uvijek kad nemaš u mene dovoljno povjerenja — reče Rolf. Bez brige, bit

  ću oprezan, nije mi takvo što prvi put. A i Gerhard je stari li‐sac. Zacijelo je nanjušio nešto krupno.

  — Pretpostavljam da te ne mogu zadržati — rekla je Inge.

  — Ali, mala, pa to nije ni potrebno — reče Rolf. — Idem samo malo izvidjeti koliko

  to vrijedi i da li se oko toga uopće truditi. A možda naiđem i na njega... ako se u međuvremenu ne pojavi.

  Nakon večeri u kojoj se osjećala napetost u vezi predstojećeg odlaska i nedovoljno prospavane noći, vožnja auto‐putom bila je pravo osvježenje i Rolf je otvorio prozorčić na krovu automobila. Zapravo, nije trebalo biti ništa osobito u tome što je Gerhard promijenio hotel, a možda ni u tome što ga nije obavijestio gdje se sad nalazi. Možda je zaboravio, suviše misleći na svoj susret s bolničarom Seemannom, a možda nije to jednostavno smatrao potrebnim.

  Grünewaldu je dobro pristajao njegov naziv. Bio je to ugodan srednjealpski gradić

  smješten na obroncima obližnjeg brda i već s njegovih najdonjih periferija, do kojih je pristigao ubrzo nakon što je skrenuo s auto‐puta, pružao se širok pogled na ozelenjele površine vinove loze na susjednom obronku. Pitoreskne lanterne, uske krivudave i kose uličice i uredna pročelja zgrada sa mnoštvom očuvane drvene građe davale su mjestu

  sjetan i pomalo zaboravljen ugođaj koji natjera Rolfa da uspori. Uredno restaurirane i održavane zgrade iz različitih epoha prošlosti svjedočile su o tome da gradsko vijeće drži do očuvanja tradicije i da je dobro zna razlikovati od novog, a prozori prepuni cvijeća, davali su gradskim ulicama posebnu svježinu i mir. Prošao je pored hotela

  »Doria« i zaustavio se pred zgradom iznad čijeg se glavnog ulaza kočio veliki gotički natpis »Hotel Blumenhof«.


  Izabrao je sobu s pogledom na sjevemi obronak i odlučio da ne gubi vrijeme.

  Tražiti Gerharda učinilo mu se suvišnim, a u slučaju da je posrijedi nešto ozbiljnije, 81

  svakako bi bila greška na sebe svraćati pozornost. Stoga je trebalo početi od Seemanna, i to oprezno. Nakon što je proučio kartu grada kupljenu na recepciji i još jednom razmislio o svim pojedinostima, smatrao je da je spreman za susret.

  Put kojim je vozio je izbio na sjevemu periferiju koja se brzo stala osipati u pojedinačna, raštrkana i sve rijeđa imanja i prve farme. Bilo je oko pet uveče kada je pristigao do ovećeg usamljenog imanja nedaleko od šume. Vrata na ogradi bila su širom otvorena i on produži do kuće. Izašao je iz kola i tek što je zalupio vratima, u kućnom dovratku pojavila se jedna žena i, brišući ruke o kecelju, kratko ga oslovila.

  — Ovdje živi gospodin Seemann, Hans Seemann? — upitao je više potvrdno nego

  kao pitanje, uz pozdrav.

  — Da — odgovorila je žena, kolebajući se da li da kaže još nešto ili da riječ prepusti neočekivanom gostu.

  — Želio bih razgovarati s gospodinom Seemannom — reče lagano se naklonivši.

  — Ako je kod kuće. Dosta je važno.

  — Tko ste vi? — upitala je umjesto odgovora žena, još uvijek sumnji‐čavo ga promatrajući. — Da li vas moj muž poznaje?

  — Prijatelj — malo je slagao. Bilo je u tome i istine, jer nije rekao čiji, a njegove namjere nisu se mogle nazvati neprijateljskima.

  Žena je lako klimnula glavom i brzo ušla u kuću. Iskoristio je priliku da osmotri gospodarstvo. Iako je imanje bilo veliko i po svemu sudeći uredno održavano, zaključio je da im novac ne bi došao naodmet. A zavisno od »težine« informacije, Rolf je bio spreman u troškove boravka uključiti i solidnu sumu nadoknade njezinom donosiocu.

  Uostalom, s tim je zacijelo računao i Gerhard,..

  Žena se ubrzo vratila i pustila ga da uđe. Ovaj put bila je znatno susretljivija.

  — Hans je u dnevnoj sobi — obavijestila ga je, upućujući ga gdje da odloži kaput.

  — Očekuje vas.

  Pošao je polumračnim hodnikom do ostakljenih vratiju kroz koja je prodiralo dnevno svjetlo. Na zidu visjeli su pocrnjeli jelenji rogovi, kljove vepra i još neki lovački trofeji. Žena je pred njim otvorila vrata i on je ušao u sobu. U sobi se nalazio sredovječan čovjek, i čim je ugledao Rolfa, on je iznenadeno ustuknuo.