by MoZarD
— Vi... Vi niste gospodin Trautner?! Tko... Tko ste vi? — bile su njegove prve riječi.
— Ja sam prijatelj gospodina Trautnera. Zapravo, njegov suradnik — rekao je Rolf.
Ovo »suradnik« zazvučalo je dosta uvjerljivo, ali je čovjek i dalje bio zaplašen.
Kad
sam vidio registraciju, bio sam uvjeren da je došao g. Trautner. Sada vidim da nije —
reče, očekujući objašnjenje.
— Verujem da je bio spriječen — reče Rolf. — Najvjerojatnije da je bilo tako.
— Spriječen? — izrečena formulacija uznemirila je Seemanna i Rolfu to nije promaklo. — Što znači najvjerojatnije? Zašto ste zapravo došli?
— Došao sam na razgovor na koji ste pozvali mog suradnika Gerharda —
odgovorio je Rolf. — Imao je razloga da me obavijesti o svojem posjetu klinici na kojoj radite.
— Ah, tako... Onda bi moglo biti sve u redu. Jedino ako... Nisu ga valjda... —
pogledao je ženu koja je stajala bez riječi, a u čijim se očima ogledao njegov strah.
Prošao je rukom kroz prorijeđenu kosu.
— Pa dobro, sjednite — ponudio je Rolfa. — Razgovarat ćemo, tako sam već prije
odlučio. Idi Marta, pogledaj što radi Heidi.
— Ti... Reći ćeš mu... — žena je stajala čvrsto, gledajući ga pravo u oči. Seemann
82
obori pogled.
— Da, reći ću mu — reče zatim odlučno. — Moram, vrijeme je.
Žena se okrenula i bez riječi napustila prostoriju, a Rolf se teško mogao oteti dojmu da se jedva suzdržava od toga da brizne u plač. Neko vrijeme vladao je tajac.
Soba je bila namještena dosta staromodnim namještajem i vidjelo se da duže vrijeme
nije kupljeno ništa novo.
— Ono što ću vam reći — počeo je iznenada Seemann mirno i kao u nekoj
svečanoj tišini — to možete vjerovati i ne morate. No, morate mi obećati da ćete poduzeti sve da o tome izvijestite što više ljudi. To mora izbiti na svjetlo dana.
— Bit će mi zadovoljstvo — rekao je Rolf. — To mi je posao. Problem bi bio tek u
tome da mi nešto kažete i onda zabranite da o tome govorim.
— Morate imati hrabrosti da o tome pišete... Sve dok postoje oni... Ili dok niste sigurni da ne postoje.
— Oni? — upitao je Rolf.
— Oni koji su oteli doktora Kühlgrubera da im oda tajnu svog velikog otkrića...
— Otkrića? Kojeg otkrića? — zapitao je Rolf.
— To je duga priča — reče Seemann. — Vidim da moram početi iz početka, iako
postoje stvari koje bih želio zaboraviti — pokrio je glavu rukama kao da se nečeg teško prisjeća, a onda lagano nastavio.
— Postojao je izvjesni doktor Kühlgruber. Kažem izvjesni iako sam bio njegov bliski suradnik i asistent na kojeg se uvijek mogao osloniti, jer je njegova ličnost za mnoge zauvijek ostala obavijena velom tajne. Sve je to bilo još prije nekoliko godina. A onda je iznenada nestao.
— Je li to u vezi s isto tako izvjesnim Davidom? — upitao je pažljivo Rolf, a mišić
na Seemannovu lieu neznatno se trznuo.
— Sa Davidom? — Seemann lagano digne glavu. — Ah, da, nazvali su ga David.
Da, sigumo da. Da, inače ne bi imalo smisla. Ali David je nešto drugo. Vi mi morate vjerovati u sve ono što vam budem rekao i to mi morate vjerovati odmah, jer možda neće biti prilike da vam to kažem ponovo, ili, možda, na drugačiji način.
— Morate mi najprije zato reći o čemu se radi — reče susretljivo Rolf.
— O doktoru Kühlgruberu — reče Seemann. — On nije bio običan psihijatar.
Pored svog redovnog posla bavio se i filozofskim aplikacijama svojih psiholoških saznanja, a prije svega ga je zanimala apsolutna forma svijeta. Ne znam kako bih vam to objasnio, ali dr Kühlgruber je smatrao da je svijet bitno različit od onog kako izgleda nama i da je ljudska predodžba o svijetu, ako ne iskrivljena, a ono svakako ograničena i to ne samo mogućnostima ljudske percepcije, nego i načinom ljudskog razmišljanja. A
uza sve to vjerovao je da ljudsko biće nije puka biokemijska tvorevina, nego da posjeduje mnoge zasad neotkrivene moći u skladu sa višim smislom nastanka ljudske rase u Univerzumu. Prirodno, tražio je uzroke nemogućnosti ljudskog bića da se koristi takvim pretpostavljenim svojstvima i, slijedeći razvoj ljudske svijesti, došao do fundamentalnog zaključka da uzroke svim kasnijim ograničenjima treba tražiti u ograničenjima moždanog razvoja u najranijem djetinjstvu. Ali, on je išao i dalje i pokušao formulirati uvjete razvoja koji bi stimulirali razvoj sposobnosti ljudskog mozga, a prije svega ipak inteligencije, do maksimuma.
— To je vrlo zanimljiyo — rekao je Rolf, iskoristivši kratku pauzu u Seemannovom
izlaganju. — Ako bi se takve pretpostavke pokazale ispravnim, praktički savjeti te vrste bili bi, zacijelo, od neprocjenjive vrijednosti za čovječanstvo.
83
— Doktor Kühlgruber je to znao i to mu je davalo snage da u tim pokušajima ustraje usprkos krajnjoj nevjerojatnosti toga da su njegove postavke istinite. I nakon nekoliko godina neumomog i mukotrpnog rada, uspio je zacrtati fascinantni razvojni put koji je mladom ljudskom mozgu otvarao neslućene mogućnosti. On, doktor
Kühlgruber je u tome uspio.
— To... To je fantastično! — rekao je Rolf.
— Vidjet ćete što je bilo dalje. Naravno, kao i uvijek, ispravnost teorije trebalo je dokazati eksperimentatno. I doktor Kühlgruber je izabrao mališana, netom rođenog.
Zapravo, mališana rođenog u klinici. Moralo je biti tako jer je prema njegovim proračunima već dijete od nekoliko dana bilo prestaro za takav apsolutan razvoj —
Seemann je govorio polako, pomalo odsutno gledajući kroz prozor na pusto dvorište nad kojim se spuštao sumrak.
— No — ubrzao je zatim, — da biste razumjeli ono što je bilo dalje moram vam
reći nešto i o osnovnim postavkama na kojima se temeljila teorija doktora Kühlgrubera.
To mi je dobro poznato, jer sam— kao što sam vam već rekao — bio njegov najbliži suradnik. Vidite, iz svih pristupa dr Kühlgruber je često izdvajao pojam granice. Uvijek kad je bilo o čemu govorio, upotrebljavao je pojmove u najširem i najčistijem obliku, pa je tako i pod time podrazumijevao nešto vrlo specifično. Vidite li, na primjer, ovaj stol?
Za dra Kühlgrubera to je možda bio i stol, ali za njega je to bio prvenstveno jedan oblik granice. Kriterij funkcionalnosti bio je za njega bezvrijedan. Ako se zainatite i ostružete mu površinu, opet ćete naići na neki sloj i njegova površina bit će vam granica.
Promatrajte tu površinu pod mikroskopom i razlučit ćete neke detalje, ali svaki od njih opet će predstavljati ono što je doktor Kühlgruber smatrao temeljnim pojmom granice.
Granice su svuda oko nas i iza svake granice opet se nalazi granica. Ljudski um možda proširuje te granice idući prema mikrokozmosu i makrokozmosu, ali pojam Granice ostaje. Slijedeći svoje zamisli, doktor Kühlgruber je htio uništiti najdublji intuitivni osjet Granice u ljudskoj svijesti i tako otvoriti tu svijest prema Apsolutu i Beskonačnosti. Ono što je htio, to je bilo stvoriti osjećaj — pa makar i iluziju — da je svaka granica nestvarna, providna, difuzna, ili ako hoćete tek neki prijedlog za zaustavljanje koji ljudska volja prihvatiti može, ali ne mora.
— Zvuči logično — reče Rolf. — Samo, kako bi se to moglo izvesti?
— Dr Kühlgruber dovoljno se razumio u tehniku da iznade i tehničke načine za provedbu pokusa. Koristio je holograme kako bi dočarao da je svaka prepreka nestvarna, da iza svake postoji još neizmjeran niz istih, isto tako nestvarnih, sve do Beskonačnosti. Svaka radnja i svaki pristup malom... Davidu bili su strogo programirani kako bi iluzija dočarane nove, apsolutne stvarnosti bila savršena i kako nigdje ne bi nastala neka logička pukotina koja bi u njegovoj svijesti izazvala sumnju.
— Koliko su trajali ti pokusi? — upita Rolf. — Je li David postao čudo od djeteta?
Seemann je zašutio. Nastavio
je poslije nekog vremena.
— Sve je teklo po planu. Mali David pokazivao je izuzetni intelekt i sa dvije godine već je znao računati, ispravljati neke propuste okoline i uopće razmišljati na način kako je to predvidio doktor Kühlgruber. Izuzev jedne pojedinosti: Dadilja koja ga je njegovala postala je odjednom uznemirena, htjela je dati otkaz i u razgovoru sa doktorom Kühlgruberom priznala da se malog Davida boji. Učinilo joj se, naime, da mali David uzima stvari iz zatvorene ladice, a jednom ga je bila našla u kupaonici iako je bila zaključala vrata. I tako je na svjetlo dana izašla nevjerojatna činjenica da mali David prolazi kroz zidove. Razumijete li, to više nisu bili hologramski zidovi, optičke varke, to 84
su bili pravi, čvrsti zidovi od cigle i on je prolazio kroz njih kao kroz prvotne hologramske iluzije. Njegova kompletna svijest sa svim nivoima podsvijesti ranije iluzije je prihvatila kao neku još općenitiju realnost koje je ova naša, materijalna realnost bila samo mali dio. Doktor Kühlgruber se također uznemirio, ali za kratko vrijeme je utvrdio da se postojanje Davidovih čudesnih sposobnosti zapravo uopće ne protivi temeljnim postavkama njegove teorije. U međuvremenu, dogodila se jedna nezgoda. Jedne večeri
nestalo je struje. Agregat se iz nekog razloga nije uključio i po cijelom zavodu gorjele su samo plava signalna svjetla na akumulator. Za nas bio je to jedan običan privremen nestanak struje, ali za malog Davida to je bilo nešto sasvim drugo: hologramske vizije su nestale i on se odjednom našao okružen našom mračnom ljudskom materijalnom
realnošću. Uhvatila ga je panika i on je pobjegao, a zahvaljujući njegovim sposobnostima to mu nije bilo teško. Naravno, odmah smo pošli u potragu za njim, ali
nam se vješto skrivao i našli smo ga tek za nekoliko dana na rubu šume, iznemoglog i
izgladnjelog. Sigurno je da su ga neki u međuvremenu vidjeli i to je cijelom slučaju davalo posebnu težinu. Postalo je jasno da je to otkriće daleko značajnije od svakog, pa i najsmjelijeg početnog očekivanja i da u sebi sadrži ogromnu potencijalnu opasnost od zloupotrebe, dođe li nepozvanima u ruke. A isto tako postalo je jasno da tajnu više neće biti moguće čuvati dugo vremena. Jednostavno prestati sa svime nije se moglo jer je postojao živi svjedok: David. Zbog toga je dr Kühlgruber odlučio nastaviti s pokusima, ali u jednoj izoliranoj kući u šumi, koja je također bila u posjedu sanatorijuma.
— I... što je bilo s Davidom? — upitao je Rolf.
— Instalirali smo uređaje ponovo i sve je bilo isto kao u klinici. Ali David se promijenio. Istina, nije izgubio ama baš ništa od svojih sposobnosti, no bio je drukčiji.
Bio je suzdržaniji, oprezniji, možda sumnjičaviji, drugačije je gledao na nas. Kao da je počeo shvaćati da smo mi drukčiji od njega... da je on bolji od nas... Bio je premali da bi shvatio svoju ulogu, a opet, dovoljno velik da razmišlja kao samostalna ličnost i da učini nešto na svoju ruku. Nismo bili spremni prihvatiti teret objave otkrića dra Kühlgrubera i jedina mogućnost koja je preostala bila je da na neki način lišimo Davida opasne osobine koju je posjedovao. Naravno, i za to je trebalo naći način.
To je trebalo izvesti humano, a također po mogućnosti i tako da Davidova izuzetno
natprosječno razvijena inteligencija ostane sačuvana i doktor Kühlgruber se napokon odlučio za jednu kombinaciju kemoterapije i šoka.
Rekavši to, Seemann zašuti. Opet je nastavio poslije nekog vremena.
— Učinili smo sve što smo mogli. Metoda dra Kühlgrubera bila je savršeno jasna i
logična. Ali — eto — dogodilo se.
— Što se dogodilo? — upita pažljivo Rolf.
— U času kad smo uključili projektore takozvanih kofaznih stanja, David je nestao.
Nije pobjegao, jer bismo to vidjeli. Naprosto je nestao i poslije toga nitko ga nikad nije video. Čekali smo još nekoliko dana, nadajući se da će se pojaviti isto onako neobjašnjivo i iznenada kao što je nestao, ali ništa se nije dešavalo. Onda smo razmontirali postrojenja. Nitko nije obavještavao vlasti.Ta o čemu i bi? Tako bi nam vjerovao? Osim toga, to ne bi imalo nikakva smisla. Čemu ponavljati pokus čije smo rezultate ionako htjeli sakriti od javnosti?
— Svakako — reče Rolf. — To je, znači tako. Samo, zašto onda sve ovo pričate meni?
— Nisam vam još sve rekao. Nakon nekoliko dana, naime, misteriozno je nestao i
doktor Kühlgruber. Naprosto jednog dana nije više došao u kliniku. Budući da znam da
85
to nije moglo biti ni zbog kakve njegove odluke, vjerujem da su ga oteli da bi saznali detalje o njegovom otkriću. A znam i tko bi to mogao biti.
— Tko? — upitao je Rolf.
— Neki iz klinike. Nadstojnik istočnog krila uvijek mi je bio sumnjiv i ne bih se čudio kad bih saznao da on stoji iza svega.
— Dobro, to se može prihvatiti, samo — zašto onda nisu oteli i vas, ako ste već bili tako bliski suradnik dra Kühlgrubera? — upita Rolf.
— Nisu dirali nikoga iz klinike — reče Seemann. — I ja sam se isprva bojao za osobnu sigurnost, a onda sam shvatio da neće dirati nikoga, da ne podižu prašinu.
Jedan nestanak može biti slučajan, ali više njih ne. Osim toga, što će im bilo tko drugi ako imaju Kühlgrubera?
— Točno — reče Rolf. — No, to se sve ipak čini... nevjerojatnim. Prolaženje kroz
zidove, pa to se protivi osnovnim zakonima fizike.
— Ne — rekao je Seemann mirno. — I ja sam tako mislio, dok mi to sam doktor
nije objasnio. Spomenuo mi je i neke brojke ali sam ih zaboravio. Uglavnom, materija se sastoji od atoma, a atomi od jezgre i elektronskog plašta. Jezgra je sićušna a plašt prozračan, sve u svemu materija je rijetka, duhovita... baš onakva kakvom ju je doktor Kühlgruber smatrao. Sve je, kako je govorio, stvar razmještaja. U biti, David nije prolazio kroz zid, on ga je obilazio iznutra.
— Postoje li kakvi zapisi samog dra Kühlgrubera o njegovim istraživanjima? —
upitao je Rolf, pokušavajući o svemu dobiti još više informacija.
— Ne, na žalost ne, sve je nestalo zajedno s njim. Nitko ne zna da li je dokumentaciju, predosjećajući nešto, uzeo on ili su je se domogli oni za koje pretpostavljam da su ga oteli, uglavnom ničega više nema. Zato sam i rekao da mi morate vjerovati na riječ.
— Pokušat ću — rekao je Rolf. — Iako će, vjerujem, biti malo teško. Postoje li podaci o nestanku Kühlgrubera u policijskoj kartoteci?
— Koliko znam postoje, ali ne znam je li već proglašen mrtvim. Neće vam mnogo
pomoći. Ako i odete kod njih, samo ćete imati komplikacija a morat ćete reći odakle vam informacije koje ste od mene čuli, pa ni ja neću imati mira. A moje je pravo da ostanem po strani i ja vas molim da mi to pravo poštujete.
— Shvaćam — rekao je Rolf.
— Objavite činjenice, pokušajte istražiti situaciju u sanatorijumu, možete učiniti mnogo jer ćete na nešto sigurno naići. Vjerujem da dra Kühlgrubera drže u podrumskim
prostorijama klinike.... ako je uopće još na životu.
— Pokušat ću nešto učiniti — rekao je Rolf, sjetivši se na tren Gerhardova nestanka: ono što je čuo činilo se dobrim predloškom za zanimljivu reportažu za koju je glavne činjenice tek trebalo pronaći.
— I još nešto — rekao je Seemann. — Izvedite to tako da više ne dolazite ovamo.
Ja vam više nemam što reći. Rekao sam vam sve što sam imao i, dolazak ovamo neće
vam koristiti. Može vas samo dovesti u opasnost.
— U redu — prihvatio je Rolf. — Tada mi ne preostaje ništa drugo nego da vam
zahvalim za obavijesti.
— Jedina prava zahvala bit će mi da učinite ono što sam rekao. I da se napokon
otkrije što je bilo sa drom Kühlgruberom.
— A što ako je taj doktor Kühlgruber jednostavno rekao »dosta sa svi me«, odlučio
da preko noći prekine sa svim svojim bavljenjima i, kako se ono kaže, započne novi 86
život? Takvih slučajeva nije malo, a redovno se i radi o poznatijim ličnostima.
— To bi za njega b
ilo krajnje nevjerojatno. Doktor Kühlgruber je bio vrlo vezan za
svoj rad i imao je grandiozne planove o primjeni svojeg otkrića, koje je po njegovim zamislima moglo biti i uvod u novo i zasad još nezamislivo. U vrijeme kad je nestao radio je na teoriji procesa koji bi i odraslijim ljudskim mozgovima omogućio da ovladaju moćima kojima je ovladao mali David. Ne, on nikako ne bi učinio takvo što.
— Trudit ću se da vas obavijestim o tome na što budem naišao — rekao je Rolf
susretljivo.
— Nema potrebe — Seemannov glas zvučao je tvrdo, pomalo rezignirano. —
Pročitat ću o tome u vašim izdanjima.
Razgovor nije trajao više dugo. Nakon što se oprostio od Seemannovih, Rolf se vratio u hotel i putem se nije dogodilo ništa neobično.
Kratko se javio Ingi i informirao se o najnovijim događajima: s njom je bilo sve u
redu, a policija još uvijek nije uspjela pronaći Gerharda. On je odlučio ostati još dva —
tri dana.
U miru nakon večere razmislio je o onome što je čuo od Seemanna i o tome što
mu je valjalo poduzeti. Seemann mu je bez daljnjega ispričao mnogo toga, ali u biti nijednu provjerenu činjenicu na koju bi se mogao osloniti i od koje bi mogao početi.
Trebalo se, prije svega, domoći sigurnih podataka — za početak bilo kakvih — i tako je najvjerojatnije mislio i Gerhard kada se odlučio za posjet sanatorijumu. Naravno, s obzirom na sve kasnije dogadaje, to je možda bila greška koju nije smio ponoviti. Zato je trebalo pretpostaviti da je Seemann govorio istinu, pa makar kako nestvarno ona izgledala. On je, razmišljao je dalje Rolf, očito bio zaveden određenim tvrdnjama, kvazinaučnim postavkama, a možda je posrijedi bila i najbezočnija prijevara, i to mu se moglo oprostiti. Iz nekog razloga taj mu se Seemann činio poštenim, no nepredvidivost i jest glavni činilac iznenađenja.
