by MoZarD
Što, dakle, ako je upravo Seemann upleten u famoznu otmicu dra Kühlgrubera o
kojoj je govorio? Ostajala je činjenica da je baš on javio o tome, on a ne netko drugi koji je također mogao znati nešto o onome što se svojevremeno dogadalo u sanatorijumu, i
ta je činjenica tražila objašnjenje. A zajedno s njom i činjenica da je kasnio punih sedam godina i da bi, da nije naišao na Gerharda, čekao i dalje. Zašto?
A što, pitao se dalje, ako je čitav slučaj na neki način već riješen, pa njegova reportaža na koncu izazove podsmijeh i dade šansu konkurenciji? Bolje da propadne u
zemlju nego da se takvo što dogodi...
Pokušao je srediti listu potencijalnih izvorišta informacija i odmah vidio da njih neće biti mnogo. Točnije, ostao mu je sanatorium, kojega je zasad stavio van igre, i Seemann. A onda se sjetio jednog detalja iz razgovora, toga, naime, da su pokusi nastavljeni u jednoj kućici u šumi. Iz onoga što je tamo ostalo jamačno bi se dali izvući neki zaključci, ali do nje ga je mogao odvesti samo Seemann koji bi to zacijelo odbio.
Zato je trebalo pronaći neki razlog, dovoljno opravdan razlog za ponovni posjet.
U glavnim je crtama skicirao bit Seemannovog pričanja: Četverogodišnje dijete, nadnaravnih sposobnosti da prolazi kroz zidove, netragom je nestalo prilikom primjene šoka koji ga je trebao lišiti tih svojstava...
Ideja koja mu je pala na pamet došla mu je spontano, slijedeći jednu raniju misao.
Ako već, pitao se, primijenjen šok nije doveo do nestanka navedenih svojstava, zašto ne bi doveo do neke zbrkanosti u Davidovoj svijesti, konfuzije koja bi potpuno poremetila njegov osjet ravnoteže i orijentacije?
87
Zašto David jednostavno uslijed šoka ne bi — pa da, baš to! — propao u zemlju?
To mu se, prirodno, činilo besmisleno i ludo, ali bio mu je potreban neki izgovor da
bi ga Seemann odveo do misteriozne kućice u šumi. Znao je da Seemann nije stručnjak i da će mu kod njega takva pretpostavka lako proći, ako je samo bude dovoljno uvjerljivo iskazao.
Sa zadovoljstvom je konstatirao da može početi već sutradan, jer će to biti u subotu kada Seemann ne radi i kada će imati dovoljno vremena da ga odvede do traženog mjesta. Još je neko vrijeme poradio na detaljima oko mogućih nezgodnih pitanja koje bi mu Seemann mogao postaviti, a onda je, zadovoljan planom kojeg je donio, pošao na spavanje: po njemu, sutra ga je čekao naporan dan.
Nije još bilo ni osam sati kada se njegov Volkswagen zaustavio pred kućom Hansa Seemanna. Seemann je upravo sjekao drva i, kad je ugledao Rolfa, prekinuo je posao i
zabio sjekiru u panj.
— Zašto ste došli? —upitao ga je mrzovoljno. — Rekao sam da sam vam ispričao
sve što sam imao i da više ne dolazite.
— Mislim da znam kamo je nestao David — rekao je Rolf mirno.
— Kako biste vi to mogli znati? — upitao je Seemann kruto i s nevjericom. — Što
to ima da znači?
Ipak, bio je spreman poslušati Rolfovo objašnjenje i Rolf mu je ukratko iskazao svoju pretpostavku o tome kako je David zbog stresa mogao propasti u zemlju.
— To je moguće — škrto je uzvratio Seemann, kao da razmišlja o tome na koji se
to način u konkretnim okolnostima moglo dogoditi. — Ako je nestao, a nije ni lijevo ni desno, mogao je samo dolje.
— To bi se lako moglo provjeriti — rekao je Rolf.
— Zato ste i došli tako rano — odvrati Seemann. — Dobro, otići ćemo tamo. To mi
zaista zvuči logično.
Još je neko vrijeme oklijevao, a onda se zaputio prema kući.
— Pričekajte me ovdje, odmah se vraćam.
Nije ga trebalo dugo čekati. Uzeo je samo kožnati ogrtač i čizme.
— Hajdemo! — rekao je, uzimajući lopatu koja je stajala pred kućom. — Samo, nećete moći automobilom. Do tamo vodi šumski put.
Krenuli su. Seemann je hodao pognut, oštro grabeći prema rubu šume i uskoro su
zašli među prva stabla. S utabanog kolnog puta koji je vodio prema mlinu brzo su skrenuli na uski puteljak koji se odvajao u dubinu šume. Bila je to stara, odrasla šuma i ona je ubrzo, postala toliko gusta da se od drveća nije vidjelo ni desetak metara uokolo.
Krošnje drveća moćno su se nadnosile posvuda oko njih i u njoj je vladao polumrak.
Hodali su bez riječi: Seemann je očito dobro znao put. Grabio je naprijed s lopatom preko ramena, a Rolf se trudio da uhvati korak. S vremena na vrijeme začulo bi se žestoko udaranje djetlića, visoko gore, kroz bogate i zbijene krošnje drveća naziralo se hladno jutamje sunce, a za Rolfa, nenaviknutog na boravak u šumi, zrak je bio čudna mješavina tople vlage, duboke ustajale truleži i prijatne jutarnje svježine.
Nakon nešto više od jednog sata hoda stigli su do nevelikog iskrčenog proplanka
na kojem se nalazila trošna brvnara utopljena u gustišu glogova žbunja i podivljalih naslaga kupine.
— Stigli smo — rekao je Seemann. — Samo da prokrčimo put do ulaza. Nakon onog događaja više nitko iz klinike ne koristi ovo mjesto.
88
Prokrčili su put do oniskih vratiju koja su, začudo, još prilično čvrsto ležala u svojem okviru i Seemann je skinuo lokot. Vrata se otvoriše uz škripu. Ušli su i Rolf se obreo u predsoblju u kojem se nalazio samo stari, ispucali bijeli ormar za vođenje kartoteke. Bio je prazan. Sve je imalo zadah po plijesni, a iz pukotina u trulom podu rasle su mliječnobijele gljive i probijale se vlati rijetke trave.
— Gdje je bila njegova soba? — upitao je Rolf.
— David nije imao svoju sobu u pravom smislu riječi. Njegova soba bila je ona u
kojoj se vodio cijeli eksperiment. To je ova ovdje — rekao je otključavši jednu prostoriju za koju se ubrzo ispostavilo da je to bila i najveća prostorija u brvnari. Zauzimala je, po Rolfovoj gruboj procjeni, polovicu njezinog tlocrta i pri malo pažljivijem posmatranju moglo se zaključiti da je po nečemu bila posebna. Kroz zamagljen prozor prodiralo je u nju danje svjetlo i osvjetljavalo krevetić, mali stol i vrata ormara koji je prekrivao cijeli zid. Soba je bila upadljivo bez detalja, dizajnirana i oblikovana u jednostavnim ravnim potezima pri čemu su linije jednog predmeta nastavljali drugi. Bijele tapete na zidovima bile su prekrivene velikim smedim mrlja‐ma i zelenastim otocima kišnih algi a na zidovima su na raznim visinama bile postavljene plitke konzole na koje su za vrijeme trajanja pokusa po svemu sudeći bili postavljeni hologramski uredaji.
— Zrcala su odnešena — odgovori Seemann na Rolfov upit.
— Glavni projektori nalazili su se po kutovima, a njima je prema programu upravljalo malo računalo u pokrajnjoj prostoriji u kojoj je uvijek netko dežurao. Struju smo dobivali preko kabla.
— Gdje je bio David za vrijeme primjene šoka? — zapitao je Rolf sređujući prve dojmove.
— Ovdje — reče Seemann i ukaže na jedno mjesto blizu sredine prostorije. —
Točno tu. Znam da je doktor Kühlgruber dugo razmišljao oko faziranja projektora. Ovdje ćemo kopati.
Rekavši to, skinuo je kaput i podvinuo rukave. Nije mu trebalo dugo da, što lopatom a što rukama, rastrgne na predviđenom mjestu polutruli drveni pod. Ispod rastočenih dasaka ukazala se tvrda i nabijena cma zemlja. Seemann pažljivo odmjeri mjesto a onda klekne i na njoj pažljivo ocrta četverokut.
— Pomoći ću vam — reče Rolf i dohvati lopatu.
— Neka — odvrati Seemann. — učinit ću to sam. Mislite li da je duboko?
— Ne — odgovori Rolf. — Ne mislim. Šok je vjerojatno bio jak i, kad su mu sposobnosti izmakle kontroli, propao je momentalno, a nagli pad je sa svoje strane bez daljnjega pridonio poremećaju, što je lako moglo dovesti do svojevrsne paralize i do iščeznuća te sposobnosti. U tom slučaju smrt bi bila brza i trenutna, možda neka vrsta dezintegracije....
— Shvaćam — reče tiho Seemann. Počeo je kopati.
Još je neko vrijeme Rolf ostao u prostoriji, a onda se udaljio.
U kolibi se ni na kojem mjestu i ni po čemu nisu mogli uočiti tragovi bilo kakve specifič
ne aktivnosti. Sve je bilo odnešeno, a mala sobica, koju je spomenuo Seemann, bila je prazna. Jedino je kuhinja još bila prepoznatljiva i mogla je uz temeljitiju obnovu poslužiti svrsi. U njoj, isticala se teška peć na drva čiji su tanki nogari već propali u truli pod. Sve u svemu, Rolf je bio prilično razočaran onim na što je naišao. Ništa ga nije navodilo ni na kakav trag od čega bi mogao početi dalja istraživanja. Odlučio je da za vrijeme dok Seemann kopa izvidi neposrednu okolinu brvnare i s tim naumom pošao prema izlaznim vratima.
89
Na pragu ga je presjekao ustrašen Seemannnov uzvik.
Brzo se vratio u sobu i u njoj zatekao Seemanna kako kleči na rubu jame koju je bio
iskopao i kao zaleđen nijemo gleda u ono što se nalazilo na njezinu dnu. Rolf pride bliže i proguta pljuvačku.
Na dnu jame jasno su se ocrtavali ostaci male lubanje. U prostoriji je zavladao duboki muk. Drhtavim rukama počeo je Seemann pažljivo razgrtati zemlju i nakon nekog zaustavljenog i beskonačno dugog vremena posve je otkrio ostatke malog kostura. Jasno su se raspoznavale kosti glave, dijelovi bedrenih kostiju i kosti doručja i one su ocrtavale specifičan položaj kostura u zemlji. Nije bio horizontalan nego kos, nešto podvinutih nogu.
— To je on... — govorio je odsutno Seemann pomno pregledavajući dijelove jame.
— Imali ste pravo, on je zaista propao u zemlju... Baš ovako je sjedio...
Rolf nije znao što da kaže. Seemann je još neko vrijeme promatrao skelet, a onda
provizorno zatvorio jamu. Izašli su i Seemann je vratio lokot na njegovo mjesto.
Ni na povratku nije bilo mnogo riječi. Rolfovom glavom kotrljalo se tisuću misli i,
kao što to obično biva, povratak mu se činio znatno kraćim od dolaska. Izbili su na kolni put, a onda van šume.
— Da nastavite tamo, došli biste do sanatorijuma — reče Seemann, a Rolf
potvrdno klimne. Činilo se kao da se Seemann teško odlučuje da mu nešto kaže, a onda
je iznenada počeo.
— Ispričao sam vam o doktoru Kühlgruberu — rekao je. — Ali ima još nešto.
Nisam vam rekao sve.
— Mislio sam da jeste — reče Rolf. — Ipak, ako ima još nešto, rado bih da mi kažete. Razumjet ćete da će mi to pomoći u istraživanju slučaja..
— Ne, bojim se da ne — reče Seemann. — To više neće pomoći nikome. Ali reći ću
vam, a onda ćete shvatiti zašto. Zastao je, a onda nastavio nepromijenjenim glasom: —
Postojao je jedan čovjek. Poznavao je dra Kühlgrubera i vjerovao je da on zaista može učiniti ono o čemu je govorio i na čemu je radio. Njegova žena trebala je uskoro roditi.
Jedne noći, uhvatili su je trudovi i odvezli su je u kliniku jer je to bila najbliža medicinska ustanova. Tamo je rodila zdravog dječačića. Doktor Kühlgruber obećao je roditeljima da će od njega stvoriti genija i to ne običnog, nego višestrukog, apsolutnog genija, genija poput Leonarda da Vinčija ili Leibniza. Čovjek ga je ostavio u bolnici i tako je počelo.
Njegovo ime nije bilo David, tako su ga prozvali po biblijskoj priči o Davidu i Golijatu zbog nadnaravne osobine koju je posjedovao. U zbilji, on se zvao Heinz.
Došli su do ograde Seemannovog imanja. Njegova žena upravo je pozivala Heidi na
marendu. Kad ih je ugledala, najprije se zagledala kao da želi provjeriti da li je sve u redu, a onda uzela djevojčicu za ruku i brzo je odvela u kuću.
Čovjek neko vrijeme nije micao pogled sa vratiju iza kojih je zamakla žena s djevojčicom.
— Da je Heinz ostao živ, Heidi bi sada imala sedmogodišnjeg bracu — rekao je odsutno, a onda se okrenuo prema Rolfu i pogledao ga ravno u oči. — Shvatili ste već, mali Heinz bio je moj sin...
Vozio je brzo natrag prema gradu. Gradsko šarenilo i dinamika malo su mu povratili misli, ali su mu njima i dalje lutale rastrgane i nepovezane prikaze jutrošnjeg doživljaja u šumi. Na moment došlo mu je da pritisne gas i projuri kroz Grünewald da se i ne osvme i zaboravi na sve, a onda se, suprotno tome, iznenada sjetio da mu je građanska 90
dužnost prijaviti ono što je čuo i vidio i da s tim ne bi smio čekati.
Pokušao je naći optimalnu kombinaciju onoga što može učiniti i našao je da takva
postoji, ali samo ako radi brzo. Ako je slučaj čekao punih sedam godina, onda valjda može pričekati još dan‐dva, razmišljao je, a za to bi vrijeme morao dovršiti reportažu...
Ako to ne učini, nije ništa obavio.
Odobrovoljen planom kojeg je zacrtao, skrenuo je u sporednu ulicu i ubrzo se zaustavio pred hotelom u kojem je iznajmio sobu. Donekle smiren, ušao je u predvorje i došao na recepciju. Neki je čovjek stajao naslonjen na pult i čitao novine.
Zatražio je od recepcionara ključ od sobe 175. — I jedan »Kronos«, molim —
zatražio je, te, dobivši novine, rutinski ih smotao i strpao u džep. Pošao je prema liftu.
Kad je stigao u svoju sobu, odmah je prionuo radu. Bilo mu je jasno da pred sobom
ima odličan materijal i bilo bi neoprostivo da ga zaista profesionalno ne iskoristi. Od svega, najviše ga je smetalo to što se njegova pretpostavka da je mali David propao u zemlju, kojoj ni sam nije pridavao nikakvu važnost i koja je imala posve drugu ulogu, pokazala istinitom. No, nije bilo nikakve sumnje u to da je riječ o umorstvu.
Najvjerojatnije ne o namjernom, mada nije bilo isključeno da je ono moglo biti posljedica pogrešnog liječenja ili zaista nekog čudovišnog eksperimenta.
Ponajprije je trebalo naći temeljni profil članka. S vremenom je došao do zaključka
da ne bi trebao ići na članak za manje od naslovne stranice. Zamislio je veliki naslov:
»Grozno umorstvo u šumi kraj Grünewalda«, a onda se sjetio da se ta šuma zapravo zove Zelena Šuma, a da je mjesto tek dobilo naziv po njoj, pa ga je promijenio u naslov
»Grozno umorstvo u Grünewaldu«
No, nije smio ništa prejudicirati i zato je naslov trebao biti mekši, ali nije smio izgubiti na drastičnosti. I naslov »Otkrivena tajna stara sedam godina« činio se dobrim, samo što je još trebalo dosta toga uraditi da bi on bio opravdan. Napokon se odlučio za sugestivan način pod znakom upitnika, koji je trebao glasiti »Što se događalo u Grünewaldu?«. Bio je to odličan naslov čiji je upitni ton od čitaoca tražio neku vrst suradnje, nagoviještavao mističnost i, što je bilo najvažnije, nije ništa tvrdio. Bio je to pravi udarni naslov koji bi mogao razbuktati interesovanje čitalaca, nakon čega je moglo uslijediti realističko prizemljenje na osnovu kasnijih dokaza o onome što se stvamo događalo.
No, Rolf nije bio zadovoljan. Bilo je to profesionalno, ali još uvijek standardno. Nije smio tako grubo gubiti materijal.
Jest da bi bilo glupo povjerovati u ono što je ispričao Seemann, ali nije li on ipak
samo novinar koji ima zadatak obavijestiti javnost o onome što je saznao? Ne bi to trebalo svoditi na tako niske stvari, zaključio je. U redu, prije ili kasnije sve će se svesti na neki oblik zločina, ali ako to bude odmah definirao, neće dobiti osnovu za široku lepezu privlačnih članaka i zato je trebalo početi s nečim drugim.
Naravno, s onim što je ispričao Seemann. Napokon, tu je bio i zagonetni nestanak
novinara koji se na svoj način bez daljnjega uklapao u kontekst...
Dalje su se stvari razvijale takoreći same od sebe. Trebalo je samo slučaju naći pravu dimenziju, dimenziju koja će omogućiti seriju članaka, mogućnost intervjua sa kojim poznatijim psihijatrom i napokon, kad do kraja uzburka duhove, dobar feljton o
parapsihologiji i okultnim znanostima. Odmah je sjeo za mašinu i počeo pisati tematske naslove.
»Da li smo na pomolu čudesnih otkrića koja su u stanju izmijeniti cijeli svijet?
Raspolaže li čovjek skrivenim sposobnostima od kojih nas prolaze srsi već i pri samoj 91
pomisli na njih?«
Imao je osjećaj da mu je krenulo i počeo je pisati ulomke teksta, koje je kasnije valjalo srediti.
»Opterećeni klasičnim svjetonazorima«, napisao je dalje, »u pravilu odbacujemo i
moderna znanost, koliko god mnogo nudi i garantira, pri svemu tome ne igra ni najmanje pozitivnu ulogu. Levitacija, čitanje misli, psihokineza, ekstrakorporalna percepcija i, napokon, prolaženje kroz materiju — da li su to zaista samo tvorevine ljudske mašte i proizvod vjekovnog ljudskog htijenja da proširi Granice prema nepoznatom i prema Beskonačnesti ili su postojali ljudi koji su neke od tih sposobnosti imali, za koje su one bile posve normalna stvar i koji su se njima koristili po potrebi?
Sjetimo se samo brujillosa, tradicionalnih meksičkih čarobnjaka, koji su se bavili crnom magijom i koji su se po predaji mogli pretvarati u bilo koju životinju: kojota, guštera, orla ili gavrana. Svoja tajna umijeća ti vješci ili diablerosi, kako ih je narod od straha nazivao, prenosili su isključivo svom potomstvu kako njihova premoć nad drugim ljudima ne bi nikad došla u pitanje. A ako je tako, zašto takvi ljudi ne bi postojali i sada i živjeti tu među nama, u našoj svakodnevici?
I ne bi li i oni svim silama nastojali spriječiti svakoga tko bi pokušao svijetu otkriti njihove tajne moći? Pretpostavimo da...«
Nakon nepuna dva sata bio je gotov sa predloškom članka.
Trebalo mu je još samo odabrati naslov. Nijedan od predloženih nije dolazio u obzir. »Prijevara ili otkriće stoljeća« ili »Čudo iz Grünewalda«, pitao se, a onda se ponovo sjetio Gerhardova nestanka. Stavio je probno »Zagonetni nestanak novinara«
Bilo bi odlično, Ernest bi mogao biti zadovoljan od prve. Dvoumio se između tih naslova i pošao do kaputa da uzme novine, kako bi svakog od njih što bolje predočio neposredno na naslovnoj stranici.
Kad ih je uzeo, vratio se k stolu i razmotao ih. Ono što je ugledao, zaustavilo mu je dah. Jer, na prvoj stranici velikim crnim slovima je pisalo: »Tragična smrt novinara«
Trebalo mu je vremena da shvati o čemu se radi. Polako je sricao tekst odštampan pod tim nemogućim naslovom:
