Galaksija izgubljenih

by Michael Coward

  "Preživjet će." Kennedy je ustao. "Utoplite ga, kapetane. Penza, idemo vidjeti što je pronašao."

  Vrata su bila čvrst komad sivog metala, na sredini su se nalazile dvije prstenaste izbočine. Kombinacijska brava izolirana od samih vrata, naboj koji je smrtonosna klopka ako ga dodirne neoprezna ruka. Penza ju je pogledao, otišao kako bi donio magnetnu test-sondu koju je uzeo s broda.

  "Gadan posao, Kap. Ako ne upali, morat ćemo pronaći drugi put za gore."

  "Nema drugog puta. To sam primijetio na maketi. Oprezno, Penza."

  Nepotrebno upozorenje. Naviknut na rukovanje s "vrućim" materijalima, inženjer je posjedovao urođenu opreznost. Pažljivo je sondom dodirnuo bravu, zaškiljio prema brojčaniku, malo ga pomaknuo, pa još malo.

  "Uravnotežena polja", promrmljao je. "Postavi jedno naspram drugoga određenim slijedom i vrata će se otvoriti." Opet je pomaknuo sondu, pa polagano položio prste na kvaku. "Idemo!"

  Vrata su se otvorila i otkrila ogromnu prostoriju ispunjenu grbavim strojevima. Svjetla su se upalila kad su zakoračili unutra, pojačala se kako su se približavali tajanstvenim strojevima. Nije bilo zvukova.

  "Nema pomičnih dijelova", promrmljao je Kennedy. "Ništa čudno. Sve mora biti nepomično i koristiti magnetna polja različite gustoće. Možeš li se sjetiti krugova, Penza?"

  "Ne trebam." Saratov je pokazao niz graviranih pločica na zidu. "Sve je ovdje. Pretpostavljam da su ih stavili tu kako bi po potrebi mogli obavljati popravke. Ili to", dodao je, "ili za ukras. Iako nemam pojma što bi strojevi s tim."

  "Logika", rekao je Kennedy. "Napraviš stroj. Postaviš dijagrame krugova za slučaj kvara. Strojevi se mogu pokvariti, Penza. Tko god izgradio ovo postrojenje, znao je to. Primimo se posla."

  Bez dijagrama bilo bi nemoguće obaviti posao na vrijeme. Samo dani u kojima su morali svladati tajne tuđinske elektronike. Čak i uz njihovu pomoć bio je to neprestani posao u kojem je Kennedy koristio svu svoju intuiciju, svoje teško stečeno znanje, Penza svoju inženjersku vještinu.

  Thromb je pomagao, skidao je poklopce sa strojeva, pratio vodove, provjeravao polja grubim instrumentima koje su ostali napravili iz dijelova spašenih s Wanklea. Primitivne stvari, nepouzdane, nekalibrirane i neprecizne, neprestano podešavane kako bi odgovarale promjenjivim potrebama.

  Troy je posluživao hranu i vodu. Bio je blijed, još je uvijek bio potresen nedavnim strujnim udarom.

  "Spasili ste mi život", rekao je. "Kapetan mije rekao. Da niste imali medicinsku obuku, sada bih bio hladan."

  "Ali nisi", rekao je Kennedy. "Zaboravi na to. Na neki način učinio si nam uslugu. Ja sam mogao dodirnuti ta vrata, bilo tko od nas; ti si otkrio da su opasna." Pogledao je porciju vode. Bila je manja nego prije. "Koliko još imamo?"

  "Nekoliko dana. Zapravo četiri. Smanjujem porcije kako bih rastegnuo ono što imamo." Liznuo je suhe usne. "Razmišljao sam. Možda ima vode u nekoj od ostalih zgrada. Ako odem prolunjati van, možda nešto pronađem."

  "Kasnije." Šanse su bile premale. "Ne možeš ići sam, a moramo dovršiti ovo. Samo učini ono što možeš."

  Napokon je bilo gotovo. Kennedy je pogledao kocku prozirnog materijala u kojoj su se nalazili moduli kristala rubinske boje. Povezivale su ih zlatne niti, spojene na smaragdnu motku s modrim stošcem.

  "To je to", rekao je. "Veza s oštećenom antenom. Ako ju uništimo, zatvorit ćemo pukotinu."

  "I izgubiti posljednju šansu za povratak." Thromb je slegnuo ramenima. "Pa, pretpostavljam da je ta šansa predaleka da bi se o njoj razmišljalo. Uništite ju sada, Kap, prije no što još neki brod doživi Hedlanlinu sudbinu."

  Saratov je rekao: "Do toga neće doći. Mordain je tamo i upozorit će ga."

  "Mordain? Kennedy je pogledao uređaj, a onda diva. "Još imamo vremena", rekao je polagano. "Možda, nekako, uspijemo poslati poruku. Koliko znam Ludena, motri područje sa svakim mogućim uređajem koji ima. Sigurno je locirao samo središte vrtloga. Kad bismo na neki način uspjeli modulirati signalnu zraku, on bi ju mogao primiti. Barem bismo mu mogli reći što se dogodilo." Zastao je, pa dodao: "A mogli bismo mu reći da će pukotina uskoro biti zatvorena. Kako više nema smisla da on i Chemile čekaju."

  Da će on i Penza biti izgubljeni, mrtvi, uspomena iz prošlosti.

  "Trebamo upotrijebiti intergalaktički kod", rekao je Saratov. "Nemamo ništa za gradnju mikrofona za glasovnu modulaciju. A bit će i previše distorzije. Znači, kod. Ako napravimo ključ i pričvrstimo ga ovdje, Kap, i ovdje, to će biti to. Morat ćemo operirati ručno. Poradi na poruci dok ja radim ključ."

  Izmjenjivali su se, Kennedy, Saratov i Thromb. Troy koji nije znao kod nije mogao pomoći. Dva dana kasnije dao im je posljednju vodu.

  "To je sve. Možda možemo preživjeti još nekoliko dana, ali neće biti lako. Predugo smo živjeli na mrvicama."

  "Nema nikakvog soka u zalihama?"

  "Ne. Upotrijebio sam sve što je bilo. Konjak također. Nemamo više tekućine."

  Kennedy je bacio pogled prema Thrombu koji je sjedio za ključem i slao detalje o postrojenju, znamenu Zheltyane, sudbini nestalih brodova. Učinili su sve što je bilo u njihovoj moći. Ako nema vode u nekoj od zgrada, umrijet će. Prije no što se to dogodi uređaj mora biti uništen.

  Ali još je uvijek bilo vremena. Ludenu se mora dati vremena da ako može dobije poruku. Teško stečene činjenice i podatke.

  "Pretražit ćemo zgrade", odlučio je Kennedy. "Vi ostanite ovdje, kapetane. Ako se ne vratimo, znate što učiniti. Dobro, Penza, da vidimo što možemo pronaći."

  Bez divove ogromne snage velika vrata nisu mogla biti otvorena. Gurnuo je jednu stranu, odškrinuo ih i izašao van gdje su se roboti polako kretali.

  Zavojnica ispred njih je zasvijetlila, a onda je odozgo došla grmljavina.

  Presjekla je zrak poput noža, zaglušujuća grmljavina, stlačeni zrak udario je ogromnom snagom. Visoko gore pojavio se oblik, propadao je, okrenuo se uz mali vatreni bljesak, zarotirao se, naglo promijenio smjer, usporio i zaustavio se na dijamantnoj pisti.

  "Mordain!" Saratovljev je uzvik odjekivao pistom. "Kap! To je Mordain!"

  13

  Chemile ih je dočekao na ulazu. Blistao je, zamalo plesao od sreće, oči su mu sjajile kad je ispružio ruke.

  "Kap! Penza! Bogu hvala, još ste uvijek živi!"

  Luden je bio manje euforičan.

  "Stvarno, Veeme, moraš li govoriti očito? Činjenica da su živi potvrđena je porukom koju smo primili. Ipak, sretan sam što ste dobro." Trepnuo je kao da ga je zapeklo oko. "Uistinu sretan."

  "Ne toliko sretan kao mi što vidimo vas." Kennedy je položio ruku na koščato rame i stisnuo Chemileovu pruženu ruku. Znao je za Ludenovu čeličnu kontrolu emocija. Također je znao da čovjek nije bezosjećajan kao što izgleda. "Ali više bih volio da nismo. Zašto ste, do vraga, dopustili da vas vrtlog povuče?"

  Luden je ukočeno rekao: "Uvjeravam te, Kap, bilo je to u cijelosti namjerno. Jeste li sami?"

  "Još su dvojica u zgradi s tornjem."

  "Samo dvojica?" Luden je napućio usne. "Bolje ih dovedite. Naše je vrijeme uistinu ograničeno. Još uvijek niste prekinuli vezu?"

  "Nismo."

  "To je dobro. Da jeste, i mi bismo ovdje zaglavili. Ta vaša zraka jedini je način povratka. Mora biti uništena, naravno, ali tek kad krenemo. Hoćeš li se ti pobrinuti za to, Penza? Kao što znaš, na brodu ima eksploziva."

  Saratov se namrštio. "Moramo li ju uništiti? Mislim, ako se možemo vratiti, možemo motriti pogođeno područje. Možda se možemo čak i kasnije vratiti. Želio bih malo bolje pogledati opremu. A još uvijek nismo pregledali one zgrade."

  "Nemamo alternative nego uništiti vrtlog", rekao je Luden. "Moja su istraživanja pokazala da nije nepomičan u odnosu na naš svemir. Galaktičko strujanje pomiče planetarni sustav prema njemu, i ako se ne uništi, zraka bi mogla zahvatiti naseljeni svijet. Shvaćam da imaš malo mašte, Penza, ali čak i ti možeš zamisliti što bi se dogodilo da zraka pogodi grad."

  "Pripremit ćemo bombu", brzo je rekao Kennedy. "Koliko imamo?"

  "Minute. Namjestite je na deset minuta. To će
vam dati vremena da dovedete ostale i da krenemo." Luden je sa žaljenjem dodao: "Želio bih poći s vama, ali to ne bi bilo mudro."

  "Možda ne za tebe, Jarle, ali za mene jest." Chemile je skočio do otvora. "Idemo, Penza, utrkujmo se do zgrade."

  Kad su otišli, div s eksplozivom u naručju, Kennedy je rekao: "Kako, Jarle?"

  "Kako smo uspjeli putovati zrakom? To je jednostavno stvar istraživanja, zaključivanja i primjene. Tvoja poruka dala mi je posljednji naputak. Modulacija je bazirana na uobičajenom uzorku slanja za naš svemir, ali primijetio sam zanimljivu varijaciju. Već sam sumnjao u pravu prirodu vrtloga i smislio provizornu metodu izbjegavanja naglog akceleracijskog tlaka. Tvoje spominjanje kompletnog energetskog izvora dalo mi je posljednji naputak. Osmislio sam heterodinsko polje koje nam je omogućilo stalnu kontrolu nad Mordainom. Priznajem da je naš dolazak pomalo nagao. Da nije bilo Veema, vjerojatno bismo se razbili. Ipak nismo i uspjeli smo zadržati energiju."

  "Pomoću polja?"

  "Da. Jedan od učinaka polja je oduzimanje sve energije elektronske prirode. Iz onog što si poslao u poruci, pretpostavljam kako je to dio sustava transporta koji koristi ovo postrojenje. Brod postaje negativan u energetskom smislu. Poslan je i napunjen kad stigne iznad jedne od zavojnica. To bi mu dalo ograničenu energiju, ali dovoljnu za lokalne letove i rad sustava za održavanje života. To bi također značilo, naravno, da brodovi imaju daleko veći teretni kapacitet od naših. U stvari," razmišljao je Luden, "sustav ima puno toga pohvalnog. Temeljno postrojenje bilo bi strahovito skupo, ali operativni troškovi bili bi mali."

  Kennedy je strpljivo rekao: "Spomenuo si vremensko ograničenje. Pretpostavljam da polje koje si napravio slabi."

  "Na nesreću, da. Uz malo vremena uspio bih smisliti neki oblik napajanja koji bi produžio naš ostanak u ovom svemiru. Jasno ti je zašto nisam želio gubiti vrijeme."

  Ublažena izjava, pomislio je Kennedy. Mogao je zamisliti očajničke napore koji su upravljali životom na Mordainu. Trka s vremenom, neznanje jesu li on ili Penza još uvijek živi, ali neprihvaćanje hladne logične predaje dobivenim podacima. A onda poruka i kocka s neprovjerenom opremom. Skok u nepoznato.

  Kompići, prijatelji, ali i on bi učinio ama baš isto.

  "Gdje je Penza?" prasnuo je Luden razdražljivo. "Trebao sam znati bolje i ne pustiti Veema s njim. Sigurno skupljaju suvenire."

  "Neće još dugo."

  "Ponekad se ponašaju kao djeca." Luden je zatresao glavom kao u očaju, zapanjen nelogičnim ponašanjem. "Mogu shvatiti znatiželju, ali ne kada nije vrijeme za nju. Iako je Alfa-nula zagonetna -"

  "Alfa-nula?"

  "Tako je nazvano ovo područje. Moglo bi postojati još svemira i najvjerojatnije postoji, ali ovo je prvi koji smo otkrili. Gdje su?"

  "Evo stižu." Kennedy ih je gledao kako izlaze iz zgrade, Troy, kapetan, ostali odmah iza njih. Div je u naručju nosio metalne ploče, dijagrame krugova iščupane iz zida prostorije sa strojevima. Smijao se kad ih je ugledao; Ludenove sumnje imale su dobre temelje.

  Smiješak mu je iščezao kad je iznad njihovih glava na nebu ugledao brod omotan zelenom vatrom.

  "Brže!" povikao je. "Veeme! Penza! Svi! Trčite!"

  "Taj brod?" Luden je zurio u poliedar, krnje stošce. "Tuđinski brod?"

  "Da, i opasan. Spremi se zatvoriti komoru. Neka Veem preuzme oružje. Ne." Kennedy je zastao, namrštio se. Brod je bio preuređen, moglo bi biti novih i nepoznatih kontrola, a neće biti vremena za učenje čemu služe. "Ja ću zatvoriti komoru. Ti preuzmi kontrole. Digni nas što brže možeš."

  Troy je ušao posljednji. Dašćući je pao dok je Kennedy zatvarao brod i pritiskao dugme koje je javilo kontrolnoj sobi da je sve u redu. Dok se brod uzdizao okrenuo se prema kupoli. Mordain je bio naoružan i topovima i projektilima, kupola je imala i teške Dione i topove za rafalnu paljbu. Uskočio je u sjedalo, otpustio otponac i centrirao tuđinski brod na ekranu.

  Trzavo im je prilazio, uzdizao se, dobivao na visini, zelena vatra kuljala je iz vrhova krnjih stožaca. Kennedy je osjetio strahoviti udar, čuo zvuk uništenog stroja, Mordain se zatresao kao da je udaren ogromnim maljem.

  Pucao je, projektili su iza sebe ostavili plameni trag, trag koji je stigao i dodirnuo tuđinski brod. Crveno je procvjetalo među zelenim, energija projektila eksplodirala je pri udaru u nemogućnosti probiti trup. Zeleno treperenje sigurno je neka vrsta štita, zaštitno polje.

  "Veeme!" Čuo je kako profesor poziva na interkom. "Preuzmi! Ja se moram pobrinuti za heterodinsko polje!"

  Loše vrijeme za predaju kontrola, ali Luden je sigurno imao svoje razloge. Mordain se opet zatresao, zavrtio, tromo kao da je ostao bez energije. Kennedy je opet pucao, ovog puta Dioneom.

  Pištolj je mogao raznijeti životinju veličine konja. Čovjeka pretvoriti u spaljeno, pougljenjeno ništavilo. Ovaj na Mordainu mogao je jednim hicem uništiti kuću.

  Još je crvenila zamijenilo zeleno. Rastuća, šireća mrlja koja je jela metal i ispuštala ga u istaljenoj kiši. Kennedy je u nju poslao nekoliko projektila, praćenih drugim hicem iz Dionea.

  Tuđinski brod na ekranu se povećao, ispario u oblaku blistave pare i postao čađava mrlja na nebu osvijetljenom srebrnim mjesecima.

  "Sredio si ga!" vikao je Penza. Gledao je na ekranu kod lansirne rampe, nije mogao koristiti atomsko oružje na ovako maloj udaljenosti. "Jedan za nas, Kap! Hedlanda je osvećena!"

  "Veeme!" Ludenov glas bio je napet, zabrinut. "Punom snagom, čovječe! Ulazi u zraku! Brže!"

  Vrijeme je istjecalo. Bitka je predugo trajala; gubitak energije bio je prevelik. Kennedy je izašao iz kupole i potrčao do profesora koji je stajao ispred kompliciranog panela. Uređaj je bio sirov, krugovi grubo dovršeni, nepobitan dokaz očajničke žurbe.

  "Problemi, Jarle?"

  "Polje se ruši, a mi se ne krećemo dovoljno brzo. Ako bomba eksplodira prije no što stignemo u vlastiti svemir, vratit ćemo se u Alfa-nulu."

  "Mogu li nekako pomoći?"

  "Ne. Sve što možemo je čekati." Luden je zurio u kazaljku štoperice, male pokazivače raznih brojčanika. "Imali smo sigurnosnu granicu. Onaj tuđinski brod udaljio nas je od nje. Oružje koje je koristio ne samo da je iscijedilo energiju nego je stvorilo i disharmoniju u rezonantnom polju." Luden je uzdahnuo. "Sada!"

  Brod se zamračio.

  Bio je to nagao i potpun nestanak svjetlosti. Čak i Kellice za nuždu nisu svijetlile, kazaljke brojčanika, lampice na kontrolnim pločama, ništa.

  A sa svjetlošću su nestali svi zvukovi.

  Kennedy je stajao, slijep, gluh, u cijelosti odvojen od Mordaina i svega što je sadržavao. Nije ništa osjećao pod čizmama, ispod pruženih ruku. Ako su to bile čizme, ako je imao ruke. Odjednom nije bio siguran. Nije ništa mogao osjetiti, ni dodir odjeće koju je nosio, pulsiranje krvi u žilama, ulazak zraka u pluća. Srce mu nije kucalo. Nije disao. Samo mu je mozak bio svjestan.

  Inteligencija lišena svog mesa i osjećaja lebdjela je u beskonačnoj tami.

  Trajalo je sekundu, vječnost, nije bilo načina da se odredi.

  A onda se svjetlost vratila, blagi sjaj koji je brzo pojačao do normalnog. Kao i tihi zvukovi, otkucaji njegova srca, disanje. Osjetio je dodir odjeće, palubu pod nogama. Pored njega, Luden se nije pomaknuo.

  "Limb", prodahtao je. "Jarle, bili smo u Limbu."

  "Područje između svemira", složio se profesor. Progutao je knedlu, mršavo lice bilo je preplašeno, oči umorne kao da su gledale neviđene strave. "Mjesto gdje ništa logično ne može postojati. Mogli smo onuda lebdjeti vječno, u stanju mirovanja, bez osjećaja, bez razuma."

  Kennedy je čuo glasove, Penzu, Troya, kapetana, Veemov uzvik olakšanja.

  "Zvijezde! Naš vlastiti svemir! Prošli smo, Kap. Kod kuće smo!"

  "Bogu hvala", rekao je Luden. Zatresao je glavom vraćajući svoju čeličnu samokontrolu. "Vrlo lako je moglo drugačije završiti. Malo manje brzine i Alfa-nula bi nas povukla natrag. Ali mi spadamo u ovaj svemir i povučeni smo u njega. I, kao što je Veem rekao, kod kuće smo."

  Kod kuće među poznatim zvijezdama i galaksijom za lutanje. Mirom kojeg treb
a održavati i Zemljom koju treba braniti. I pitanjima na koja treba odgovoriti i problemima koje treba riješiti.

  A jednog dana, to će se i dogoditi.