Alef Science Fiction Magazine 022

by MoZarD

  početi s pripremama.«

  »Svakako«, potvrdi Kalhaas. »Samo, ima jedan problem.«

  »Da?«, zapita kapetan. »Koji?«

  »Prema proračunima, nećemo imati dovoljno agensa. Iz kemijskog odjela javljaju

  da nemaju dovoljno komponenata za čitav planet. Kako stvari stoje, morat ćemo djelovanje ograničiti samo na jedan dio.«

  »To je loše«, reče kapetan. »Recite mi, koji dio površine možemo zaraziti?«

  »Maksimalno do dvije petine kopna, a i to rijetkom koncentracijom.«

  »To uvodi nesigurnost«, reče kapetan. »Ali neka, učinit ćemo sve što je u našoj mogućnosti. Jeste li razmislili o tome koji dio je najpogodniji za utjecaj?«

  »Svakako«, spremno odgovori Kalhaas i priđe velikoj karti planeta Terrae, koja je visjela na zidu. »Dopustite mi da objasnim. Evo, planet nastanjuju tri vrste razumnih bića: jedna su bijela, druga žuta a treća crna. No, to je samo površinska razlika u boji kože, prave razlike su genetičko‐evolucionog karaktera. Ako bismo agens koncentrirali

  121

  ovdje«, reče Kalhaas i pokaza na jedan veliki izduženi južni kontinent, »to ne bi imalo puno smisla, jer crna vrsta još ne predstavlja nikakvu opasnost: da je samo po njoj, ovaj planet ne bi skoro probio Solenardov nivo. Žuti nastanjuju evo ovaj pojas ovdje«, reče i pokaza na drugi dio karte, »ali faza njihovog razvojnog maksimuma je prošla. Ostaju nam samo bijeli, uglavnom sjeverna područja planeta.«

  »Znači ovdje?« pokaza kapetan na ono što su Zemljani zvali »Novi kontinent«. »I

  da i ne«, reče Kalhaas. »Radije bismo izabrali neki manje dinamičan kraj, ovaj je već prilično snažno u razvoju i Galbaza nije potpuno siguran da bi agens imao predviđene

  efekte. Znate, kada populacija biva dugo izložena zdravim principima, oni ulaze u gene i putem gena stižu i do te, sedamnaeste ravnine, tako da postoji mogućnost da bi agens

  izazvao nekontrolirane posljedice, a možda čak i svoju suprotnost, na primjer, pojačanu opreznost i predostrožnost populacije baš pred takvim deformacijama. Nema,

  međutim, potrebe da reskiramo. A ima i još jedan problem.«

  »Da?« opet zapita kapetan.

  »Agens bi trebao biti raspršen na širokom području, što bi lako moglo biti opaženo. A vi znate da patrole Zajednice pomno proučavaju sve događaje koji su se zbili od njihovog prijethodnog dolaska. Moglo bi biti opasno ako naiđu na nešto što bi mogli protumačiti kao raspršivanje nekog kemijskog sredstva. Zato tu moramo biti vrlo oprezni. No, postoji i jedna sretna okolnost.«

  »Slušamo«, reče planetolog Mayai.

  »Periodički, putanja ovog planeta siječe se s putanjom jednog* meteorskog roja,

  koji najvjerojatnije na Terrai nije još poznat, jer im dolazi iz smjera Sunca. Za to vrijeme postoji pojačana vjerojatnost da na površinu planeta udari koji meteorit. Slučaj je htio da to vrijeme susreta bude upravo sutra, pri slijedećem obrtaju planeta, a kritično vrijeme je otprilike plus—minus jedan obrtaj. Postoji izvanredna šansa da ostanemo teoretski neopaženi, ako ubacivanje reagensa sinkroniziramo sa padom nekog

  meteorita... koji, naravno, mora pasti.«

  »Odlična ideja«, pripomene astronavigator Kremeh. »Samo, možemo li inscenirati

  da padne toliko meteorita?«

  »Neće biti potrebno«, reče Kalhaas. »Izazovemo li dovoljno veliku eksploziju, agens će biti raspršen na ogromnom prostranstvu. Djelovanje je dugotrajno, jer je spoj

  — ispitao sam to u kemijskom — vrlo stabilan i teži od zraka, pa će ostati pri tlu. A da bismo dokraja eliminirali vjerojatnost da oni iz Intergalaktičke Zajednice na nešto posumnjaju, izazvat ćemo eksploziju tamo gdje praktički neće biti ljudskih žrtava.

  Prema proračunima, bilo bi to ovdje...«, završi i pokaza na jedno mjesto na sjeveru ogromnog ifcntinenta gornje hemisfere. »Ovo mjesto domoroci zovu Sibir. Vladaju niske temperature i u principu je nenastanjeno, a agens će obuhvatiti sve u krugu od najmanje tisuću kilometara...«

  »Slaže li se s tim Sabor Galbaza?« upita kapetan.

  »Dakako«, odgovori Kalhaas. »To je osobno njegov plan.«

  »Onda nemamo što čekati«, reče kapetan Haiam. »Kada dolazi meteorski roj?«

  »Već je tu, vidjeli smo neke komade. Dat je nalog da se lansira energetski štit. Ali

  optimalno vrijeme je negdje za jedan obrtaj...«

  »Gospodo, čuli ste«, objavi kapetan. »Službeno, nazvat ćemo ovaj zahvat

  Operacija..., Operacija..., no dobro, nećemo filozofirati, Operacija Sedamnaesta ravnina i ona počinje odmah. Recite mi samo kako stoji s agensom?«

  »Uskoro će njime početi puniti silikatne kontejnere. Materijal kontejnera mora odgovarati sastavu meteorita, a odsustvo drugih elemenata moći će se protumačiti time da je meteorit velikim dijelom bio sastavljen od leda. Eksplozija će prouzročiti i neke magnetske poremećaje, ali oni neće biti od značaja«.

  ‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐

  * Rod β—Tauridi

  122

  »Odlično«, odobri kapetan. »Znači, počinjemo odmah. Čuli ste, gospodo,

  nastupamo za dvadeset četiri njihova sata...«

  Brodom je zaorio alarm I stupnja, proradili su interfoni i interna video‐

  komunikacija, a nedugo zatim, stala je »Xandrilla IX« napuštati svoju dugo vođenu putanju uz prve manevre u cilju optimalnog lansiranja psihičke bombe...

  »Protestiram!« upao je iznenada u kapetanov blok Galahan, drugi službeni brodski psiholog, raščupan i sa svežnjem kompjuterskih folija u rukama.

  »Sabore Galahan?« reče kapetan. »Drago mi je što vas vidim, očekivali smo vaš odgovor.«

  »Imate ga!« odvrati Galahan i vidjelo se da je dobrano revoltiran. »Proučio sam sve što mi je dano i mogu vam reći da sam protiv toga koliko uopće jedan razuman Gorgonac može protiv nečega biti!«

  »Protiv? !« upita iznenađeno kapetan. »Mislite li da neće biti djelotvorno?«

  »Bit će djelotvorno, ne trebate se bojati da neće, kolega Galbaza — ako ga uopće

  mogu nazvati svojim kolegom — zaista je izvrsno obavio svoj posao. Sa stručne strane

  nemam nikakve primjedbe. Jedino što mi nemamo na takvo što nikakvo pravo!«

  »Pa, da budem direktan, mislim da nam je to svima od početka bilo jasno, zar ne?

  Znamo da je ovo što činimo protiv pravila Intergalaktičke Zajednice.«

  »Ne mislim na zakone Intergalaktičke Zajednice«, reče još uvijek nesmanjenom

  žestinom Galahan. »Ovo što je Sabor Galbaza namijenio ovim jadnim domorocima, to je

  više nego užasno! Kategorički tvrdim da je to najciničnije, najpodmuklije,

  najbestidnije i najnastranije ubijanje ličnosti iznutra, nešto toliko nemoralno, koliko se nemoralno uopće može zamisliti! Jedno je uništiti — naravno, ja bih bio i protiv toga

  — ali ovo, ovo je naprosto nešto nečuveno i čudovišno. Pa toga nema nigdje u Univerzumu. Tako nešto ne može postojati jer bi propalo prije nego što bi nastalo.

  Može nastati samo... u tako demonskom umu kao što je Galbazin. Zahtijevam, kao oficijelni psiholog ove ekspedicije, potpun prestanak Operacije Sedamnaesta ravnina!«

  »Dakle, vi mislite da bi takav plan bio uspješan, zar ne?« zapita kapetan, izazivajući kod Galahana još veće protivljenje.

  »Mislim, ako je to jedino što vas zanima, ali sam protiv toga! Nemamo nikakva prava na takve načine skrnaviti život na nekom Svijetu i stvarati od jedne rase psihičke bogalje. To... je svijanje genetičke spirale, to... ja naprosto nemam riječi kojima bih mogao opisati to stanje!«

  »To je sasvim prirodno da nemate riječi kojima biste opisali mentalna stanja koja

  je projektirao Sabor Galbaza«, mirno odgovori kapetan Haiam. »Takva stanja su proizvod njegovih vlastitih istraživanja i nigdje još ne postoje. Osim možda u igri prirode na nekim krajnje zaostalim planetima.«

  »Bojim se da ne razumijete u što se upuštate«, reče Galahan, pokušavaju
ći biti smireniji. »Pretvorit ćete ovu vrstu u jadne životne oblike kojima će inteligencija biti prije na teret nego na korist i oni najinteligentiji će se osjećati upravo i najlošije, najnesretnije i najodvratnije. Analizirao sam razvoj dalje nego što je to učinio Galbaza: bit će strašno. U prvoj fazi organizirano nasilje, u drugoj tobožnje reforme, zapravo, ograničenja djelovanja inteligentnijih pojedinaca, u trećoj korekcije neuspjelih reformi i prvi problemi, u četvrtoj prikriveni, pa otvoreni kriminal praćen potpunim zastranjenjem pravosuđa, u petoj i dalje beznađe, bezvoljnost, apatija, umor populacije, fiziološko vegetiranje, vladavina usko povezanih porodica, još gore nego u prvobitnoj zajednici. A sve to pod najplemenitijim motoima »pravde«, »jednakosti« i

  »humanosti«. Nema sumnje da će im prije ili kasnije zasmetati sada još slobodno školstvo i da će, da bi olakšali vladavinu, suziti opsege obrazovanja I TU ĆE SE PO PRVI PUT ISTINSKI POČETI GASITI SVJETLA SVIJESTI. Počet će točka retrogradnog razvoja ove 123

  vrste. Dostignute kategorije, kategorije prenesene s drugih planetarnih područja, bit će napuštene, emocije sužene... Možete li zamisliti kako će se osjećati pred pripadnicima civilizacije koje neće zahvatiti Galbazin agens? A kako će tek ove gledati na njih?«

  »Vidim da ste Se prilično dobro upoznali sa radom Sabora Galbaze u ova dva ovdašnja dana«, priklopi kapetan.

  »Ubacio sam njegove proračune u psihosimulator stanja i pokušao osjetiti ta

  stanja... Možete komotno smatrati da sam osobno proživio sve to i da je to nešto nezamislivo...«, glas Galahana kao da je malo klonuo. »Posvuda prizemnost, primitivno zadovoljstvo da je — evo — prošao još jedan dan, priglupa zluradost jer, evo, postoje i oni kojima je lošije od nas, nepojmljiva sebičnost, strah od vlastite volje i vlastitog htijenja, posvuda natureni jeftini simboli onoga što je davno izgubilo svoj pravi sadržaj, nigdje optimizma, avanturizma, reskiranja, vjere, doživljaja, posvuda pustoš

  — na ulicama, u izlozima, u dušama. Prokleti Galbaza, bio je potpuno u pravu kad je rekao da će od njih napraviti mentalne olupine, ljušture koje oponašaju život... Ali to je strasnije nego što je i on mogao zamisliti...«

  »Mislim da vas potpuno shvaćam...«, reče kapetan Haiam, glasom koji je

  pokazivao da ni on nije ostao ravnodušan na Galahanov istup. »Ali možda griješite.

  Dapače, siguran sam u to! Ono što ste doživjeli u psihosimulatoru jeste ono što slobodno biće doživljava kad se, kako da kažem, sučeli direktno sa nečim takvim, ali oni to neće doživjeti tako tragično. To će toliko biti dio njih da će za njih predstavljati ne samo jedino moguće nego i sve što je uopće moguće. Svijest će se sužavati paralelno,

  kroz generacije i postat će unekoliko neosjetljivi, donekle i neživi, u suptilni‐jem smislu... Ustvari, mi uopće ne radimo ništa nemoralno: sada, dok su još normalni, ucjepljujemo u njih nešto što ne osjećaju. Ako ne osjećaju, znači da ne radimo ništa nemoralno. Kada im se stvarnost počne mijenjati, oni će već biti toliko promijenjeni da opet neće ništa osjećati. Vašim tragičnim stanjima nema mjesta. Vama se, kao i meni,

  to čini gnusno i ograničeno, jer u našoj podsvijesti blješti dinamika našeg života, volja da nešto postignemo, priznanja društva, osjećaj da postoje i drugi poput nas, da nešto radimo zajedno, istinski osjećaj punokrvne rasne egzistencije dane od Boga i Univerzuma — ali, oni je neće ni tražiti. To naprosto nije dimenzionirano za »lik svijesti.

  Nije grijeh zabraniti nekome da leti, ako on ionako nema krila da bi poletio.«

  »A čemu mu onda braniti? I je li mu grijeh ta krila sasijecati, da jednog dana slučajno ne bi?«, reče Galahan.

  »Ne možemo razgovarati na takav način«, reče odjednom kapetan odsječno,

  i govorite je nerealno. Za našu svakidašnjicu to može biti grozno i perverzno, ali s

  gledišta nauke to je samo jedna kombinacija, X i Y, koja može biti ili istinita ili neistinita ali to je sve o čemu je dopušteno misliti.«

  »S gledišta nauke, ali moral nije nauka!« zavika Galahan.

  »Moral je definiran na posve drugačijoj razini promatranja, njegove kategorije za

  našu su poziciju neprimjenljive i smiješne«, reče kapetan.

  »Možda, kategorije morala, ali ne i kategorij Kozmičke etike!« reče Galahan.

  »Ne mogu a da ne primijetim kako ste grozno zapeli da budete protiv plana , kolege, Sabora Galbaze. Da li bih smio biti toliko indiskretan da pretpostavim dio razloga za to leži i u činjenici da je on, a ne vi taj koji nam je dao — barem kako sada stvari stoje, a i vi ste to potvrdili — riješenje za problem ovog planeta?«, upita kapetan Haiam, pomalo ironično.

  »Da mi je takvo što i palo na pamet, možete biti sigurni da se time ne bih suviše

  ponosio«, reče Galahan. »Uz to, vidim da je vrijeme da vas izvijestim o jednoj maloj pojedinosti iz ranijeg naučnog rada Sabora Galbaze, uz vaše dopuštenje, naravno.«

  »Ne vidim razloga da bih vam branio«, reče kapetan Haiam.

  »Kolega Sabor Galbaza usprkos svim svojim značajnim doprinosima Gorgonskoj

  124

  psihološkoj znanosti, svojevremeno je izbačen iz GPAP‐a, Gorgonske Planetarne

  Asocijacije Psihologa, i to zbog toga što je nezakonitim putevima pokušao na jednom perifernom planetu provesti jedinstven psihološki eksperiment koji se kosio sa moralnim i etičkim kodeksom zanata. Nije isključeno da su elementi tog njegovog ranijeg plana uključeni i u zahvat na Terrai... ako vam to šta govori.«

  »Sabor Galbaza primljen je na ekspediciju uobičajenim kriterijima i o tome ne bismo imali šta razgovarati. Kriterije je postavila Planetarna komisija za Galaktićka istraživanja i nije na nama da o tome donosimo ikakve sudove. Sabore Galahan, vaša etika je visokopostavljena, ali ovdje jednostavno moramo primjenjivati druga mjerila.

  Želio bih da naš razgovor na tome i završi. Pozvao sam vas da date svoje mišljenje o uspjehu Galbazove operacije i ocjenjujem da je ono pozitivno. Jesmo li se razumjeli?« '

  »Vi stvorenja sazdana od kozmičkog praha«, počeo je umjesto odgovora Galahan

  recitirati stihove Molitve jedne drevne Galaktičke civilizacije i kapetan protiv svoje volje ustade. Htio je nešto reći, ali je Galahan neumoljivo nastavljao:

  »Vi, stvorenja koja lutate po svjetovima ne znajući da nijedan nema ono što ne bi

  mogao imati i vaš, ne potcjenjujte svoju beznačajnost čineći zlo da vas mirna Sve-sadašnjost ne izbaci u ledene Prostore bez vremena, jer nećete moći ubrati nijedan cvijet, a da zbog toga ne zatreperi daleka zvijezda — možda baš Sunce vašeg dalekog doma... «

  » Da li... Da li da to shvatim kao prijetnju« polagano upita kapetan i sjede.

  »Shvatite to kako vam je najbliže, ali shvatite to ozbiljno. Ne zaboravite da su Arheanci jedini poznata rasa u čitavom poznatom Svemiru za koju su poezija, filozofija i matematika jedno te isto!«

  »Bili jedno te isto, Sabore Galahan. Arheanaca više nema«, reče kapetan Haiam.

  »Znam, nestali su i ostali su jedino njihovi Sveti zapisi koje su ostavili onima koji jednom u budućnosti budu stigli na njihov planet. Ali — pa ne vjerujete valjda da su se samouništili?!«

  Kapetan Haiam nije odgovorio: sudbina drevnih Arheanaca bila je jedno od pitanja

  na koje u Galaksiji nitko nije znao odgovor, pa su kolala svakojaka nagađanja, od kojih su ona najbizarnija tvrdila da su Arheanci pronašli put do Apsolutnih i Totalnih oblika Postojanja i napustili egzistencium od četiri dimenzije kao najsiromašniji oblik Postojanja. A s tim u vezi, njihova zaostavština, koju su najmodernija saznanja na čudesan način potvrđivala iz Periode u Periodu, dobivala je sve mističnije i složenije značenje.

  »Ne, ne vjerujem da su se samouništili«, reče tiho. »A sad, molim vas, idite. I...

  hvala vam na svemu što ste mislili iskreno.«

  Sabor Galahan se lako nakloni i pozdravi uobičajenim pozdravom, a kapetan

  Haiam ostade bez riječi i ne s puno misli sam u svom radnom bloku. Nakon nekog vremena, ustao je i zaputio se prema izlazu, a dalje prema II ni
vou krstarice, u kojoj se nalazio blok za medicinsku psihoanalizu. Soba u kojoj je Sabor Galahan simulirao mentalna stanja na osnovu Galbazovih psihoparametara bila je prazna, ali kratak pogled na monitore dao je kapetanu Haiamu do znanja da sve stoji onako kako je Galahan bio postavio. Zatvorio je vrata i, pokušavajući se smiriti i koncentrirati, stavio na glavu emisioni šljem, vezao se za bazne ritmopotencijale i uključio sinkro‐polja.

  Trebalo mu je neko vrijeme da osjeti prve drhtaje novih psiholoških stanja koja su

  se prihvaćala za okrajke perifernih emocija, trudeći se da zahvate čitav mozak. Traženje emitiranog stanja olakšalo mu je ono što je o njemu dotad čuo i, kada ga je bolje nazreo, ono ga je počelo usisavati u sebe kao nezasitna i halapljiva spužva bespomoćnu kapljicu vode. Osjetio je najprije sumornost, a onda tjeskobu, nesigurnost i strah. Bila su to još nedefinirana pozadinska psihološka stanja koja su se počela formirati a zajedno s njima osjetio je i neko sveprisutno ograničavanje, nedefinirane bojazni, neusuđivanje, 125

  tužnu želju da ostane u koliko‐toliko sigurnoj pozadini, osjete zataškavanja i opet sveprisutnu neprincipijelnost i nejasnost. Postepeno, činilo mu se da je u njega ušao i arhetip pustih ulica, osjećaj suhoparnosti i apatične praznine, turobnost sveopće promašenosti, i bezizlaznosti, bezvrijedna ponavljanja bezbojnih događaja iz dana u dan i čuo je žamor koji nije razumio, ali mu je neki sigurni osjet govorio da on ne znači baš ništa. Osjetio je otpor mladih svijesti, čiju životnu energiju svijaju bolesna nametnuta ograničenja koja nesposobnost dižu na razinu časnog a sposobnima pridružuju osjećaje krivice, neprijateljstva i mržnje. Stresao se od iznenadnog osjeta gnusobe i gadosti, da bi opet osjetio nemogućnost iskrenih ljudskih kontakata, besmislenost ljubaznosti i finog ponašanja u stiliziranom svijetu u kojem vrijednost ne znači ništa više od bezvrijednosti. Osjetio je i kratke impulse mafijaškog povjeravanja, više nagonska nadanja da će »našoj djeci valjda sutra biti bolje«, osjetio je zluradost i prizemnost, potpuno odsustvo mašte i osobne inicijative. Načini mišljenja postali su nedefinirani, i tupi, pojmovi labavi i teško je bilo razlučiti da li emotivni poremećaji dolaze od logičkih nelogičnosti ili su logičke proturječnosti posljedica emotivnih poremećaja. Uglavnom, zajedno se to slagalo prilično dobro, a iznad svega dominirao je bazni osjećaj ograničenosti: u idejama, u doživljajima, u detaljima koji su bili grubi i nepodesni, u svijestima koje nisu išle dalje od onoga što se događalo u njihovoj neposrednoj blizini. Ustvari, jedinu tragiku osjetio je u položaju mladih, čiji će — mada ozbiljno načet — ali još uvijek zdrav oblik svijesti morati pretrpjeti niz šokova i svijanja prije nego što se uspije prilagoditi »novom« svijetu. Sa devalvacijom pojma »moje«, išla je i devalvacija pojma »ja«, nije nalazio opravdanja pojmu »ja«, ljudsko je bilo ne zabranjeno — da ne digne buku — nego tiho zaobiđeno, zamijenjeno, ostavljeno, napušteno, birokracijski ukinuto, bez srama — jer sram više nije mogao postojati, kada je ljudsku svijest već davno napustilo poštenje, ponos i čast. Naponi injektiranih signala u njegovoj svijesti rasli su, a ostatak sjećanja na njegov vlastiti, normalni svijet, davao je neposredan osjećaj nadmoći, nekad mržnje, nekad straha, a nekad i sažaljenja.