Alef Science Fiction Magazine 026

by MoZarD

  „Postoje stvari koje su lijepe bez obzira gdje su Zamisli jutarnju izmaglicu koju možeš skupljati u čaši i držati iznad kamina. To je onaj cvijet”, on pokaže na policu. „To je mačka.”

  „Znači, ukrao si je?”

  „Ukrao?” on slegne ramenima. „Kao da sam im uzeo čašu vode iz oceana.”

  Srce mi je tuklo. Pokušah da zamislim taj svijet, svijet sa zlatnom izmaglicom koju

  možeš oblikovati prstima. Oceana? Da li je spomenuo ocean? Kakav je to ocean, kakav

  je zvuk njegovih valova, kakvo nebo valja iznad sebe?

  Pripalih cigaretu, Ruka mi je pomalo drhtala. Ja zapravo nisam htio znati kako je tamo.

  „A Buba, tvoja žena, ja, gdje spadamo mi?”

  On ponovo uzme olovku i nacrta par kružića poredavši ih posve uz crtu.

  „Vi ste blizu granice. Ali da ja nisam na njoj ne biste je bili svijesni. Mislim da je promjenjivo ono što možete vidjeti, ali uglavnom vidite mene i ono što radim kad sam s

  druge strane.

  „Ali ti više ne ideš preko, je li tako?”

  „Ne idem”, reče on i spusti pogled na papir. Trenutak je šutio, a onda ponovo progovori ne gledajući me. „Oni žele da siđem s crte. Žele me ispitati. A to znači rastaviti me na sastavne dijelove, koliko ih ja poznajem. Živo ih zanima što je to što mi omogućuje da živim na granici. Zato ti ovo i pričam”, Ne mogu beskonačno ovako, a potpuno na ovu stranu ne mogu,”

  „Zašto?”

  „Zato što ja ne znam, a ovdje nema nikoga tko bi mi mogao reći kako da siđem s

  granice. Postoji samo jedan mogući smjer”, on se smiješio. „Napravili su za mene vrata, treba samo da pokucam. Vrata dopiru do same granice i oni ih za sebe ne mogu upotrijebiti. Ali ako se ja samo na trenutak zaboravim i provirim na onu stranu... zalupit 65

  će ih za mnom.”

  „Govoriš o rupi?”

  „O rupi.”

  Poslije, kad je otišao, ušao sam u kuhinju. Buba je sjedila za stolom. Ispred nje je

  bio pladanj hladnih palačinki. Sjeo sam nasuprot nje i uhvatio je za ruku.

  „Sad bar znamo”, rekao sam i stisnuo joj prste. „Sad znaš da on nije kriv ni za šta.”

  „Beba”, rekla je Buba. „Sigurno ne možemo imati bebu zato što smo takvi.”

  „Ili zato što smo blizu opasne zone.”

  „Ni on i Mislena nemaju djece.”

  „Eto vidiš”, rekoh, „eto vidiš.”

  Osjećao sam od samog početka neizrečene optužbe što ih je upućivala na Jakšin račun. Ako je ikad mogla jasnije sagledati svoju zabludu to je bilo upravo sada. Ali Buba me je samo pogledala i nekoliko trenutaka poslije povukla svoju ruku.

  „Trebali bi pojesti ove palačinke dok su još za nešto”, rekla je.

  Slijedećih dana onaj osjećaj iščekuvanja koji me je već progonio neko vrijeme samo je poprimio jasnije, razgovjetnije obrise. Gledao sam bespomoćno Jakšu znajući da mu ne mogu pomoći. Iz dana u dan postajao je sve mršaviji, kovrče su mu sad stalno

  bile opuštene, a oči umorne.

  Razmišljao sam o tome kako je trebalo proći više od dvadeset godina da se ponovo

  sretnemo i to baš onda kad je došlo do krize. Da li je i tu postojao neki zakon? Možda će njegova slabost privući još nekoga? Počeo sam se paranoidno osvrtati oko sebe i pažljivo zagledati svako novo lice. Ali da se netko i pojavio ja ne bih bio sposoban da ga prepoznam. To je mogao učiniti samo Jakša, ali možda njemu više nije bilo stalo da li nas je troje ili trideset. Izgledalo je kao da više ne spava, čak kao da ne jede. Bio je hodač po žici, cirkuski akrobata koji gubi ravnotežu i svaki čas će se sunovratiti u ambis.

  Mačku je preoblikovao u loptu i više je nije nosio na ramenu. Možda se varam, ali

  mislim da je pokušavao zatvoriti rupu, staviti joj neku vrstu poklopca. Osjećao sam da ta stvar s mačkom nema, niti je ikada imala neke prave osnove kao zaštita osim što mu je

  možda davala osjećaj da bar nešto pokušava.

  Vrijeme je prolazilo, pred nama je već bila Nova godina. Sa prozora ,,Impexa”

  gledao sam dolje, na ulicu koja je bila siva kao i hodnici s druge strane mog ureda.

  Snjega još uvijek nije bilo, ali led se hvatao svako jutro po pločnicima. Nekoliko kišobrana, na ulici ispod mene, raširiše svoje glave. Kapljice kiše, pomiješane sa smogom, padale su kao crne čiode.

  Vrata ureda lagano se otvoriše i zatvoriše. Okrenuh glavu.

  „Ti si”, rekoh Bubi, „grozno vrijeme danas.”

  „Jakša je u bolnici”, reče ona bez ikakvog uvoda.

  Gledao sam je bez riječi. Dakle, to je bilo to. Igrač je pao sa žice.

  „Nije to što misliš”, odmahne Buba glavom. „Izgleda da su mu popustili živci. Neka

  vrsta sloma, rekla bih.”

  „Znaš li u kojoj je bolnici?” upitah. Govorili smo tiho, kao da bi nas mogao čuti neko nepozvan.

  „Ne znam”, odgovori ona. Još uvijek je stajala na istom mjestu, pored vrata. „Po

  firmi se priča da je skrenuo. Navodno je jutros zvala njegova žena i rekla da je bolestan.” Trenutak je šutjela. „Čula sam da je na sred Glavnog trga pokušavao održati

  govor, ljudi su vjerojatno mislili da je pijan. Onda je došla ona, njegova žena i pokušala ga urazumiti. Izgleda da mu je pukao film definitivno.” U glasu joj zatitra prigušena vrsta zlobe.

  „Tko ti je to rekao?”

  „Znaš da se takve stvari ne mogu sakriti. Sad idem, imam puno posla.”

  „Misliš li da bih trebao otići do njegove žene?” upitah brzo.

  66

  „Mislim da bi trebao pokušati doznati što je točno s njim.” Napravila je pauzu.

  „Zbog nas.”

  Uzeo sam izlaznicu ne čekajući završetak radnog vremena i odmah krenuo kod

  Mislene. Telefonski razgovor sam odbacio odmah u startu. Mogla mi je spustiti slušalicu, ili se jednostavno ne odazvati. Nije bila zaposlena i morala bi, ako još nije bila s njim u bolnici, u ovo doba biti kući.

  Išao sam u tu posjetu s nekom vrstom pomješanih osjećaja. Bilo me je sram

  samoga sebe i onog trenutka olakšanja kad mi je Buba rekla da je Jakša u bolnici. Činilo mi se da počinjem da mislim kao ona, a to nisam htio, nisam htio misliti da je Jakša uzrok svemu što se događa, jer sam znao da to nije točno.

  Stadoh trenutak pred ulazom pripremajući se za razgovor. Kiša je još uvijek sivo promicala. Duboko uzdahnuh, a onda pritisnuh zvono.

  Moj prvi dojam kad sam upoznao Mislenu bio je da je to jedno neprijatno, nelijepo

  stvorenje koje nikad ne bih izabrao ni za prijateljicu, a kamoli za ženu. Kasnije je nisam često viđao, ali svaki od naših kratkih susreta samo je potvrđivao moj prvobitan dojam.

  Sad sam je gledao na kuhinjskom stolcu, na kojem je sjedila nasuprot meni, i gotovo sam osjećao sažaljenje. Oči je skrivala kao preplašena životinja ispod crne guste kose koja me je podsjećala na turske cigane. Sjetih se onog što je Buba jednom rekla o

  tome kako smo svi mi zapravo na neki način nametnuti jedno drugome i zadrhtah. Sto

  bi bilo da sam umjesto Bube naletio prvo na Mislenu?

  Jedva me je pustila u stan, a onda je započeo mučan razgovor koji je zajedno s pauzama trajao nekih pet minuta.

  Ona: „...nije me slušao. Nikad me nije slušao...”

  Ja: „Što se zapravo desilo?”

  Ona: „Što?” Stanka. „Trebale su mu nove žrtve.”

  Ja: „Žrtve?”

  Tišina.

  Ja: „O čemu je zapravo govorio? Mislim onim ljudima, na trgu?”

  Ona: „Ne znam točno.” Bezvoljno. „O zatvaranju neke rupe.” Proučavala je ugao tepiha.

  Uspio sam još iz nje izvući ime bolnice u kojoj je bio smešten i to je bilo sve. Izišao sam iz stana, a ona je još uvijek gledala u pod.

  Jakšu sam našao kako sjedi na krevetu i napeto gleda kroz prozor. Ruke su mu virile iz širokih rukava prugaste bolničke piždame. Na drugom krevetu sjedio je neki starac i sporim pokretima ljuštio n
arandžu. Sobom je lebdio tanak, kiselkasti miris.

  „Sjedni”, reče Jakša i pokaže mi rub zgužvane postelje. Oči su mu bile mutne, a upali obrazi obrasli bradom. Iznenadih se kako je mršav, bio je izgubio najmanje dasatak kila.

  „Kako se osjećaš?” upitah ga i spustih se na postelju. Sjetih se da sam mu zaboravio nešto donijeti, cvijeće, kekse ili što se već nosi u posjetu bolesnicima.

  „Ne znam ni sam”, reče on. Netremice me gledao, njegov nos koji je postao još špicastiji kao da je htio proći kroz mene. „Misliš li i ti da sam poludio?”

  „Samo si umoran”, rekoh. „Potreban ti je odmor.”

  On odmahne glavom i dalje me uporno gledajući. Činilo se kao da je nesposoban

  da pomjeri oči.

  „Znam da ću na kraju završiti tamo”, reče, „ali neće me se dočepati. Ne u jednom

  komadu. Onog trenutka kad popustim, eksplodirat ću. Baš tako, eksplodirati”, on se naceri očito uživajući u mom iznenađenju.

  Pogledah prema starom. Uredno je odvajao kriške ne obraćajući na nas nikakvu pažnju.

  „Želiš li mi ti saopćiti da imaš namjeru da se ubiješ?”

  67

  „Je li ti jasno”, upita on šapćući, „da su im vrata u ovaj svijet otvorena ako otkriju

  princip na kojem funkcioniram?”

  Popodne sam razgovor prepričao Bubi.

  „Kako to misli izvesti?” upita ona.

  „Govorio je nešto o potrebnom potisku i tome kako ga on već skuplja godinama.

  Mislim da je to besmislica. On jeste premoren i popustili su mu živci.”

  „Ne znam”, reče Buba, „otkud ti znaš što on može, a što ne može izvesti. On nije

  kao i drugi.”

  Gledao sam je iznenađeno, U toku ovog dana kao da je postala odlučnija, sigurnija

  u sebe. Čak više nije bila ni blijeda kao inače.

  „Pa ni mi nismo kao drugi”, rekoh.

  „Možda bi bez njega bili.”

  Osjećao sam kako intenzivno razmišlja. Zamišljeno je po stolu pomicala šalicu kave.

  „Pitanje je na kojoj će strani eksplodirati?”

  „Misliš...”

  „Mislim da ako eksplodira na ovoj strani možda kao i uvijek nitko ništa ne vidi i ne

  osjeti osim nas. Za druge bi jednostavno mogao iščeznuti. Pitam se koliko bi to bila eksplozija i kakva? I da li bi dosegnula i do nas?”

  „Na to nisam mislio.”

  „Zato što si se suviše uživio u ulogu posmatrača”, reče ona pomalo oštro.

  Sutradan je, opet na moje iznenađenje, otišla u bolnicu sama. Kao da ju je Jakšina

  bolest pokrenula, dala joj dodatnu energiju koju je dosad gubila u dugim mjesecima razmišljanja i iščekivanja.

  Čekao sam da se vrati i besciljno lutao po kući. Oprao sam par šalica koje je ona

  bila zaboravila. Primjetio sam da u dnevnoj sobi ima prašine, jedan vlažni ručnik mlitavo je visio preko kade. To nije sličilo na Bubu, ne na moju Bubu.

  Bila je odsutna skoro dva sata iako se bolnica nalazila u blizini. Da li je sve to vrijeme bila s Jakšom? Nisam je pitao.

  „I što kažeš?” upitah je dok je polako skidala kaput. Vunene dlačice svjetlucale su

  kao krzno. Vani je opet padala kiša.

  „Ne znam”, reče ona odvezujući maramu, „počinjem da se pitam... nije li zaista poludio?”

  „Nisi u pravu”, odmahnuh glavom.

  „Onda još gore”, reče ona odlučno i prođe pored mene u kuhinju. Vadila je lončić

  iz ormarića i pristavljala kavu. „Kako ti nije jasno?! Jakša, Jakša... što je taj Jakša zapravo? Običan lakrdijaš! Nije njemu stalo ni do nas ni do svijeta. Zna da će ga zgrabiti i zato je odlučio da izvede svoju posljednju malu psinu. Hoće da umre spektakularno, uz vatromet, pa koštalo što koštalo!

  „Smiri se”, promrmljah zatečeno. „Ne znam što da ti kažem.”

  „Ništa”, ona se odjednom umiri. „Ne možeš da ga vidiš jasno samo zato što ga znaš

  još od djetinjstva.”

  Crne hrpice kave nestajale su u uzavreloj vodi. Ona pričeka nekoliko trenutaka pa

  nalije tekućinu u šalice.

  „Trebam razmisliti”, reče ona. „Trebam još samo malo razmisliti.”

  Jakša je u bolnici ostao još svega nekoliko dana. Drugi dan pošto se vratio Mislena

  se iselila iz stana. Nisam ga ni pitao kamo je otišla, pretpostavljao sam da ima neke rođake, ili možda roditelje.

  Njega samog kao da se nije previše dotakao njen odlazak, a izgledalo je da ga ne

  dotiče ni bilo što drugo. Kad sam ga posjetio ležao je u krevetu, bio je još uvijek užasno mršav i nije puno pažnje poklanjao mom prisustvu. Oči su mu bile otvorene, ali činilo se 68

  da svijet oko sebe nastoji pritajiti koncentrirajući se na neko, samo njemu znano, unutarnje događanje. A možda je samo sanjao? Sanjao i prikupljao snagu.

  I ja sam tih dana puno sanjao. Ocean s dugačkim sivim valovima koji poput noža

  reže zlatnu izmaglicu iznad sebe. Zrak je bio bistar, pitak i izmaglica je zajedno s njim prolazila kroz mene kao kroz prozirnu, poroznu opnu. Nisam se mogao vidjeti, ali sam

  se mogao osjetiti. Ocean je bio moje tijelo, izmaglica moja pluća.

  Budio sam se zadovoljan. Sav taj svijet iz snova, da li je uistinu postojao? Ili se to

  samo moja mašta poigravala s ono nekoliko slika što sam ih dobio od Jakše? Ali, sve češće sam se pitao, zašto bi taj svijet morao biti zao? Samo zato što tako Jakša kaže? A što ako ga on zapravo ne razumije? Cijeli jedan svemir sakriven iza njegovih leđa. Kako bih ja reagirao da sam na njegovom mjestu?

  Bila je subota, 28. studenog. Negdje u toku noći iznenada otvorih oči. Buba je sjedila na rubu kreveta i gledala me. Oči su joj se caklile.

  „Što radiš?” upitah bunovno. „Koliko je sati?”

  „Tri”, reče ona. „Spavaj.”

  „Gdje ćeš? Što si se obukla?” uspravih se u krevetu već potpuno rasanjen.

  „Ne idem nigdje. Nisam mogla spavati pa sam malo prošetala. Govorila je polako,

  kao da važe svaku riječ.

  „U ovo doba? Jesi li dobro?”

  Ona ustane i počne se skidati. Na sebi je imala debelu žutu vestu i smeđu suknju

  koju je obično nosila na posao.

  „Dobro sam. Sad sam dobro”, okrene se prema meni i slabo se nasmiješi.

  Iskobeljah se iz kreveta i odoh u kuhinju po čašu vode. Stan je bio hladan.

  Centralno grijanje je prestajalo raditi već u deset.

  „Slušaj”, rekoh dršćući i stojeći na vratima, „cvijet je nestao.”

  „Znam”, reče ona. Polako je slagala odjeću na stolicu.

  Osjetih kako mi se muti u glavi, kao da me obavija maglena koprena nesvjestice.

  „Misliš da li se nešto desilo?”

  „Ne mislim ništa”, ona skupi krajeve spavaćice oko sebe. „Zima mi je.”

  Sutradan ujutro saznao sam da se Jakša ubio. Skočio je s prozora dnevne sobe i zaustavio se na haubi nekog automobila osam katova niže. U trenutku nervne rastroje-hosti, kako su to kasnije imenovale novine.

  „Možda je tako i bolje”, rekla je Buba. Cijelo popodne spremala je stan. Sve je opet

  bilo čisto, suviše čisto. Kao da struže naslage dana koji su ležali iza nas.

  Šutio sam.

  „Možda”, rekoh napokon.

  „Sam je rekao... bez njega mi ne bismo bili ni svjesni granice.” Predano je laštila ormar i nije me gledala. „Ni mi... ni oni drugi.”

  Samo što ti više nisi ona ista, mislio sam u sebi s tugom. A to više nisam ni ja. Ali

  nisam to rekao naglas.

  „A što ako se upravo sad negdje rada neki novi Jakša ili negdje već postoji i mi ga

  sutra, prekosutra ugledamo?”

  „Onda ćemo učiniti ono što moramo”, reče ona i pogleda me mirno. „Vojnici stoje

  uz granicu da bi je čuvali.”

  Šutke sam je gledao.

&nb
sp; 69

  Filip K. Dik

  DANI PERKI PAT

  (Philip K. Dick: The Days of Perky Pat, 1953)

  preveo Marko Fančević

  U deset ujutro je užasna sirena, dobro mu poznata, trgla Sema Regana iz sna, i opsovao je brigaša iznad; znao je da namerno pravi toliku galamu. Brigaš, koji je kružio, hteo je da bude siguran da će hiraši ‐ a ne divlje životinje ‐ doći do paketa koje ispusti.

  Doći ćemo, doći ćemo, govorio je Sem Regan sebi zakopčavajući svoj nepropusni

  kombinezon, uvlačeći noge u čizme i gundavo teturajući što je sporije mogao do izlaza.

  Još mu se nekoliko hiraša pridružilo, svi iskazujući istu zlovoljnost.

  „Uranio je danas”, žalio se Tod Morison. „A kladim se da su samo zalihe, šećer i brašno i mast ‐ ništa interesantno kao, recimo, slatkiši.”

  „Trebalo bi da budemo zahvalni”, rekao je Norman Skein.

  „Zahvalni!” Tod je zastao da ga pogleda.„ZAHVALNI?”

  „Da”, rekao je Skein. „Šta misliš da bismo jeli bez njih? Da oni nisu videli oblake pre deset godina.”

  „Pa”, rekao je Tod mrgodno, „samo mi se ne dopada što dolaze rano; u stvari, meni ne smeta njihov dolazak kao takav.”

  Podmećući ramena pod poklopac na izlazu, Skein je srdačno rekao: „To je zaista tolerantno s tvoje strane, Tode, momčino. Siguran sam da bi brigašima bilo drago da čuju za tvoja osećanja.”

  Od njih trojice, Sem Regan je poslednji stigao na površinu; nije uopšte voleo Iznad i

  bilo ga je baš briga ko zna za to. A ionako ga niko ne bi mogao prisiliti da napusti bezbednost hiraške rupe Pinol; to je bila skroz njegova stvar, i primetio je da je izvestan broj njegovih kolega hiraša odabrao da ostane dole u svojim odajama, sigurni da će im

  oni koji su se javili na sirenu doneti nešto.

  „Blešti”, promrmljao je Tod žmirkajući na svetlu.

  Brigaški brod je blistao nisko nad glavama postavljen na plavom nebu kao da visi

  na nesigurnoj niti. Pilot ove pošiljke je dobar, ocenio je Tod. On, ili bolje rečeno ono, jednostavno lagano obavlja stvar, bez žurbe. Tod je mahnuo prema brigaškom brodu, i