Alef Science Fiction Magazine 024

by MoZarD

  Les se nasmiješio.

  „Domišljato. Ali to nije jedini, pa čak ni glavni moj razlog. Ne, zasad to ne želim objaviti, i to je bespogovorno. Ja naprosto ne smijem dopustiti da išta spriječi širenje te zaraze. Ona se mora širiti, i postati epidemija. I pandemija.”

  Zapiljio sam se u nj, i kad sam mu ugledao onaj izraz u očima, shvatio sam da je Les

  više od altruista. Zahvatila ga je ta najpodmuklija od svih ljudskih boljetica, postao je žrtva mesijanskog kompleksa. Želio je spasiti svijet.

  „Zar ne shvaćaš?” rekao je uzbuđeno, sa žarom prozelita. ,,Forry, sebičnost i pohlepa uništavaju ovaj planet! Ali narav uvijek pronalazi načina, i ovaj nam put simbioza možda pruža zadnju šansu, posljednju priliku da postanemo boljim ljudima, da naučimo surađivati prije nego što bude prekasno!”

  „To čime se najviše dičimo”, nastavio je, „ti naši čeoni režnjevi, ti komadići sive moždane mase smješteni iznad očiju a koji nas čine toliko domišljatijim od zvijeri, kakvo su nam dobro donijeli, Forry moj? Ne baš đavolski mnogo. Mi nećemo mišljenjem pronaći izlaz iz kriza dvadesetog stoljeća. Ili, u najmanju ruku, sama nam ga misao neće donijeti. Potrebno nam je uz to i još nešto drugo.”

  „I, Forry, uvjeren sam da je to nešto drugo upravo ALAS. I zato to moramo zadržati

  u tajnosti, bar dok se među ljudima ne utvrdi toliko da povratak naprosto više neće biti moguć!”

  Progutao sam slinu.

  „I koliko tako? Kako dugo želiš da pričekamo? Sve dok virus ne počne utjecati na

  rezultate glasanja? Do idućih izbora?”

  On je samo slegnuo ramenima.

  „O da, najmanje toliko. Pet godina. Moža sedam. Shvaćaš, taj virus prelazi samo na

  ljude koji su se nedavno operirali, a ti su u pravilu stariji. Na svu sreću, ti su također i utjecajniji. Upravo takvi kakvi danas glasaju za torijevce...”

  I potom je nastavio. I još. I još. Slušao sam ga s pol uha, no već sam bio došao do

  tog sudbonosnog zaključka. Sedam godina čekanja na to prokleto koautorstvo učinit će

  to otkriće praktički bezvrijednim za moju karijeru, za moje ambicije.

  Naravno da sam, sad kad sam je doznao, mogao naprosto odati Lesovu tajnu. No

  to bi samo izazvalo njegovo ogorčenje, pa bi se lako moglo dogoditi da on za to otkriće 39

  pokupi svu slavu. Ljudi su skloniju pamtiti otkrivače negoli bukače.

  Platili smo pa krenuli prema stanici Charing Cross, odakle smo mogli podzemnom

  do Paddingtona, pa odanle do Oxforda. Kad smo pošli, iznenadni nas je pljusak potjerao u obližnju slastičarnu. Dok smo čekali da prestane, i njemu sam i sebi kupio po sladoled.

  Sasvim se jasno sjećam da je on uzeo sladoled od jagoda. Moj je bio od malina.

  Dok je Les rastreseno pričao o svojim planovima istraživanja, ružičasta mu je mrljica obojila kut usana. Ja sam se pretvarao da ga slušam, no moje su se misli već bile okrenule drugim stvarima: planovima što su se tek rađali i ozbiljnim scenarijima umorstva.

  Trebao je to, dakako, biti savršen zločin.

  Filmski detektivi uvijek tragaju za “motivima, sredstvima i prilikom”. Mislim, što se motiva tiče, imao sam ga u izobilju, no on je bio tako dalek, tako opskuran, da mu sasvim sigurno nikad nitko neće domisliti.

  Sredstva? Do đavola, pa radio sam posao gdje je sve vrvjelo od sredstava. Bilo je tu

  na buljuke i otrova i patogena. U svom smo poslu vrlo oprezni ali se, dakako, nesreće ipak znadu dogoditi... Isto vrijedi i za priliku.

  Bila je tu, dakako, i jedna caka. Reputacija tog čuda od djeteta bila je takva da se, čak i kad bih ga uspio oladiti, ne bih odmah usudio pojaviti s vlastitim radom. Proklet bio, svi bi naprosto pretpostavili je njegov rad, ili bar njegovo “vodstvo” tu u laboratoriju, dovelo do otkrića ALAS‐a. A osim toga, odveć velika moja slava neposredno nakon njegova odlaska mogla bi navesti nekoga da nasluti postojanje motiva.

  I tako, shvatio sam naposljetku, Les će na kraju ipak dobiti tu svoju odgodu. Možda

  ne od sedam godina, nego vjerojatno od tri ili četiri, za kojih ću se vratiti u Sjedinjene, otvoriti novi pravac istraživanja, i zatim pažljivo povesti rad putom koji će metodički obuhvatiti sve temelje koje je Les maločas tako impulzivno razotkrio u bljeskovima nadahnuća. Ja se tom odgađanju nisam baš jako radovao, ali će se na koncu svega sve

  to ipak doimati kao zaista samo moje djelo. Na tom radu Forry zaista neće biti nikakav koautor, o, to ne, gospodine moj!

  Ljepota je čitave zamisli bila u tome da nitko nikad neće ni pomisliti da me poveže

  s tragičnom smrću mog kolege i prijatelja, do koje je došlo pred mnogo godina. Na koncu konca, nije li njegovo preminuće unazadilo moju karijeru, pa makar i samo privremeno? „O, da je samo siroti Les živ pa da vidi tvoj uspjeh!” govorit će moji suparnici, potiskujući žuč ljubomore dok me budu gledali kako se pakujem za Stockholm.

  Razumije se da se ništa od toga nije pokazalo ni na mom licu a ni u mojim riječima.

  Obojica smo imali svog normalnog posla. Međutim sam svakoga dana radio i duge prekovremene sate, pomažući Lesu na „našem” tajnom projektu. Bilo je to, na svoj način, ludo i nezaboravno doba, i Les je štedro dijelio pohvale mom sporom, dosadnom, no metodičkom načinu na koji sam otjelovljivao neke od njegovih ideja.

  Pripremao sam se sporo, znajući da se Lesu ne žuri. Zajedno smo prikupljali podatke. Uspjelo nam je izolirati, pa čak i iskristalizirati virus, dobiti difrakcijske rendgenograme, izvršiti epidemiološke studije, i sve to u najstrožoj tajnosti.

  40

  „Čudesno!” uzviknuo je Les kad je otkrio način na koji virus ALAS‐a prisiljava svog

  domaćina da osjeti potrebu da „daje”. Naprosto bi se otapao u vlastitoj elokvenciji, sipajući čitave kaskade o elegantnom mehanizmu što ga je objašnjavao statističkim odabirom, no koji sam ja, ne mogući se tome oprijeti, praznovjerno pripisivao nekom nevjerojatno skrovitom obliku razuma. Što smo više otkrivali profinjenost i

  djelotvornost njegove tehnike, to je u Lesu sve više raslo divljenje, a u meni gnušanje prema tim paketićima RNK i proteina.

  Činjenica da se virus doimao toliko bezazleno ‐ Les ga je držao čak i komen‐salnim ‐

  u meni je samo još više poticala mržnju prema njemu. To je u meni izazivalo zadovoljstvo zbog onoga što sam planirao. Zadovoljstvo što ću podapeti nogu Lesovoj

  namjeri da ALAS pusti da radi što mu se spuhne.

  A ja ću spasiti čovječanstvo od tog mogućeg gospodara nad marionetama. Istina jest da ću, zbog vlastitih ciljeva, s uzbunom morati malo pričekati, no uzbunu ću ipak dići, i to prije nego što ju je moj bezazleni sunarodnjak planirao.

  Les nije imao ni pojma da zapravo stvara podlogu za djelo za koje će slava pripasti

  meni. Svaki bljesak intuicije, svaki njegov „Eureka!”, bivao je pohranjivan u mojim privatnim bilježnicama, uz kolone dosadnih podataka. U međuvremenu sam

  raspoređivao sva sredstva što su mi stajala na raspolaganju.

  Na koncu sam za svog izvršitelja odabrao jedan izuzetno virulentan soj virusa denge.

  Mi u Teksasu imamo jednu staru izreku: „Kokoš je za jaje samo sredstvo za stvaranje novih jaja.”

  Za jednog biologa, domaćeg sa svom tom grkolatinštinom, ta izreka ima i mnogo

  „salonskiju” verziju. Ljudi su „zigote”, stvorene od diploidnih stanica koje posjeduju 46

  sparenih kromosoma... pri čemu su izuzetak samo naše haploidne spolne stanice, ili

  „gamete”. Muške gamete su spermatozoidi i ženske jajašca, i sadržavaju samo po 23

  kromosoma.

  Zato bilozi vele: „Zigota je za gametu samo sredstvo za stvaranje novih gameta.”

  Lukavo, ha? No to samo ističe koliko je teško u naravi ukazati na Prvi uzrok... na

  nekakvo središte slagalice, prema kojemu se sve drugo može baždariti. Hoću reći, što je zaista bilo prije, kokoš ili jaje?

  „Čovjek je mjera svih stvari”, glasi još jedna mudra stara izreka.
O da! Recite to modernim feministicama!

  Neki tip kojeg sam nekoć poznavao, a koji je rado čitao znanstvenu fantastiku, ispričao mi je jednu priču na koju je bio naišao, a prema kojoj je ispalo da je čitava i jedina svrha čovječanstva, njegova mozga i sveg ostalog, da dade organizme koji će izgraditi zvjezdane brodove, kako bi kućna muha mogla emigrirati i naseliti galaksiju.

  Ali je ta zamisao bila baš ništa u usporedbi s onim u što je vjerovao Les Adgeson.

  On je govorio o toj životinji zvanoj čovjek kao da opisuje čitave Ujedinjene Narode. Od E

  colli u našim crijevima pa sve do sitnih grinjica koje nam čiste trepavice, sve do mitohondrija koje daju bodrost našim stanicama, i sve tako do onoga što sadrži i sama naša DNK... Les je na sve to gledao kao na veličanstvenu veliku košnicu u kojoj caruje kompromis, u kojoj se vode pregovori, u kojoj vlada simbioza. Većina naših kromosoma, 41

  tvrdio je on, potiče od virusa koji su nas nekoć invadirali.

  Simbioza? Slika koja se, međutim, stvarala u mojoj svijesti, bila je slika sićušnih lutkara, koji su nas navlačili i potezali svojim proteinskim nitima, tjerajući nas marionete da plešemo kako oni sviraju, u skladu s njihovim gnusnim, sebičnim sitnim planovima.

  A ti, ti si bio najgori! Baš poput mnogih drugih cinika, i ja sam ipak zadržao tajnu vjeru u ljudsku narav. Istina je, ljudi su većinom svinje. To mi je oduvijek bilo poznato. I ako sam ja od onih koji radije uzimlju nego što daju, ipak sam bar dovoljno iskren da to i priznam.

  Ali duboko u duši mi koji smo takvi ipak računamo na bodru, neobjašnjivu

  velikodušnost, taj misteriozni, zbunjujući altruizam tih drugih ljudi, tog ljubaznog, neobjašnjivo ćudorednog svijeta... kojemu se izvana prezrivo podsmjehujemo, no koji nas u tajnim dubinama duše drži u položaju strahopoštovanja.

  A onda se pojavljuješ ti, da proklet bio! Ti tjeraš ljude da se tako ponašaju. Kad ti dovršiš svoj posao, od misterije neće preostati ništa. Nijednoga zakutka nedostupnog cinizmu. O proklet bio, da znaš kako sam se zamrzio!

  A zamrzio sam i Leslie Adgesona. I kovao svoje planove, smišljao briljantan pohod

  protiv vas obojice. I tim zadnjim danima nevinosti osjećao sam se, oh, tako divljački odlučan. Tako prekrasno odlučan i gospodarom vlastite sudbine.

  Da bi na koncu sve završilo antiklimatično. Nisam imao vremena dovršiti pripreme,

  namjestiti stupicu, oštru staklenu krhotinu umočenu baš u pravu smjesu smrtonosnih mikroorganizama. Jer se tada pojavio CAPUC, trenutak prije nego što sam mogao iskoristiti svoju šansu kao ubojica.

  CAPUC je sve izmijenio.

  Catastrophic Auto‐imune Pulomonary Collapse, Katastrofalni auto‐imuni kolaps

  pluća... kratica užasa prema kojoj se AIDS doimao tek sitnom tegobom. A u početku se

  činilo da ga je nemoguće zaustaviti. Njegovi su vektori bili posve nepoznati a uzročnik se dugo opirao izolaciji.

  Ovoga puta nije bilo nikakve lako odredive kategorije pučanstva koju je obarala ta

  nova kuga, iako se ona koncentrirala na industrijalizirani dio svijeta. Činilo se da su školska djeca u nekim krajevima napose osjetljiva. Drugdje su to bile sekretarice i poštari.

  Razumije se da su u igru ušli svi veći epidemiološki laboratoriji. Les je predviđao da bi se moglo uspostaviti da je patogen donekle srodan prionima koji izazivaju herpes zoster kod ovaca, a možda i nekim biljnim bolestima, da je to pseudo živi oblik jednostavniji čak i od virusa, i kojeg je mnogo teže otkriti. Bilo je to heretičko, manjinsko mišljenje, sve dok CDC nije, iz čistog očaja, odlučio provjeriti njegove hipoteze, i tako otkrio uspavane viroide, baš onako kako je Les bio predvidio, umiješane u ljepilo kojim su se zatvarale kuverte i brikovi mlijeka, i kojim su se lijepile poštanske marke.

  Les je, dakako, postao herojem. Postala je to i većina nas u laboratoriju. Jer mi smo, na koncu konca, bili u prvim borbenim redovima. I naši su gubici bili stravični.

  Tad se, bar neko vrijeme, s neodobravanjem gledalo na sprovode i ostala javna okupljanja. No u Lesovu je slučaju učinjena iznimka. Povorka iza njegova lijesa bila je 42

  dugačka čitavu milju. Zamolili su me da održim nadgrobni govor. A kad su me zamolili

  da preuzmem laboratorij, ja sam to i prihvatio.

  Prirodno je dakle bilo da zaboravim sve o AIAS‐u. Rat protiv CAPUC‐a tražio je sve

  što je društvo moglo pružiti. I makar sam ja bio i sebičan, čak i štakor pokatkad znade kad je pametnije uključiti se u borbu da bi se spasio brod koji tone... napose pak kada na vidiku nema druge luke.

  Na koncu smo ipak naučili kako da se borimo protiv CAPUC‐a. Metoda je počivala

  na lijekovima i cjepivu koje se temeljilo na reverznim antitijelima prisilno uzgajanim u koštanoj srži samoga bolesnika nakon što bi ovaj primio opasno pretjeranu dozu jednog vanadijeva spoja što sam ga pronašao metodom pokušaja i pogreške. To je djelovalo,

  bar u većini slučajeva, no žrtve su patile od teških stresova i počesto zahtijevale specijalni režim transfuzija čiste krvi sve dok ne bi prošle najopasniju fazu.

  Zavodi za transfuziju postali su malobrojniji negoli prije, no krvi je bilo, jer su ljudi reagirali darežljivo, kao u ratno doba. Nije me smjelo nimalo iznenaditi što su se preživjeli, nakon oporavka, dobrovoljno javljali na tisuće. Ali ja sam tada bio već posve zaboravio na ALAS.

  I tako smo odbili CAPUC. Njegov se vektor pokazao odveć nepouzdanim, i bilo ga

  je, kad smo napokon shvatili kako djeluje, odveć jednostavno omesti. Ubogom viroidu

  nikad nije ni pružena šansa da dosegne Lesov „stadij pregovaranja”. O, da, to su bili dani.

  Dobio sam sva moguća odlikovanja koja nisam zavrijedio. Kralj me je proizveo u viteza zato što sam osobno spasio prijestolonasljednika. Bio sam pozvan i na večeru u Bijelu kuću.

  To se zove posao.

  Ljudi su nakon toga napokon predahnuli. CAPUC kao da je ljude strahom potjerao

  prema novom duhu suradnje. Naravno da mi je sve to trebalo biti sumnjivo, ali sam se

  uskoro prebacio u Svjetsku zdravstvenu organizaciju, pa su mi na pleća pale sve moguće administrativne odgovornosti za vrijeme Finalne kampanje protiv neishranjenosti.

  U tom sam času bio već gotovo posve zaboravio na ALAS.

  Zaboravio sam na tebe, zar ne? O da, prolazile su godine, moja se zvijezda uzdizala, postao sam slavan, poštovan, čašćen. Nobelovku nisam dobio u Stock‐holmu.

  Ironija je bila da sam je podigao u Oslu. Zamislite samo. Što samo pokazuje kako čovjek iz svakoga može napraviti budalu.

  Pa ipak ne mislim da sam ikada stvarno zaboravio na tebe, ALAS‐u moj, zaista ne

  ako se spustimo do zadnjih dubina svijesti.

  Bili su potpisani mirovni ugovori. Građani industrijskih zemalja izglasali su privremena kresanja vlastitog životnog standarda da bi pobijedili siromaštvo i spasili okoliš. Činilo se kao da smo iznenada svi odrasli. Ostali cinici, s kojima bih u prošla vremena pio i razmjenjivao mračne slutnje o neizbježnoj sudbini besramnog, bijednog

  čovječanstva, postupno su svi odreda napustili našu staru vjeru, što se dogodilo i s pesimistima kad je nad svijetom ponovno zasjalo sunce ‐ sunce isuviše žarko da bi više čak i cinici u životu vidjeli tek prolaznu fazu našega puta za pakao.

  Pa ipak, moje su misli ostajale neokaljanima. Jer sam podsvjesno znao da sve to naprosto nije realno.

  43

  A onda, ususret pažnji i mažnji čitavoga svijeta, s Marsa se vratila se treća ekspedicija, i sobom donijela TARP.

  I tek smo tada otkrili koliko su svo vrijeme naši domaći patogeni bili zapravo prijazni.

  Kasno u noći, posrćući od iscrpljenosti zbog prekomjerna rada, zastajao bih pred Lesovim portretom, za koji sam bio zapovjedio da ga postave u hodnik, nasuprot vratima moje sobe, i stajao tako i proklinjao i njega i njegove proklete teorije o simbiozi.

  Dajte samo zamislite kako bi čovječanstvo ikad moglo ostvariti simbiotsku

  zajednicu s TARP‐om! Ali to bi onda stvarno bilo nešto. Zamisli, Les, sve te vanzemal
jske gene, pridodate našoj genetskoj baštini, našoj bogatoj ljudskoj raznovrsnosti!

  Samo što, po svemu sudeći, TARP nije bio baš jako zagrijan za „pregovaranje”.

  Njegovo je udvaranje bilo grubo, smrtonosno. A prenosnik mu je bio vjetar.

  Svijet je gledao u mene, i moje kolege, nadajuć se spasu. No unatoč svem svom uspjehu i visokom ugledu, ja sam ipak znao da sam samo drugorazredni švindler. Jer sam oduvijek znao ‐ bez obzira koliko mi zahvaljivali i slavili me ‐tko je od mene bio za devet svjetlosnih godina bolji.

  Stalno i opet, duboko u noć, zadubljivao bih se u bilješke što ih je Leslie Adgeson

  bio ostavio za sobom, tražeći u njima nadahnuće i nadu. I tada sam se ponovno spo taknuo o ALAS.

  I tako te ponovno pronašao.

  O da, ti si nas natjerao na bolje ponašanje. Danas bi već bar četvrtina ljudskoga roda morala imati tvoj DNK. A baš su ti ljudi svojim ponovno stečenim, neobjašnjivim, racionalnim altruizmom davali ton svemu i vodili sve ostale.

  Svi se u sadašnjoj nevolji drže tako prokleto dobro. Uzajamno se pomažu, priskaču u pomoć bolesnima, svi toliko daju.

  No ipak je to malo čudno. Da nas on nije sve učinio tako prokleto spremnima na

  suradnju, mi vjerojatno nikad ne bismo, zar ne, niti stigli na taj prokleti Mars. Ili čak i da jesmo, bilo bi zaostalo još posve dovoljno paranoje da uspostavimo solidnu karantenu.

  Ali mislim, podsjetio sam samoga sebe, ti zapravo nišu ne planiraš, zar ne? Ti si naprosto svežnjić RNK, zapakiran u proteinsku ovojnicu, obdaren slučajnom, uzgredno

  stečenom sklonošću nagonjenja ljudi da daju krv. To je, dakle, cijela istina o tebi, zar ne? Tako naprosto nije bilo načina da doznaš da nam, čineći nas “boljima”, zapravo namiještaš TARP, zar ne? Zar ne?!

  Danas već imamo i neke palijative. Neke nove tehnike kao da su od neke koristi.

  Najnovije su vijesti zapravo fantastične. Možda će nam, po svemu sudeći, uspjeti spasiti petnaestak posto djece. I najmanje će pola od nje biti plodno.