Alef Science Fiction Magazine 024

by MoZarD

  „Kao prvo”, nastavio je, „nova vrste nekog dosad bezazlenog mikroorganizma

  skače sa svog ranijeg domaćina, recimo majmunske vrste, na nekog novog, recimo nas.

  Na početku, razumije se, mi ne raspolažemo adekvatnim obranbenim mehanizmom. On

  naprosto kosi kao što je to, recimo, činio sifilis u Evropi šesnaestog stoljeća, ubijajući ne nakon nekoliko godina, već nakon svega nekoliko dana... u svojevrsnoj orgiji proždiranja ćelija, što za neki patogeni organizam baš i nije neki jako djelotvoran modalitet. Hoću reći da samo proždrljivi parazit svog domaćina ubija tako brzo.”

  „Ono što potom slijedi, zapravo je burno razdoblje za kojeg se i domaćin i parazit

  trude da se jedan drugom prilagode. To se može usporediti s ratovanjem. Ili pak, s druge strane, moguće je to zamisliti i kao vrlo otegnuti proces pregovaranja.”

  Otfrknuo sam s gnušanjem.

  „Mistična sranja, Les. Shemu, međutim, prihvaćam, i usporedba s ratom je u redu.

  Baš zbog toga ovakve laboratorije i financiraju. Da uzmognemo smisliti bolja oružja za 33

  našu stranu.”

  „Hm. Moguće. Ali pokatkad, Forry, taj proces izgleda posve drukčije.” Okrenuo se i

  nacrtao slijedeću shemu.

  BEZAZLEN→ UBIJA!→ IZLJEČIVA BOLEST→ TEŠKOĆE→ BENIGNI PARAZITIZAM→

  NESPRETNO UGRAĐIVANJE→ SIMBIOZA→ KORISNO UGRAĐIVANJE

  „Vidiš da je ova shema ista kao i ona druga sve do točke na kojoj iščezava početna

  bolest.”

  „Ili se počinje skrivati.”

  „Naravno. Baš onako kao što je E colli potražila zaklon u našim unutrašnjim organima. Nema sumnje da su nekoć davno preci E colli pobili mnogo naših predaka prije nego što su naposljetku postali korisnim simbiontima kakvi su sada, organizmima koji nam pomažu da probavimo hranu.”

  „Mogao bih se okladiti da isto vrijedi i za viruse. Nasljedni rakovi i reumatični artritisi samo su privremeno izvor nezgoda. Naposljetku će se i ti geni ugraditi posve udobno. Postat će dio genetske raznovrsnosti koja nas priprema za izazove koji još stoje pred nama.”

  „Mislim, mogao bih se okladiti i da je veliki dio naših današnjih gena u nas ušao na

  isti način, ulazeći najprije kao invazor u naše stanice...”

  Šašavi kujin sin. Sva je sreća da nije i istraživanja u našem laboratoriju pokušao odveć direktno podrediti svojoj magičnoj shemi. Naše čudo od djeteta imalo je, kad je riječ o budžetskim ustanovama, i odveć soli u glavi. Znao je vrlo dobro da one nisu baš jako zainteresirane da nam plaćaju kako bismo dokazali da smo djelimice potekli od virusa. Njima je bio potreban, i to grdno, napredak u pogledu sredstava za suzbijanje samih virusnih infekcija.

  I tako je Les napore svoje ekipe koncentrirao na prenosnike.

  Da, ljudskim su virusima potrebni vektori, zar ne? Hoću reći, ubiješ li čovca, onda

  moraš imati nekakav čamac za spašavanje, tako da možeš napustiti brod što si ga upravo potopio i prijeći na neku novu zlosretnu žrtvu. Isto vrijedi i ako se domaćin pokaže žilavim pa te odbije ‐ moraš se seliti. I stalno tako.

  Do đavola, čak i ako s ljudskim tijelom sklopiš mir, onako kao što je rekao Les, želja za širenjem ipak ostaje, zar ne? Slavni kolonizatori, eto što ste vi, sitne beštijice.

  O, znam, znam. Sve je to samo prirodno odabiranje. One bubice koje slučajno naiđu na dobrog vektora, te se i šire. Koje ga ne nađu, ne šire se. Ali sve je to tako sablasno. Pokatkad se zaista čovjeku čini da u tome ima smislenosti...

  Tako nas gripa tjera da kišemo. Tifus nam donosi proljev. Male boginje izazivaju prišteve koji se suše, ljušte, da bi ih potom otpirio vjetar i udahnuli ih bolesnikovi najbliži. Sve su to dobri načini da se skoči s broda. I izvede kolonizacija.

  Tko zna? Je li neki davni virus izazivao oticanje usana koje nas je tjeralo na ljubljenje? He. Možda je baš to slučaj Lesova „benignog parazitizma”... Mi zadržavamo sklonost i dugo nakon što je izumio patogen koji ju je prouzročio! Kakva misao!

  I tako je naš laboratorij dobio veliki budžet za izučavanje vektora. I eto kako je Les pronašao tebe, AIAS‐u moj. Nacrtao je veliku shemu koja je obuhvaćala sve moguće načine na koji zaraza može skakati s čovjeka na čovjeka, i onda nas poslao da ih 34

  istražimo, sve jedan po jedan.

  Za sebe je ostavio izravni prijenos iz krvi u krv. Za to je imao i razloga.

  Kao prvo, Les je bio altruist, shvaćate? Brinula ga je sva ta panika i sve te neutemeljene glasine što su se širile o britanskim zalihama krvi. Bilo je ljudi koji su odgađali nužne operacije. Bilo je priča i o tome da se i ovdje počne s onim što su neki bogatuni u Sjedinjenim već činili ‐ skladištili vlastitu krv u šašavom, skupom pokušaju da uklone potrebu za uzimanjem krvi iz banaka za slučaj da im ikad ustreba hospitalizacija.

  Sve je to brinulo Lesa. No još je gora od toga bila činjenica da su se mnogi potencijalni davaoci klonili davanja krvi zbog nekih glupih šuškanja da se čovjek tako može zaraziti.

  Do đavola, nitko još nikad nije pokupio ništa samo zato što bi dao krv... ništa osim

  možda lagane vrtoglavice i možda bubuljka i osipa od svih onih silnih keksa i slatkoga čaja kojim su ga poslije svega nahranili i napojili. A što se pak tiče zaražavanja HIVom putem primljene krvi, tu su, mislim, novi testovi na antitijela i taj problem stavili pod kontrolu. Pa ipak su se glupa govorkanja širila i dalje.

  Narod mora imati povjerenja u krv koja mu se daje. Les je želio jednom

  definitivnom studijom, jednom zauvijek ukloniti sve te glupe strahove. Međutim to ipak nije bio jedini razlog zbog kojeg je on taj krvni put želio za sebe.

  „Mnogo je, razumije se, malih gadova poput AIDS‐a koji se služe tim vektorom. Ali

  upravo bih tu i mogao naći one starije”, rekao je uzbuđeno. „Viruse kod kojih je proces pretvaranja u benignu vrstu gotovo završen. One koji su se tako dobro prilagodili da priginju glavu i svom domaćinu jedva da i stvaraju neugodnosti. Možda čak pronađem i

  takvoga koji je simbiont! Koji zapravo pomaže ljudskom organizmu.”

  „Neotkriveni ljudski parazit ‐ rekao sam i sumnjičavo šmrknuo.”

  „A zašto ne? Ako nije bilo nikakve vidljive bolesti, zašto bi ga itko ikad i pošao potražiti? Forry, ovo bi moglo otvoriti čitavo jedno novo područje!”

  I protiv vlastite volje, bio sam zadivljen. Eto zašto su u njemu vidjeli čudo od djeteta ‐ zbog tog bljeska gotovo sulude intuicije. Kako mu je uspjelo izmaći tome da mu to u Oxbridgeu izbiju iz glave, to nikada neću shvatiti, ali to je svakako bio jedan od razloga zbog kojih sam se prikačio njegovu laboratoriju i rvao se vrlo žestoko da svoje ime prikačim za njegove radove.

  I tako sam nastavio pratiti njegov rad. Izgledao je tako dubiozan, tako prokleto glup. Ali ja sam znao da bi na kraju naprosto mogao uroditi plodom.

  To je razlog zbog kojeg sam već bio spreman kad me je Les jednoga dana pozvao

  na konferenciju dolje u Bloomsbury. Kolokvij je sam po sebi bio čista rutina, ali sam već slutio da bi Les uskoro mogao ispaliti veliku novost. Poslije smo se niz Charing Cross Road prošetali do neke pizzerije, dovoljno daleke od sveučilišnog kompleksa da bismo

  bili sigurni da se nigdje u blizini neće naći uho nekog kolege — bilo je tu samo svijeta koji je ubijao vrijeme prije kazališta, čekajući da se ono otvori dolje, na Leicester Squareu.

  Les je, bez daha, od mene zatražio da se zakunem da ću šutjeti. Bio mu je potreban

  pouzdanik, shvaćate, i ja sam bio sav sretan da mu mogu ispuniti želju.

  „U zadnje sam doba razgovarao s mnogo davalaca krvi”, rekao je nakon što smo

  35

  naručili. „I čini mi se da je, unatoč tome što su se mnogi toliko ustrašili da ne žele dati krv, taj gubitak obilno nadoknađen pojačanim davanjem one središnje jezgre stalnih davalaca.”

  „Što zvuči dobro”, rekoh. A tako sam i mislio. Nisam imao ništa protiv toga da bude dovoljno krvi. Dok sam bio u Austinu uvijek mi je bilo drago gledati kak
o drugi odlaze do furgona Crvenoga križa, pod uvjetom, dakako, da nitko nikad tako nešto ne

  zatraži i od mene. To me nikad nije zanimalo a nisam imao ni vremena, pa sam se od

  svega izvukao pričajući naširoko kako imam malariju.

  „I Forry, upoznao sam jednog zanimljivog čovca. Čini se da je počeo davati još u dvadeset petoj, za bombardiranja. Dosad je već morao dati najmanje sto pedeset, ako

  ne i sto šezdeset litara.”

  Brzo sam izračunao u glavi.

  „Čekaj čas. Onda je već zacijelo prešao dobnu granicu.”

  „Upravo tako! I priznao mi je istinu, kad sam ga uvjerio u tajnost podataka. Kao da

  naprosto ne želi prestati nakon što je navršio šezdeset petu. Stameno staro momče...

  imao je prije nekoliko godina operaciju čira, ali je sve u svemu u posve pristojnoj formi.

  I tako se, nakon što je njegov mjesni Klub galonaca napravio veliku proslavu u čast njegova dezaktiviranja, preselio na drugi kraj zemlje i registrirao u novoj podružnici, dakako pod lažnim imenom i s manjim brojem godina!”

  „Stari mućkaroš. Ali mi baš ne zvuči jako opako. Možda naprosto uživa u osjećaju

  da je nekom još potreban. Kladim se da očijuče sa sestrama i voli badava jesti... To mu ga dođe kao nekakva dvomjesečna zabavica na koju može uvijek računati, sastanak s prijaznim ljudima koji ga uvažavaju.”

  Hej, to što sam sebični mamlaz nipošto ne znači da ne znam ekstrapolirati vladanje

  altruista. Baš poput većine drugih tipova koji radije uzimaju nego što daju, stekao sam dobre instinkte za motivacije koje pokreću one ofce na drugoj strani. Ljudi poput mene naprosto moraju znati takve stvari.

  „Tako sam i ja mislio, bar u početku”, rekao je Les kimajući glavom. „Potom nam

  našao još nekoliko takvih i odlučio ih nazvati “ovisnicima”. Isprva ih nisam uopće povezivao s jednom drugom skupinom, skupinom ljudi koje sam nazvao obraćenicima.''

  „Obraćenicima?”

  „Da. To su ljudi koji su iznenada postali davaoci krvi” ‐ pazi ovo ‐ I to ubrzo nakon što su se sami oporavili poslije operacije!”

  „Možda tako otplaćuju dio svog bolničkog računa?''

  „Mm, ne baš. U nas, zar si zaboravio, liječenje ide na državni trošak. Ali čak i kad je riječ samo o pacijentima u privatnim klinikama, to bi moglo objasniti samo nekoliko prvih davanja.”

  „Dakle zahvalnost?” Za mene je to bio stran osjećaj, ali sam ga ipak mogao razumjeti, bar u načelu.

  „Možda. Ponetko je mogao, nakon što se očešao o vlastitu smrt, doživjeti moralno

  uzdizanje i odlučiti postati boljim građaninom. Na koncu konca, pola sata u zavodu za transfuziju, svega nekoliko puta godišnje, samo je mala neugodnost u usporedbi s...”

  Licemjerno trkeljanje. Jasno da je i on sam bio davalac. I tako je Les govorio i govorio o građanskoj dužnosti i tako to, sve dok nije stigla konobarica s našim pizzama i 36

  dva svježa svijetla piva. To mu je na trenutak zaustavilo jezik. Ali kad je otišla, nagnuo se prema meni i zakrijesio očima.

  „Ali ne, Forry. Nije to bilo nikakvo otplaćivanje računa, pa čak ni izraz zahvalnosti, bar kad je riječ o nekima od njih. I dogodilo se tu nešto više od prostog moralnog napretka. Fony, oni su zaista obraćenici. Počeli su se učlanjivati u Klubove galonaca, i više od toga! Čini se kao da je, u svakom od tih slučajeva, došlo do gotovo nekakve promjene ličnosti.”

  „Kako to misliš?”

  „Mislim da je znatan dio onih koji su u posljednjih pet godina bili podvrgnuti većem kirurškom zahvatu promijenio, kako se čini, čitavo svoje društveno po‐našanje!

  Osim što su postali davaocima krvi, povećali su i svoje priloge karitativnim organizacijama, uključili se u društva roditelja‐učitelja, upisali se u skautske čete, aktivirali se u Greenpeaceu i Save The Children...”

  „Poanta, Les. U čemu je poanta? “

  „Poanta?” Odmahnuo je glavom. „Sasvim otvoreno, neki od tih ljudi ponašaju se

  kao ovisnici... kao preobraćeni ovisnici o altruizmu. I tada mi je zapravo, Forry, palo na um da ovdje možda pred sobom imamo novi virus...”

  Izrekao je to naprosto ako. Naravno da sam ga samo bijelo pogledao.

  „Virus!” prošaptao je uzbuđeno. „Zaboravi na tifus, male boginje, gripu. To su čisti

  amateri! Kukumari koji zeznu čitav štos svim tim šmrcanjem i ljuštenjem i sranjima. Da bude jasno, AIDS se služi krvlju i seksom, ali je tako prokleto divlji, pa nas je prisilio da ga opazimo, da razvijemo testove, otpočnemo dug, polagan proces njegove izolacije. Ali ALAS...”

  „Alas?”

  „A‐L‐A‐S”, rekao je i nacerio se. „Tako sam nazvao taj novi virus što sam ga izolirao.

  To znači „Acquired Layish Altruism Syndrome”, Stečeni sindrom rasipnog altruizma.

  Kako ti se dopada?”

  „Nikako. Misliš li reći da je riječ o virusu koji djeluje na čovjekovu svijesti? I to na tako kompliciran način?”

  Bila me obuzela nevjerica ali i, istodobno, takav strah da sam se upravo sledio.

  Oduvijek sam imao nekakav praznovjerni osjećaj prema svim tim virusima i vektorima.

  A Les mi je sada stvarno zatjerao strah u kosti.

  „Ne, jasno da ne”, rekao je i nasmijao se. „No daj razmotri jednostavniju mogućnost. Što ako bi jednoga dana neki virus slučajno nabasao na mehanizam koji bi

  ljude naveo da uživaju u davanju krvi?”

  Mislim da sam tada samo žmirnuo, posve nesposoban za bilo kakvu drugu

  reakciju.

  „Forry, daj malo razmisli! Razmisli malo o onom starom o kojem sam maločas govorio. Rekao mi je kako se svaka dva mjeseca, baš kad mu istječe rok pa ponovno može dati krv, osjeća „sav nekako zgusnut iznutra”. Ta nelagoda nestaje tek nakon što dade krv.”

  Ponovno sam žmirnuo.

  „I ti misliš reći da on svaki put kad daje krv, u biti služi svom parazitu, pribavljajući mu prenosnika do novih domaćina...”

  37

  „Novi su domadari ljudi koji su preživjeli operaciju zato što su u bolnici dobili novu krv, a sve zato što je naš stari bio tako velikodušan, da! Da, tako se zarazuju! Samo što je ovdje riječ o virusu lukavcu, ne o nekom gramzljivom mamlazu, kakav je AIDS, pa čak i obična gripa. On samo pogne glavu. Tko zna, možda je on već dostigao i nivo k omensalizma sa svojim domaćinom — u njegovo ime napadajući invadirajuće organizme, ili...”

  Ugledao je izraz na mom licu pa odmahnuo rukama.

  „U redu, možda je ovo odveć preuzetno, znam. Ali daj malo razmisli o tome! Zato

  što nikad nije bilo nikakvih simptoma bolesti, nitko se nikada, sve do sada, nije ni potrudio da potraži taj virus.”

  I tada sam iznenada shvatio: on ga je već izolirao. I, već istoga časa znajući što bi to, sa stanovništa karijere, moglo značiti, već sam počeo kovati planove, pitajući se kako da svoje ime stavim na taj rad, kad ga bude publicirao. Toliko sam se bio zanio da sam na nekoliko trenutaka izgubio nit njegova izlaganja.

  „... I sad dolazimo do onog najzanimljivijeg. De razmisli što će jedan normalni, sebični torijevac pomisliti kad najednom otkrije kako silno želi odlaziti u zavod za transfuziju koliko god mu to često dopuste?”

  „Hm”, rekao sam i zatresao glavom. „Da ga je netko začarao? Hipnotizirao?”

  „Gluposti!” otfrknuo je Les. „Tako ljudska psihologija naprosto ne šljaka. Ne, mi smo skloni učiniti mnogo toga, a da ni sami ne znamo zašto. Kako su nam, međutim, ipak potrebna nekakva opravdanja, počinjemo racionalizirati! Ako ne postoji nikakav očiti razlog našemu ponašanju, mi ga naprosto izmislimo, pri čemu prednost dajemo onima koji će popraviti naše mišljenje o nama samima. Ego je snažna mrcina, prijatelju dragi.

  Hej, pomislio sam, ne uči oca kako se prave djeca.

  „Altruizam”, rekao sam glasno. „Otkrivaju kako redovno trče u zavod za

  transfuziju. Oni to racionaliziraju tako što sebe proglašavaju dobrim ljudima... Time se počnu ponositi. I hvastaj
u se time...”

  „Pogodio si”, rekao je Les. ,,I zato što se time ponose, i što se čak i filistarski hvasuju svojom iznenadnom velikodušnošću, oni se i trude da je prošire, da je unesu i u druge pretince svojega života!”

  Odgovorio sam mu šaptom prigušenim od strahopoštovanja.

  „Virus altruizma! Nebesa, Les, kada to objavimo...

  Zastao sam vidjevši kako se iznenada namrštio, i u jednom trenutku pomislio kako

  je to učinio zato što sam spomenuo „nas”. Mogao sam, naravno, biti i pametniji. Les je, naime, uvijek bio više no spreman da s drugima podijeli slavu. Ne, iza njegova su se nećkanja krili mnogo ozbiljniji razlozi.”

  „Ne još, Forry. Ovo još ne možemo objaviti.”

  Odmahnuo sam glavom.

  „Zašto ne! Ovo je baš krupno, Les! To dokazuje mnogo od onoga što si stalno govorio, o simbiozi i svemu tome. To bi mogao biti čak i put do Nobelovke!”

  Ovo je bilo vrlo nezgrapno, glasno govoriti o Najvišem. No on to kao da nije čak ni

  opazio. Do đavola. Da je bar Les bio poput većine biologa, da su ga više od svega 38

  mamile čari Stockholma. Ali ne. Shvaćate, Les je bio rođeni altruist.

  On je zapravo za sve bio kriv. On i njegova prokleta kreposnost, oni su me natjerali

  da prvi put počnem razmišljati o onome što sam potom odlučio i učiniti.

  „Zar ne shvaćaš, Forry? Ako to objavimo, ljudi će razviti test na antitijela svojstvena virusu AIAS‐a. Davaocima koji ga imaju bit će zabranjen ulaz u zavode za transfuziju, baš kao i onima koji imaju AIDS, sifilis ili zaraznu žuticu. A to će onda biti nevjerojatno grozno mučenje za te uboge ovisnike i prenosnike.”

  „Ma zajebi prenosnike!” gotovo sam viknuo. Nekoliko stalnih gostiju pogledalo je

  prema meni. Tek sam očajničkim naporom volje uspio sniziti glas. „Vidi, Les, zaražene će klasificirati kao bolesne, zar ne? I tako će im pružiti liječničku njegu. A ako je za to da se osjećaju bolje dovoljno da im se redovito pušta krv, no dobro, dajmo im onda pijavice!”