Alef Science Fiction Magazine 012

by MoZarD

  Eto, zato sam iskoristio privilegiju da se bez ikakvih teškoća — jer, ja nisam bilo tko

  — sećem kroz strogo čuvana mjesta. Strogo pazeći da izgledam prirodno i da ne izazovem nikakvu sumnju (uostalom, tko bi se i usudio sumnjati u mene), uspio sam pronaći ne samo gdje se čuva vremeplov već i kako da posve neopažen dospijem do njega. Proučio sam i način rukovanja tom čudnom i pomalo stravičnom mašinom koja

  ima tu moć da može mijenjati ljudske sudbine. Noćas ću sjesti u nju. Moram to učiniti.

  Moram sebe spriječiti da počinim ubojstvo koje sam počinio prije pedeset godina dok

  sam još bio mlad i dok sam vjerovao da mi je činjenica što nije bilo svjedoka dovoljna garancija za budući život koji je, kako je ovih pedeset godina pokazalo, postao izuzetno vrijedan.

  Zar da dopustim mogućnost da ikad dođem u situaciju da svijetu objašnjavam zašto sam to učinio? I kako bih mu uopće objasnio nešto takvo? Ni sebi ne mogu baš

  naročito dobro objasniti taj čin. Bio sam miran dvadesetogodišnjak koji u sebi nije osjećao agresivne porive. Taj ih je prokleti odrpanac zaista sam izazvao, i oni su se u meni javili u naletu koji nisam mogao svladati.

  Ubio sam ga da bih ga ušutkao. Nisam to učinio svjesno, ali on nije niti tvrdio da ću to svjesno učiniti. Tvrdio je samo to da nisam ono što mislim da jesam, i da moram o

  tome razmisliti, ili će mi se kad‐tad dogoditi da izgubim kontrolu nad sobom i pokažem svoju pravu prirodu, a moja prava priroda je — tvrdio je on — izrazito agresivna.

  Ne, nisam ja agresivan. Zar pedeset godina koje su slijedile nakon ovog događaja

  ne dokazuju da je moja priroda izrazito čovjekoljubiva, dobronamjerna, puna vjere u čovjeka? Ne, nisam ja agresivan. Htio bih vidjeti drugoga na mojem mjestu. Do danas

  sam, uostalom, svima i dokazao tko sam i koliko vrijedim. Ali tada nisam imao ovaj argument u rukama. Ne, nisam ja agresivan. Ja sam izazvan.

  Mrzim tog čovjeka — čovjeka mrtvog već pedeset godina. Još uvijek ga mrzim istim bijesom koji se u meni tada javio. Ponešto nemoćnim bijesom, čini mi se. Ta me je nemoć i navela da ga udarim i da ga ubijem. I još uvijek ga mrzim toliko snažno da bih

  — neka mi oprosti moje čovjekoljublje — da ga nisam ubio tada učinio to sada, za kaznu zbog muka koje mi ovog časa nanosi.

  A eto — vraćam se pedeset godina u prošlost da bih mu spasio život, da bih sebe

  spriječio da ga ubijem.

  Cijena za čovjekoljublje, pretpostavljam — spasiti život čovjeku kojeg mrzim više od ikoga na ovome svijetu. Da je moguće to pribrojiti djelima za koja dobivam nagradu, gdje bi mi bio kraj? Ali to je nemoguće objelodaniti iz razloga — no, pa iz već posve jasnih i očitih razloga.

  Baš je ovaj svijet nakrivo nasađen. Za najhumanije djelo koje činim — spas ljudskog života — neću biti nagraden; štoviše, ovo djelo i činim zato da mi nagrada ne bi izmakla, a sazna li se za njega, izmaknut će mi.

  Srećom po mene, bio ovaj svijet nasađen pravo ili krivo, ja u njemu stojim u istoj

  liniji. Suprotno obrazloženju uz nagradu, ja nikad nisam želio da popravim ovaj svijet.

  99

  Zašto bih ga popravljao? Čime me je zadužio? Ja sam želio samo da u njemu nađem što

  bolje mjesto. Ako se to uspijeva time što tvrdiš da želiš popraviti postojeće stanje, ni to nije moja krivica. Ali bolje je o tome ne govoriti. Želim li biti zadovoljan ovim svijetom (ili barem svojim mjestom u njemu) moram tvrditi da njime nisam zadovoljan.

  Da, da — kao što rekoh (šteta što ova ideja ne odgovara čovjekoljublju koje propagiram, jer bih je rado upotrijebio u nekom djelu) nije važno stoji li ovaj svijet pravo ili krivo već je važno da ja stojim u njemu u paralelnoj liniji.

  I, zar da mi u tome zasmeta nekakav odrpanac? Odvratna spodoba koja me je presrela i iz čistog mi mira počela dosađivati.

  Šetao sam mirno i nikoga ne dirajući. Spremao sam, zapravo, govor za fakultetsku

  svečanost. Naime, u to sam vrijeme bio student, a upravo sam bio izabran i za predstavnika fakulteta na izuzetno značajnom mitingu, te nisam namjeravao propustiti

  priliku da se istaknem govorom.

  Nisam lako došao do te — prve u mojem životu — velike počasti. Trebalo je eliminirati mnoštvo kandidata od kojih je jedan, neki... kako se ono zvao?.. bio posebno opasan.

  Eh, mladi studentski dani! Bio sam tako mlad, tako samouvjeren, tako pun sebe da

  sam bio uvjeren da sam svojom ličnošću ispunio i cijeli svijet; tako vedar, tako neoprezan, i — tako sretan zbog izbora.

  Šetao sam puteljkom obraslim korovom. Namjerno sam izabrao to divlje

  neuređeno mjesto, jer je bilo pusto, a meni je trebao mir. Spremao sam govor koji bi

  trebao biti efektan, kako bi se pamtio barem onoliko dugo koliko mi je bilo potrebno.

  Izgovarajući misli naglas, želio sam ih čuti i ocijeniti njihov efekat; pokušavao sam, ponavljajući ih, pronaći najbolji način da ih izgovorim, akcentirajući čas jednu čas drugu riječ. U dvostrukoj ulozi govornika i kritički raspoloženog slušaoca osjećao sam vlastitu pamet i to mi je godilo.

  Pun uzbuđenja pri najvatrenijem dijelu govora o uzvišenosti svemira i sitnosti ljudskog roda, upravo sam se bio razmahao i riječima i rukama, kad me je presreo taj

  odrpanac.

  Ne mogu poreći da mi je već na prvi pogled bio posebno odvratan i da je to možda

  i potenciralo moju krajnje oštru, pa kad razmislim — i preoštru, reakciju. Ali, eto, dogodilo se. Dogodilo se, do vraga! Što ja tu mogu? Zašto nije gledao svoja posla? Zašto me nije ostavio na miru? Zašto me je izazivao? I to tko? Tko? Obični, najobičniji bijedni odrpanac.

  Mrzim odrpance. Ako i nema što obući, mogao se barem oprati. Bio je sav

  blatnjav, a odjeća koja je djelovala kao da je nekad bila prilično skupa (poklonila mu ju je valjda žena nekog imućnijeg čovjeka — možda pokojnog, a možda samo čovjeka koji

  se bespovratno i beznadno ugojio toliko da je očito da više nikad neće ući u to odijelo) visila je u prljavim ritama. Cipele su bile pune blata, a isto tako i kosa. Mora biti da je prespavao pod nekim drvetom ili grmom a noćas je padala kiša.

  Iznenadio me je u vježbanju za govoranciju, i primijetio sam da me promatra tako

  prodorno i tako podsmješljivo da sam ga zamrzio istog časa.

  Učinilo mi se ipak najpametnijim da se pretvaram kao da ga nisam niti primijetio, i

  da produžim dalje. Da se tako zbilo, svršilo bi povoljnije i po mene i po njega — ali spodoba očito, davno nije ni sa kim razgovarala, i ja sam, izgleda, trebao postati žrtva.

  Pošao je za mnom, i što sam vise ubrzavao korak, ubrzavao je i on.

  Napokon mi je to dosadilo. Stao sam, okrenuo se, i pokušao da djelujem što autoritativnije.

  »No, što je?« upitao sam, i on je ustuknuo.

  »Ništa«, rekao je. I opet je šutio, no, promatrao me je pri tom tako drsko ispitivački da sam osjećao kako počinjem gubiti živce.

  Kad čovjek zrelo pogleda, čudno je što sam se toliko iznervirao. Ali bilo je nečega u 100

  njegovoj pojavi što me je doslovce izluđivalo, izvodilo me iz takta, grizlo.

  »Što hoćete?« ponovo sam progovorio, ali više nisam osjećao sigurnost u sebe i očito sam gubio autoritativnost s kojom sam želio nastupiti.

  »Da porazgovaramo malo — ha?« upitao je tako prepotentno kao da je cijela svrha mojeg postojanja samo u tome da s njime razgovaram.

  »Nemam vremena«, odbrusio sam i krenuo dalje. Sve do tada smatrao sam ga

  bezopasnom skitnicom, bar mi je razum tako govorio, mada mi se već počelo nametati

  osjećanje da bih trebao biti oprezan.

  I zaista, nije ga se bilo lako otarasiti. Prilijepio se za mene poput pijavice — taj odvratni stvor preprečio mi je put prikazujući se pri torn vrlo razljućenim.

  »Ni ja nemam vremena«, ljutito je rekao. Umjesto da mu cinično kažem da to što

  nemamo vremena samo dokazuje da se trebamo što prije rastati (a niti
mi je to palo na pamet, niti bih se, i da jest, usudio da mu to kažem jer sam se najednom strahovito uplašio) naprosto sam stao. Najednom sam pomislio da me možda namjerava opljačkati

  ili čak i gore od toga, i pobjegao bih glavom bez obzira da mi se od straha nisu odsjekle noge. A on me je promatrao kao da uživa u tome, onako kako odrasli promatraju djecu

  — s visoka, kao da o njima sve znaju. Sebi ponekad daju to pravo oni ljudi koji ničim ne mogu zaslužiti vaše poštovanje pa pucaju na jedini adut — starost, te famozne godine

  koje neke ljude jesu učinile nadmoćnim no njega, očito, samo odrpancem.

  »Sviđa mi se što ne bježiš«, nacerio se, i pomislih kako bi ga trebalo dobro nalupati zbog te prepotencije.

  »Ma, mičite mi se s puta!« ljutnja mi je pomogla da svladam strah, i to me je pokrenulo. Odgurnuo sam ga, i njegove je nadmoćnosti nestalo kad je posrnuo. Pa, da

  — koga sam se uplašio!? Mogao bih ga otpuhnuti da hoću.

  Mora biti da je i on to uvidio što mu je i te kako zasmetalo, jer je pokazao upravo

  neopisivu ljutnju. Tako je bučno prasnuo da sam bio prije svega iznenađen, a tek onda uplašen uvrijeđen, i te kako bio uvrijeđen, jer bio sam mlad i samouvjeren, bio sam netko, a on mi je — star i odrpanac mogao samo zavidjeti.

  »Slušaj, balavac jedan«, povikao je ljutito. »Što ti misliš da sam ja!? I što ti misliš da si ti!? Razbudi se malo, pogledaj oko sebe, ako ne želiš imati problema u životu!«

  On to meni! On — odrpanac koji nije znao kako da uredi vlastiti život. Iz čiste zavisti vrijeđa pristojnog mladog čovjeka kako bi se barem pred nekim osjetio važnim.

  »Ha... Baš će meni odrpanac davati savjete!« nisam mogao a da mu ne kažem:

  »Zašto ih nisi za sebe upotrijebio, ti bijedna spodobo, pa da ne ideš ovako prljav kroz svijet?«

  Pogodio sam ravno u cilj, i bilo mi je drago. Zgromio bi me da je mogao, zamahnuo

  je da me udari, ali se na vrijeme sjetio da sam jači od njega, te me nije udario. Odnosno, udario me je, ali ne rukom. Udario me je riječima, riječima prepotentnog starkelje koji nema drugih aduta osim godina i njima pokriva sve svoje neuspjehe, riječima zlim i zlonamjernim, izrečenim s mržnjom prema onima kojima se život tek otvara nudeći svijetlu budućnost koju je i on nekad imao i koju je upropastio. Bila je to zavist, bio je to napad onoga koji je davno izgubio i traži žrtvu pred ko‐jom će svoj poraz nazvati pobjedom.

  »Slušaj, dripčino«, povikao je, »nisam ja ovdje zato da bih slušao tvoja baljezganja.

  Što misliš da si ti — ha? Popio si svu mudrost svijeta — ha? E, pa, lijepo, ali ja ti nisam jedan od tvojih glupavih klipana koji ti se dive misleći da si pametan. Bilo bi ti bolje da se spasiš od vlastite prepotencije ako ne želiš da te ona uništi. Nauči se pameti dok je još vrijeme, balavče jedan uobraženi! Nemaš ništa drugo osim laktova. Znaš samo gurati, i ništa više. Jesi li u životu učinio išta korisno? Ja jesam. A ti? No, reci. Nisi, naravno. Ali u stanju si ubiti čovjeka ako ti se nađe na putu — ubiti ga isto ovako kao što si mene gurnuo. Bijedo jedna, što ti misliš da si? Obična agresivna budala, i ništa više«.

  101

  »Ma, tko si ti da...« jedva sam procijedlo u nemoćnom bijesu. On meni da sam prepotentan. On meni da sam uobražen. On meni da sam agresivan. On, kojem je napad na pristojne mlade ljude jedini način da osjeti veličinu svoje besmisleno utrošene starosti. On meni.

  A bio je uporan u tim napadima.

  »Umjesto da pitaš tko sam ja, zapitaj se tko si ti«, nastavio je istim tonom. »Nisi

  ono što misliš da jesi, niti ono što želiš biti. Gubi se odavde, i razmisli o tome na mini.

  Hajde — gubi se!«

  I tada sam prasnuo. S kakvim pravom on sa mnom tako razgovara? Nisam mu ja

  kriv što nije uspio u životu. Nisam ga ja učinio odrpancem, već vlastita nesposobnost.

  Ali nedostajalo mi je riječi, osjećao sam pravo gušenje od tog nedostatka izraza koji su bili negdje unutra u meni i nisu se uspijevali složiti u red u kojem bi mogli izaći.

  To gušenje, u osjećanju nesposobnosti da mu se suprostavim riječima, izazvalo je nagon za koji nisam znao da u meni tinja, — nagon da udaram, valjda i nagon da ubijem. Ja

  koji sada, pedeset godina kasnije, dobivam nagradu za ideje poput »ljubi bližnjega svog«, »tko tebe kamenom, ti njega kruhom«, »kada te ošamare, pruži i drugi obraz«

  (premda mi ovo posljednje baš nikako ne ide u glavu), ja koji sam i tada bio uvjeren da sam pun čovjekoljublja, razjareno sam skočio na odrpanca, i neko smo se vrijeme sasvim ravnopravno hrvali.

  Da — bio sam mlad, a on me je izazvao, i zato sam se s njim potukao. Ali zašto sam

  ga ubio i time natovrljao sebi brigu na vrat?

  Ne znam. Ne znam, zaista. Sjećam se samo da sam ga najednom nadjačao, skočio

  na njega i zaustio da nešto kažem — da mu održim, valjda, nekakvu bukvicu (uvijek sam volio držati bukvice) padne li mi, naravno, na pamet. Kunem se svime što mi je drago da ga nisam imao namjeru ubiti — pobijediti da, ali ne ubiti. Ali kad se počeo smijati —

  tako odvratno smijati — shvatio sam da me je izazvao na agresivnost, da sam svojim ponašanjem upravo potvrdio ono što mi je rekao, te da me je, dakle, pobijedio. On mene.

  Ne shvaćajući što radim i želeći samo da zaustavim taj smijeh, u nemoćnom sam i

  slijepom bijesu zgrabio kamen i njime udarao odrpanca po glavi tako dugo dok se nije

  prestao smijati.

  Tek tada sam shvatio što sam učinio. Ubio sam čovjeka. To što je on mrtav, pa ni to

  što sam ga ja ubio nije me osobito pogodilo — a ni sada me ne pogađa. Ali pogodilo me je, a peče me i sada, to što sam ja — JA — postao ubojica.

  Pobjegao sam glavom bez obzira. Da sam na putu kući ikoga sreo, rekao bih mu što sam učinio. Ionako sam bio uvjeren da je za mene sve zauvijek propalo.

  Ali nikoga nisam sreo, a nitko me nije niti došao potražiti. Prošao je dan, pa još jedan, pa još... Shvativši da postoji mogućnost da se izvučem, udvostručio sam — ili čak udesetostručio — svoj oprez.

  Uslijedila je fakultetska svečanost. Održao sam govor, s time da sam prvobitno zamišljeni koncept malo izmijenio te malo spustio uzvišeni svemir a povećao važnost ljudskog roda. Spomenuo sam također i nedovoljno poštovanje koje mladi ukazuju ljudima koji su na kraju svojeg puta, ljudima koji su u svojem životu različito uspjeli, ali dijele zaslugu za današnji svijet; bilo je posebno zapaženo da ja, tako mlad, tako duboko saživljeno govorim o tome. Sve u svemu, govor je bio i efektan i originalan i lijep. Meni se, naravno, činilo neophodnim da uputim ljude u to da sam pun čovjekoljublja, kako se ne bi dogodilo da netko pomisli suprotno.

  I tako se moj govor dugo pamtio, a ja od tada znam samo za uspone. Nikako ne

  želim dopustiti da sada, sa sedamdeset godina, najednom doživim pad.

  I sada čekam da krenem. Smiješno — idem po vremeplov, uskoro ću se moći naći u

  svakom vremenu koje poželim, a sada moram čekati još dva sata.

  Počeo sam se osvrtati tražeći čime da utučem ovo vrijeme. Uobičajene razbibrige

  102

  nisu me privlačile, bio sam isuviše napet. Bit će najbolje da pregledam dnevnu poštu.

  Sudeći po naznakama pošiljalaca, unutra nema ničeg zanimljivog — prospekti, reklame,

  nekoliko pozivnica i neki mali omot koji sam otvorio.

  »Tjedan dana prije dvadesetog rodendana učinili ste veliku podlost«, pisalo je. »Ne

  odreknete li se novčanog dijela nagrade u dobrotvorne svrhe, pobrinut ćemo se da niti ne dobijete nagradu, već da je dobije netko drugi koji je zaslužuje. Da — imate pravo —

  ovo je ucjena.«

  Ne, nisam ostao hladnokrvan. Ali nisam osjećao strah kakav bih sigurno osjetio da

  nisam imao »asa u rukavu« — vremeplov. Zato mi je bilo lako da se nasmijem i promrmljam nešto o tome kako sam isuviše snažna ličnost a da bi me se moglo ucjenjivati, te da pomislim kako bi to bio izvanredan odgovor ucjenjivaču,
a i moj efektan nastup. Ali, eto, postoje i takvi efektni nastupi kakve je korisnije ne upotrebljavati, ma koliko zgodno da djeluju.

  »Uostalom«, — pomislio sam »to je bilo tjedan dana poslije a ne prije mojeg dvadesetog rođendana. Ucjenjivač koji tako griješi ne može biti baš spretan.«

  Više se nisam uzrujavao — naprotiv, ova ucjena došla mi je kao stimulans, kao pravo i opipljivo opravdanje za ono što činim. Ja sam zadužio čovječanstvo svojim djelima. Sedamdeset godina života utkao sam u ta djela. Svoj život!

  A što je za čovječanstvo učinio ovaj bijedni ucjenjivač? Koliko njegovih godina stoji utkano u dobrobit čovječanstva? Želi na brzinu — ucjenom — postići da nešto novca ode u dobrotvorne svrhe. Mojeg novca!

  Dobrotvorne svrhe! U korist čovječanstva! Nije nego. A čime je, molit ću lijepo, zadužilo ovo čovječanstvo? Zadužio sam ja njega. Zato mi i daje nagradu.

  Sve je teklo po planu. Pokrenuo sam vremeplov bez ikakvih teškoća, reguliravši ga tako da se pojavi na zadanom mjestu i vremenu. Ništa nije moglo proći nepredviđeno.

  Uskoro ću sresti samog sebe.

  Brižljivo sam se pripremio za taj susret. Nije to bio običan susret, bio je to susret sa samim sobom «— taj »mladi ja« doduše, neće znati da sam to ja, to jest da je to on, ali pošto sam ipak pedeset godina stariji i, treba da na njega, to jest sebe, ostavim povoljan utisak.

  Imao sam pri tome onu prednost kakvu nikad ranije nisam imao u kontaktu s ljudima — poznavao sam ga tako dobro da sam mu znao svaku najskriveniju misao —

  jer, bio sam to ja.

  Obukao sam najbolje odijelo, očešljao svoju sijedu, ali još uvijek gustu kosu, glatko sam se izbrijao. Autoritativni mudri starac — da, tako sam izgledao. Na mene su uvijek ostavljali utisak ti autoritativni mudri starci koji mirišu na sapun i vodicu za brijanje.

  Miris sapuna i vodice izgubio se, doduše, uslijed znojenja u pretoploj kapsuli vremeplova, no to, napokon, i nije bilo tako važno. Važno je bilo postići cilj, a ne utisak.

  Vremeplov se zaustavio na blatnjavom tlu — da, bio sam na pravom mjestu. Dobro