Alef Science Fiction Magazine 012

by MoZarD

  se sjećam da je tog dana tlo bilo mokro od kiše koja je dobro napadala tokom noći.

  Blatnjavi teren bio je uveliko od koristi, jer sam po klizavom tlu lakše gurao vremeplov kako bih ga sakrio. Nisam smio dopustiti da itko — moj mladi »ja« ili, pak, onaj odrpanac kojem ću spasiti život — vidi mašinu. Ugurao sam vremeplov tako duboko u grmlje da me je granje izgreblo i oštetilo moje najbolje odijelo (za primanje nagrade morat ću uzeti neko drugo), a uz to sam se toliko zapuhao da sam jedva došao

  do daha.

  Da, tako je — nisam više mlad. Nisu za mene fizički napori. Nekoliko sam se puta

  poskliznuo i pao dok, sav zadihan, nisam napokon sakrio mašinu tako dobro da je nitko ne može vidjeti.

  Zadovoljan obavljenim poslom, osvrnuo sam se oko sebe. Odrpanac se još nije bio

  pojavio, a moj mladi »ja« kretao se puteljkom živo gestikulirajući.

  103

  Uvijek sam bio ozbiljan, nisam od sebe pravio majmuna, i vidjevši sebe kako gestikuliram, kreveljim se i izvikujem neke davno isprane fraze o uzvišenosti svemi‐ra i sitnosti ljudskog roda — da to izvikujem ja koji cijelog života stvaram djela o uz-višenosti ljudskog roda... Uostalom, izgledao je taj mladi klipan toliko smiješno onako razmahan, da mi je bilo upravo nevjerojatno pomisliti da sam to ja — ja sam.

  AH bio sam to ja, ja koji ću uskoro postati ubojica ako sada ne učinim nešto da to

  spriječim.

  Priznajem da sam, gledajući mladog sebe ovako samouvjerenog, prepotentnog i

  bučno razmahanog, po prvi put pomislio da postati ubojica i nije tako strano ovoj mladoj i drskoj spodobi. I, znajući da je drski stvor koji se preda mnom nalazi, kriv što sada moram spašavati neokrnjenost svojeg ugleda, osjećao sam prema njemu i neki bijes. Što li samo misli ta dvadesetogodišnja balavurdija? Za njega ne postoji sutra — a ja sam njegovo sutra. Misli samo na danas, i nije ga briga što će biti s njime za pedeset godina.

  Uostalom, tako se smiješno razmahivao da se nikako nisam mogao diviti svojoj mladosti nego sam na nju gledao s podsmjehom starca koji je već davno prerastao te

  gluposti.

  Napokon me je primijetio. Prestao je s govorancijama i razmahivanjem i nastavio

  put ne obraćajući pažnju na mene. Ovako miran već mi se više dopadao — to sam već

  bio ja — i najednom sam bio nekako zbunjen; nisam znao što da kažem, kako da započnem razgovor. Bio sam, naime, toliko siguran da mi je sa samim sobom lako razgovarati, da nisam ni pokušao planirati kako da mu pridem.

  Da mi ne bi umakao, pošao sam za njim. Ubrzao je korak, pa sam ubrzao i ja, osjećajući da ću se, požuri li još vise, opet zadihati. Na drugo nisam ni mislio već da uspijem hodati što brže a da se pri torn što manje zapušem. A on je najednom stao.

  »No, što je?« upitao je okrenuvši se, i ja sam ustuknuo. Što da mu kažem? Htio sam razgovarati s njime, da, ali kako da počnem? Naprosto nisam znao kako da počnem, i to me je iznenadilo. Pa, bio sam to ja — JA! Morao sam znati kako da razgovaram sa samim sobom. Ako ja ne znam, tko će znati? I tko će spriječiti ovo moje

  »ja« da ubije odrpanca koji će uskoro naići?

  »Ništa«, odgovorio sam tek toliko da dobijem na vremenu, kako bih se snašao. A

  priznajem, nisam se snašao, i samo sam ga — to jest sebe — promatrao ne uspijevajući

  da sakrijem znatiželju.

  Moram priznati da nije ličio na ono što sam o sebi sačuvao kao sjećanje o sebi.

  Izgledao je manje inteligentan, manje uglađen, manje vrijedan poštovanja, manje uočljiv — čak mi se činio i manjim nego u mojim uspomenama u kojima sam nekako bio

  ako ne fizički a ono umom i objektivnom ljudskom vrijednošću, barem za glavu viši od

  ostalih ljudi — za ovu mudru glavu koja je ovog časa blenula u mene nimalo pametno.

  »Što hoćete?« upitao je nesigurno.

  »Da porazgovaramo malo — ha?« čim je on izgubio sigurnost, ja sam je ponovo zadobio.

  »Nemam vremena«, rekao je arogantno i nastavio put. Mladi gospodin nema

  vremena. Žuri se. Kuda li se samo žuri? Da ubije odrpanca, valjda. Ja znam da tamo žuri, a on to ne zna. Ja znam ono što on ne zna. A on za mene nema vremena. On nema vremena. A odrpanac će uskoro naići i ja — ja, a ne on — moram požuriti da obavim

  ono što sam naumio. Bio sam ljut, ljutila me je žurba, mladenačka nestrplji‐vost za koju nisam ranije zapažao da je u sebi nosim u većoj mjeri, ljut na ono mlado »ja« što žuri u nepriliku.

  »Ni ja nemam vremena«, preprečio sam mu put. Pogledao me je iznenađeno, i u

  očima sam mu zamijetio strah. Uplašio se. Nisam ga želio uplašiti, nisam želio mladog sebe niti bilo kakvog sebe vidjeti uplašenog, a on je bio uplašen. Iznenađen, uplašen, ali i nepomičan. Da, nepomičan, jer zna svladati strah. Ipak sam to ja. Osmjehuo sam se s 104

  mnogo blagonaklonosti.

  »Sviđa mi se što ne bježiš«. rekao sam.

  »Ma, mičite mi se s puta!« odgurnuo me je tako snažno da sam posrnuo. Zaista sam se iznenadio. Zašto je to učinio? Ako i nije znao tko sam, nije li mogao pokazati malo poštovanja prema meni, mojem izgledu i mojim godinama? Balavac jedan! Što li

  on sebi umišlja? Što li on samo misli da sam ja? Dolazim da mu pomognem, da ga spasim, ja — jedan od najvećih ljudi svojeg vremena došao sam da jednog anonim‐nog

  balavca spasim od zločina, a on...

  »Slušaj, balavac jedan«, prasnuo sam. Što ti misliš da sam ja!? I što ti misliš da si ti!? Razbudi se malo, pogledaj oko sebe, ako ne želiš imati problema u životu!«

  O, da, uvijek sam volio držati bukvice, a moje ime i moj položaj omogućavali su mi

  da to činim u obilatoj mjeri. Dječurliji koja misli da je pred njima — baš svima od njih —

  tako svijetla budućnost da će ih sve učiniti genijima pa već sada počinje koristiti privilegije za koje je uvjerena da će joj pripasti, uistinu i treba držati bukvice. Dječurlija me je i slušala, jer ja sam bio priznati veliki um, ono kako su oni gledali u sebe, u budućnost. Smatrali su me svojom budućnošću i slušali su me. A ovaj balavac ovdje čija budućnost zaista i jesam, on me nije slušao. I ne samo da me nije slušao, već mi je to želio i jasno dati na znanje.

  »Ha«, prasnuo je i on. »Baš će meni odrpanac davati savjete. Zašto ih nisi za sebe

  upotrijebio, ti bijedna spodobo, pa da ne ideš tako prljav kroz svijet?«

  On to meni! Pomislio sam da ću iskočiti iz kože kad mi je to rekao. Mene, uvijek

  čistog i urednog, tako nazvati samo zato što sam se malo uprljao i izgrebao skrivajući vremeplov, mene tako uvrijediti... A i tko me vrijeđa? Jedan najobičniji balavac koji ništa korisno u životu nije učinio i koji bi preda mnom morao klečati. Jedan balavac koji se upravo sprema da iskaže svoju agresivnost nad nekom skitnicom koju sam pretekao,

  pa je sad iskazuje na meni. Derište jedno! Zamahnuo sam da ga udarim, no na vrijeme

  pomislih kako ja nisam agresivan, te zato to ne treba učiniti, a uostalom, udario bih samog sebe. No ipak sam bio isuviše bijesan i da bih se uspio posve svladati. U meni je kipjelo, i nisam se mogao suzdržati a da ga dobro ne na‐prašim.

  »Slušaj, dripčino«, povikao sam, »nisam ovdje zato da bih slušao tvoja baljezganja.

  Što misliš da si ti — ha? Popio si svu mudrost svijeta — ha? E, pa, lijepo, ali ja ti nisam jedan od tvojih glupavih klipana koji ti se dive misleći da si pametan. Bilo bi ti bolje da se spasiš od vlastite prepotencije ako ne želiš da te ona uništi. Nauči se pameti dok je još vrijeme, balavče jedan uobraženi! Nemaš ništa drugo osim laktova. Znaš samo gurati, i ništa vise. Jesi li u životu učinio išta korisno? Ja jesam. A ti? No, reci. Nisi, naravno. Ali u stanju si ubiti čovjeka ako ti se nađe na putu — ubiti ga isto ovako kao što si mene gurnuo. Bijedo jedna, što ti misliš da si? Obična agresivna budala, i ništa više.«

  »Ma, tko si ti da...«

  »Umjesto da pitas tko sam ja«, nastavio sam »zapitaj se tko si ti. Nisi ono što misliš da jesi, niti ono
što želiš biti. Gubi se odavde i razmisli o tome na miru.« Jako mi se žurilo da ga što prije potjeram s ovog mjesta — »Hajde — gubi se!«

  Eto, da me je poslušao i otišao — a bio mi je cilj da ga potjeram prije nego sretne

  odrpanca — sve bi bilo u redu. Ali ne. Umjesto toga, skočio je na mene u bijesu koji ga je tjerao da udara, da ubije ako može.

  Da, možda sam ipak o sebi imao pogrešno mišljenje. Ipak mi agresivnost nije nešto

  strano. Ni meni ni njemu. Tukll smo se sasvim ravnopravno. Želio je da me što jače udari, a i ja sam s istom željom promatrao njegov nos s namjerom da ga dobro razbijem.

  Uostalom, barem se tuče sa mnom, a ne s odrpancem. Ipak sam ga spriječio da...

  Ah! Da sam bio mirniji i sabraniji, odmah bih shvatio. Da nas je netko, znajući sve od 105

  samog početka, promatrao sa strane, i on bi mnogo ranije shvatio. Ali bio sam se isuviše razbijesnio a da bih mogao razložno misliti.

  Poderane odjeće, znojan i blatnjav od guranja vremeplova, bio sam pravi

  odrpanac. Sve što sam maločas rekao u potpunosti odgovara onome što mi je prije pedeset godina rekao taj odvratni starac. Prije pedeset godina ubio sam samog sebe. Ja sam bio odrpanac. Zato me je taj čovjek toliko i nervirao. Gledao sam samog sebe i prema tom ostarjelom sebi osjećao sam odvratnost.

  I sada ću biti ubijen. Straha koji me je naveo da se prestanem braniti najednom je

  nestalo. Nisam mogao zadržati pravu provalu smijeha koja je izletjela iz mene, i sjećam se da sam se nastavio smijati i kad me je počeo udarati kamenom...

  Kad sam se probudio iz nesvijesti, moj mladi »ja« već je bio daleko.

  Ustao sam, oteturao do vremeplova i podesio komande za povratak. Vrativši se u

  bazu, oprao sam najprije sebe a zatim uprljan oklop i unutrašnjost mašine.

  Posjekotine na glavi nisu bile strašne. Malo su boljele ali su imale i dobru stranu —

  nisu krvarile i lako su se mogle sakriti kosom. Vratio sam se kući neopažen, uništio poderano odijelo i za sutrašnju svečanost pripremio drugo koje mi doduše, nije bilo toliko drago ali je posve odgovaralo prilici.

  Još jednom sam pred ogledalom ponovio govor koji ću održati prilikom

  preuzimanja nagrade, i zakljućio da će biti vrlo efektan.

  Bio sam posve miran. Pismo ucjenjivača bilo je uništeno, a i da nije, teško da bi me

  moglo ugroziti to što sam samom sebi razbio glavu. Lako mi je, bude li potrebno, reći da sam bio opterećen vlastitom idealnošću, te sam želio vidjeti kako to izgleda kad čovjek učini nešto loše, pa kako pri torn nisam mogao dopustiti da itko strada, isprobao sam to na samom sebi. To čak zgodno i djeluje.

  Naravno, mogao bih se još jednom vratiti na isto mjesto i pokušati da učinim da

  susret protekne drukčije, no čini mi se da to ne bi bilo nimalo pametno. Upoznavši sebe kao dvadesetogodisnjaka, shvatio sam da su moje uspomene na sebe samog bile iskrivljene. Nisam bio ono što sam o sebi mislio, nisam bio preteča sadašnjeg ja, nisam ni otvoreno ni u sebi bio čovjekoljubiva osoba.

  Nikad ne bih pomislio da toliko pišem i govorim o čovjekoljublju da nisam vjerovao

  da sam ubio čovjeka i svojim kasnijim djelima pokušavao samo da što bolje sakrijem i

  što više udaljim od sebe tu činjenicu. Sve što sam u ovih pedeset godina postigao, bilo je napravljeno samo s tim, jednim jedinim, ciljem, na koji sam polako počeo zaboravljati jer mi je predobro krenulo. No, nestane li te činjenice, to jest, nestane li mojeg pedesetogodišnjeg vjerovanja da sam ubio čovjeka, nestala bi i moja djela.

  I ne bi bilo ništa od nagrade.

  Samo mi još jedno pitanje ne daje mira. Jesmo li ono što mislimo da jesmo, ono što pamtimo da jesmo ili nešto treće?

  Ako je fotografija odraz stvarnog stanja stvari, što znači izjava »nisam

  fotogeničan«? Ne znači li to zapravo »ne sviđam se sam sebi«? Fotografija me je ovjekovječila onakvog kakav sam zaista bio tog trenutka, a ja tvrdim da nisam bio takav, jer pamtim da nisam bio takav. A tko je mjerodavniji? Subjektivnost mojeg pamćenja punog samodopadnosti, ili objektivnost fotografije? A i gdje sam ljepši? Jesam li to u svojem pamćenju ili na fotografiji — to ovisi isključivo o nečijem ukusu. O ukusu nekog stranca.

  Kada ste sami postavljeni u ulogu tog stranca, kad ne znate da je fotografija koju

  promatrate upravo vaša (a prije pedeset godina nisam znao da promatrajući odvratnog

  starca promatram sebe) vi donosite svoj sud kao da se radi o drugoj osobi i gubite predrasude. Ne znajući da promatram sebe, nazvao sam odrpanca odvratnim starcem, i

  takvim ga vidim i danas — kao odvratnu spodobu. Ne mogu a i ne želim da je na bilo

  koji način identificiram s onim što sam sada.

  106

  Slično je i s mladim »ja« koje sam sreo, mada sam ovdje znao koga promatram.

  Odvratni prepotentni i agresivni balavac s kojim sam se potukao ne zaslužuje ni mrvicu mojeg poštovanja. Ali ono što pamtim da sam ja bio, to je ono što volim. Mlado »ja«,

  koje sam sreo, nema s ovom uspomenom nikakve veze, i ja strogo odbijam da ih povežem.

  Ja, čovjek koji zna što je etika i moral, imam vrlo loše mišljenje o ove dvije osobe

  (staroj i mladoj) s kojima sam se sukobio. Gledajući ih sa strane, i objektivno ih ocijenivši, one su za mene nule.

  O sebi, naprotiv, imam visoko mišljenje. Ja sam ja.

  Pitam se samo što u meni vide oni koji mi dodjeljuju nagradu — mene ili jednog od

  one dvojice. Ili nekog četvrtog?

  Tog četvrtog glumim cijelog života, i TO sam ja.

  Jutro je, i vrijeme je da krenem. Miran sam. Svladao sam svoju nestrpljivost — moram izgledati dostojanstveno.

  Izašao sam ranije kako bih se prošetao. Želio sam uživati u danu u kojem ću primiti

  nagradu kako bih ga što bolje pamtio. Čak sam i sjeo na klupu u parku — odavno to nisam učinio, bio sam prezaposlen.

  Da, lijepo je nigdje ne žuriti, imati za sobom rad koji je priznat i uživati u njegovim plodovima.

  »Ne okrećite se«, čuo sam tihi glas iza sebe. Odmah sam znao tko je to, i nije me

  bilo briga.

  »Ne okrećem se«, mirno sam odgovorio.

  »Tjedan dana prije dvadesetog rođendana učinili ste podlost«, rekao je tiho.

  »Podsjećam vas da je jedini način da ne budete raskrinkani i da zadržite nagradu da se odreknete njenog novčanog dijela u dobrotvorne svrhe.«

  »A ako neću?«

  »Razmislite. Tjedan dana prije dva...«

  »Tjedan dana POSLIJE, glupane. I, ništa se nije dogodilo. Dokaži da jeste. Mene nitko ne može ucijeniti. Nisam taj tip.« Bilo mi je drago što to mogu izgovoriti, toliko drago da me je pojava ucjenjivača oraspoložila.

  »U tom slučaju, oprostite se od nagrade. I osvježite sjećanje. Bilo je to tjedan dana prije rođendana.«

  Kada sam se okrenuo, nikoga nije bilo iza mene. Ostao sam sjedeti. Imao sam još

  vremena, a bilo je tako ugodno sjedeti u parku.

  Polako sam zatim počeo shvaćati o čemu govori ucjenjivač. Usredsredivši svoje misli i sjećanja na vjerovanje da sam ubio čovjeka, zaboravio sam sve ostale događaje koji su mogli ukaljati moj ugled. Za ovaj mi, uostalom, nikad i ne bi palo na pamet da će ga itko otkriti. Mislio sam da sam sve izveo savršeno i bez opasnosti po sebe.

  Tjedan dana prije mojeg dvadesetog rođendana intenzivno sam se borio s

  konkurentima za izbor predstavnika fakulteta na značajnom mitingu. Imao sam samo jednog ozbiljnog konkurenta, nekog... nikako mu se ne mogu sjetiti imena...

  Bio sam dovoljno pametan da vidim da je u svemu bolji od mene i da postoji samo

  jedan način da ga se otarasim — da mu nešto podmetnem. A kako sam sistematičan i

  sposoban čovjek, moja je podmetaljka bila izvanredno izvedena, a mene je posve ostavila po strani. Izuzetno efektna, podmetaljka je pogodila pravo u cilj, te je konkurent izgubio ne samo kandidaturu, već i pravo na studij.

 
; Netko je, dakle, ipak otkrio da sam to ja napravio. A pokvarenjaštvo kojim sam se

  poslužio sigurno ne može ići u prilog obrazloženju uz nagradu.

  Ali — razmislimo malo — da li bih, da se nisam poslužio pokvarenošću, postao predstavnik fakulteta na mitrngu? A da nisam postao predstavnik, ne bih vježbao govor.

  A da nisam vježbao govor, ne bih sreo odrpanca. Ne bi bilo niti mojeg brilijantnog 107

  govora na mitingu, i ne bih bio zapažen. Ne bi bila zapažena ni moja prava djela. A da ona nisu bila zapažena, ne bih toliko radio na narednim. A bez tih djela ja ne bih dobio nagradu.

  Kao što rekoh, svijet je nakrivo nasađen, ali to uopće i nije važno. Važno je da ja s njime stojim u paralelnoj liniji.

  Danas mi je uručena nagrada. Moje ime upisano je zlatnim slovima pored šesnaest

  imena na ploči koja dominira na ulazu u Akademiju. Postao sam sedamnaesta osoba na

  svijetu — svijetu od skoro jedanaest milijardi ljudi — koja je zaslužila ovo visoko priznanje.

  Diploma stoji na mojem zidu. Moje ime napisano je na njoj kićenim starinskim slovima s mnoštvom kvačica.

  Moje ime upisano je i na darovnici u punom iznosu novčanog dijela nagrade, koju

  sam, uz burni pljesak prisutnih uzvanika, namijenio u dobrotvorne svrhe.

  Još dugo vremena ponavljat će moje ime ljudi koji iskreno vjeruju mojoj

  čovjekoljubivoj misli.

  108

  INTERVJU

  Dragan R. Filipović

  Kada se u domu Filipovićevih, 1958.

  godine, rodio drugi sin, nisu ni sanjali da

  će imati toliko »muka« sa njim.

  Titovoužičani su još manje mogli znati da

  će Dragan R. Filipović jednog dana sloviti

  za jednog od najboljih SF pisaca na

  srpskohrvatskom govornom području.

  Nakon trideset godina, to je upravo

  počelo da se dogada.

  Šta je bilo pre toga? Do profesionalnog

  posvećivanja sadašnjem pozivu (pisca),