by MoZarD
zato jer se to od mene očekivalo, i zato jer je to svima izgledalo privlačno i strašno isplativo, i napokon, zato jer sam to htio.
— Možemo probati, ako hoćete — rekao sam gradskoj maškari; on se nasmiješi,
ukočeno, kao uzbuđen mlad Sanjač bludnici za novac, i poslušno krenu za mnom.
Ništa od toga — rekao sam majci dva sata kasnije.
Sjedela je za kuhinjskim stolom, nalakćena, zabrinuta, gledajući me ozbiljno. —
Uvijek si uspijevao.
Slegnuh ramenima. — Prima samo mutne slike, kaže.
— Oh, Bože, da.
— Takva praznina i ništavilo u toj prokletoj gradskoj glavi.
— Da, dušo, takvi su — uzdahnu mama.
— Sjedi kao cjepanica, smješka se slaboumno i čeka da se snovi sami dogode, kao
oni gotovi holo‐trikovi. Njemu treba projektor, ne Sanjač. — Bio sam zaista ogorčen.
— Moraš ga opustiti — reče mama. — Gledaj.
Primaknu stolac sasvim blizu mojem, položi ruke na moja ramena, zagleda se
netremice u moje oči, najnježnijim, najboljim, baršunastim očima — ali bilo je to otprilike sve što je mogla, jalova imitacija uspješnog sanjačkog pogleda. Nekad, govorila je, u doba romantičnog predbračnog grljenja po šumarcima, mahnito je sanjala s ocem i
za oca — otkako je ja znam mogla je samo primati, i to jedino od majstora poput mene.
— Daj, mama. — Nestrpljivo sam maknuo njezine ruke. — Sve sam probao.
— Kad bi barem zaspao — reče ona grizući palac.
— Onda se vjerovatno ničeg neće sjećati.
Ona žalosno uzdahne. — Prokleti gizdavci. Blokiraju.
— Blokiraju — složih se s njom.
Sjedeli smo tako neko vrijeme, u tišini, mama, precrtavajući u duhu dućan i brod i
svu fino izmaštanu dokolicu u udobnosti i blagostanju, i ja, nesretno uzdišući za uskraćenim gradskim čudesima.
— Idem gore. Još jedanput probati.
Mama naglo ustade oborivši stolac. — Ne moraš zbog mene. Ako misliš da ne možeš — ona uznemireno zatrepta — ili ako ne želiš.
— Hoću, stvarno hoću.
I ljutito uštrcah uza stube, rješen i hrabar, i učinih nemoguće, poslužih se Tehnikom Nježnih Riječi, izvanrednim starim trikom Marte Pričalice, dovedoh Hamisha u blagi hipnotički trans i držeći ga tako, polusvjesnog, odaslah mu jedan od svojih boljih jednostavnih snova, s divnim krajolikom, i s puno vatrene borbe, s ogromnim morskim čudovištima i dražesno preplašenim djevojkama, a njegov lik precrtah oštro i precizno i vješto ga ubacih u scenarij, među plemenite hrabre ratnike bez mana; kad mi se činilo da je uništio dovoljno čudovišta, ostavih ga neko vrijeme na plaži s raskošnom brinetom, a zatim, kad je osmijeh nepravog sanjačkog sladostrasca napokon popucao, odvedoh njegovu draganu niz pijesak a njemu šapnuh: — Sad spavaj. Kad se probudiš, svega ćeš se jasno sjećati.
— Čudesno — hvalio me kasnije za ručkom. Nikad prije tako nešto nisam doživio. Ni na javi.
— Ali imali ste problema u početku? — pitala je mama sumnjičavo.
— Ništa — Hamish sretno namoči komad kruha u crveni sos. — Vaš sin je
čarobnjak. Sve je začas riješio. Bilo je čudesno.
Mama me odjednom snažno udari klompom u gležanj, pogleda streljajućim
pogledom. 'Hipnoza?' — upita bezglasnom mimikom usnica. Slegnuo sam ramenima; ona prevrnu oči k stropu, proguta kletvu.
66
— Nikad više nemoj to raditi — šapnula je ljutito kad nas je Hamish za trenutak
ostavio same. — To rade amateri, šarlatani, oni koji ne mogu drukčije.
— Nisam mogao drukčije — branio sam se. — U životu nisam osjetio takvu
barijeru.
— To je opasno — rekla je mama. — Mogao je zaglaviti.
— Ništa mu se nije moglo dogoditi sa mnom
Kasnije, kad su izbrojane novčanice ležale na sigurnom, u knjizi s receptima u srednjoj ladici njezine psihe, nije više bilo stida ni ljutnje — samo radost zbog osigurane budućnosti razvođene s malo krivnje i iskreni bol zbog rastanka sa mnom.
I kasnije, u helikaru, kad sam zaboravio strepnju, i ubod žalosti od pogleda na kuću koju napuštam, i užurbani odlazak bez oproštaja s društvom i sestrama, i hiljadu sitnica koje ostaju za mnom, nedovršene, osuđene na zaborav, neobojanu sandolu nasukanu na pijesak, krletku s parom gladnih papagaja, neodigranu ulogu u Martinoj predstavi za veliku seosku feštu, bilo je samo ushićenje i ogromna radost i velika svijetla budućnost ispred mene; letio sam koliko ni kreštavi galebovi nisu mogli i to bijaše sjajno.
A Hamish je uzdisao, kašljao i gnječio usne u nervoznu crtu — kad bi nam se pogledi sreli odmah bi se i odvojili, toliko su bile treptave, nestalne, zbunjive njegove oči; osjetio sam košmar u njegovoj glavi ali nije mi se dalo o tome brinuti, imao sam svoje nade i bio sam njima posve obuzet.
— Selo Iscjelitelja! — viknuo sam pritišćući prst u pleksiglas pod sobom. — Blizu
smo gradu.
— Na pola puta — rezervirano reče Hamisch.
— Često idemo k njima — rekoh uzbuđeno. — Znam, mora biti sasvim blizu
gradu. Deset kilometara, ne više.
Čak sam ga u uzbuđenju uhvatio za ruku; on je namršteno otrese.
— Kojem gradu? — upita čudno.
— Gradu — rekoh nestrpljivo.
— Ima jedan na koju milju odavde — reče Hamish zureći u nebo. — Ali to nije onaj u koji mi idemo.
Nisko preletjesmo zaljev pun ptica; Selo Iscjelitelja ostade za nama. — Mi idemo u
Srce.
Mora je nestalo, duboko dolje bijaše zeleno i smeđe, njive i šumarci i gole livade i
široka siva cesta s mrljama elektrotricikala i brzim strijelama skupih jednosjeda i gljivastim krovovima krčmi i prodavnica suvenira uz rub. Hamish je vrtio glavom. —
Mislio si da je samo jedan?
— Ništa nisam mislio.
— Ne znate ništa o nama? Ništa ne učite u školama osim sanjanja i tih stvari?
— Nemamo škola. — Okrenuh se k prozoru; osjećao sam se poput ptice uhvaćene
da bi je promatrali. — Znate, učimo od starih zanatlija, pisati i računati nauče nas majke. Drugo nam ne treba.
— Ali ljudi koji vam dolaze, opskrbljivači, liječnici, trgovci, mislio si da su svi iz istog grada?
— Svi izgledaju isto — rekao sam hladno.
Hamish podignu helikar; ispod nas planina, skriveno u hladnoj šumi selo drvosječa.
Odgonetača — ali više ni u šta nisam bio siguran.
— Vidio sam knjige u tvojoj sobi.
— Rodoslovlja, kalendari, priručnici. Sve su napisane u Selu. Grad se nigdje ne spominje.
— Gradovi — ispravi me Hamish. — Milioni gradova.
Ispred nas bijaše Srce, džungla gusto zbijenih oblika, kocaka, kugli, stožaca s odrezanim 67
vrhovima i parkiranim helikarima na travnatim sletištima, nacifranim novo‐baroknim palačama u kvartu bogataša i debelim prstenom limenki za sirotinju uokolo, s uzvojitim cestama i milećim potocima strojeva i ljudi, bučna košnica mnogo neprivlačnija nego što sam ja mogao zamisliti, bez visećih vrtova, blještavih svjetlosti, zabavnih parkova i sajmova s besplatnom hranom i pićem i sveprisutne atmosfere bezbrižnosti i
blagostanja — ali opojna raskoš, mislio sam dobroćudno, sva gradska čudesa zacijelo su skrivena u utrobama zgrada.
— Sad ćemo pristati — reče Hamish. — Molim te, ponašaj se pristojno, moja žena
te očekuje.
Meko dodirnusmo tlo. — I ne nadaj se ničem naročitom. Ja jednostavno — on bijesno gurnu vrata helikara — jednostano nisam bogat.
Vani, mumljava dobrodošlica elisa i užurbanih bučnih glasova, ravno ošišana trava
njegovana poput djevojačke kose — skinuo sam klompe i stao je blaženo gaziti pamteći
je bosim stopalima.
— Helikar je unajmljen — reče Hamish guraju
ći me niz travnjak. — Zapravo — on
nesretno uzdahne — bila je to glupa i nepromišljena investicija.
Njegova ruka na mom ramenu teška i neugodna, ali nisam imao srca glasno
protestirati, samo sam je pogledao gadljivo poput mrtve gliste, a on me nastavi bezočno gurati, sve do zida načičkanog dugim šavovima zatvorenih vrata, slijepim oknima, šutljivim maskama mašina.
— Gledaj — reče. Izvadi kreditnu karticu (u Selu smo imali suze i šarm i pozivanje
na slab ulov i nenaklono vrijeme — četvrtasti gradski žeton izgledao mi je veoma jednostavan i isto toliko neuvjerljiv), gurnu je u prorez a onda nabi šake duboko u džepove i čvrsto stisnu usnice, mršteći se, čekajući; nešto se značajno zbivalo. Automat tiho zamumlja. Trenutak potom na ekranu zasvjetli titravi niz brojki. Hamovo lice zgrči se od srdžbe: — Eto — zabubnja po ekranu. — Toliko nepromišljena.
Uzdahnu još jednom i gurnu me kroz prolaz koji se za nas otvorio, i onda kratkim
hodnikom koji nas začas izbaci u vrevu, u ulicu s triciklima, pješacima i prekrcanim niskolebdećim vlakom koji je strelovito i meko jurio automatskom putanjom; ničeg nije
bilo što bi me moglo očarati — samo vozila i ljudskih lica napretek, sivih i napetih, fantomski sličnih i nemogućih za pamćenje, previše odjednom i previše za moj ukus.
— Nisam to trebao napraviti — kukao je Ham. — Nisam je trebao slušati.
Ruka mu je zaštitnički sjedela na mom ramenu. Krenuli smo, pješice, uz fasade, mutnožute zidove nagrđene grafitima, krupnim, beznačajnim porukama gradskih
prznica, uz zgrade monstrume s balkonima ladicama i unutra uredno pospremljenim ljudskim bićima, a Hamish, klimav na umornim dugačkim nogama, neutješno je
ponavljao: 'Nisam to trebao napraviti', gurajući me nestrpljivo, dok me iznenada nije zaustavio: — To je ovdje.
Popeli smo se visokim stepeništem (lift je u kvaru otkako su uselili), potom dugo
bubnjali u zaključana vrata (zvono je otkazalo prošlog tjedna)
— Hrastovina?
— Ovo je siromašna četvrt — uzdahnuo je Ham. — Obična imitacija.
Kad se napokon otvoriše, u sramežljivoj traci svjetlosti pokaza se pandžasta mala
ruka noktiju obojenih tako da liče na krljušt, potom lice pod debelom šminkom, fina glava pod teretom kompliciranih gradskih kovrča, naprašenih puderima, isprskanih perlama, plastičnim pahuljama, češljevima, ukosnicama od lažne bjelo kosti i od staniola. (— Sve su to perike — govorila bi mama kad bi kakva nalickana gradska gospoda svratila u Petkovu radnju po svježe prstace. — Koliko bi vremena trebalo da se napravi takva frizura?)
— Mi smo — objavi Ham; i vrata se napokon otvoriše — mala žena gladala me je
neprijateljski. (Frizura mi je izgledala sasvim autentično, pravo remek djelo mašte i 68
strpljivih ženskih prstiju.)
— Evo ga — umorno reče Ham. — Sanjač za Barbaru.
Mala žena šmrcnu i zatrese glavom, pogleda ga očima zločestim od neodobra‐
vanja, pogledom kakvim bi me mama kažnjavala kad bih odvojio nešto od ulova obećanog Petkovom dućanu, ili kad bi otkrila neizvršen zadatak tjedan dana nakon svečanog kimanja — strijelom glumljenog prezira i glumljenog razočaranja (ražalih se nad Hamovom sudbinom), i reče: — Barbara neće biti zadovoljna.
Hamish umorno uzdahnu: — Nije bilo djece. A i da je bilo, djeca ne valjaju.
— Kako to? — Metalnodlakavi implanati podigoše se visoko pod kovrče.
— I sanjanje se mora učiti — reč Hamish.
Odvedoše me u nisko nadsvođenu sobu nalik kupatilu; zidovi i strop obloženi gumenom oplatom, svom razderanom, i opet krpljenom, papirnatim posterima,
plakatima, jeftinim ukrasima; na sredini plitak mali zeleni bazen s pjenušavom vodom i stubastim otočićem s kupolom na vrhu; oko bazena četiri klupe za sjedenje.
— Pomoćna kuhinja — reče Hamish. — Velika je zapečaćena. Nešto s instalacijom
nije u redu.
Imitirajući ih, smještam se na klupu, noge ronim u ugodnu vruću kupelj.
Žena lako otkide metalni poklopac, utroba otoka otkriva kuhinju u minijaturi; grijač, hladilo, slavine, papirnato sude naslagano u bezdan tuba, staklenki, vrećastih paketića s prascima i pastama, želeima i granulama svih vrsti, i — draguljasta ažurna butelja u kanti s ledom; mala žena dotače je ribljim noktom, gledajući u Hama, cereći se obijesno, ali on ozbiljno odmahnu: — kad dođe Barbara. — I okrenu se k meni: —
Barbara je moja žena. Ovo je Hajdi, Barbarina sestra.
Ravnodušno gledam Hajdi kako uzima čašu, iz slavine pušta tanak mlaz nečeg što
izgleda kao posve obična voda, potom ubacuje tabletu koja se rastvara uz šumne male
eksplozije. — Fino je. Uzmi.
— Lagani narkotik. Osjećat ćeš se bolje — hrabri me Ham.
Energično odmahujem (ne podnosim ni običnu bevandu): — Samo vodu.
Hajdi dodade čašu žednom Hamishu, meni pruži novu s bljutavom mlakom vodom.
Hamish nadušak ispi svoje piće, odmah potom drugo, pa još jedno (Hajdi mu
stidljivo sekundira srčući iz prve čaše), i nastavlja se marljivo nalijevati rastvorenim drogama a lice mu se budi, sjaji, oči rastu, noge živo igraju po vodi, postaje opušten, veseo, i počinje brbljati, poput zelenorepog Vudua, brbljavije polovice mog brbljavog para papagaja.
— Sutra — njegov kažiprst bubnjao je u moje grudi. — Sutra ćemo te odvesti u Bilježnicu. — Hajdi je koncentrirano srkutala svoj drugi narkotik i činilo se da nas uopće ne sluša. — Onda ćemo te proknjižiti, dobit ćeš novo ime, broj, zanimanje, mjesto u svijetu. Postat ćeš građanin. — To me nije osobito veselilo. — Naći ćemo lijepo ime za tebe. Artur, ili Sebastijan, ili, još bolje, Natanijel. Što kažeš? — Imena su mi bila strana i uopće mi se nisu dopadala. — Ne, imam nešto bolje — šapnu zaneseno; njegov prst postade nasrtljiv. — Zvat ćemo te Oskar. Hajdi?
— Jako dobro — odsutno pristade Hajdi puštajući mlaz na treću pilulu.
Smućkaše mi večeru, zvali su je juhom od gljiva ali gljivama nije ličila, bijaše to siva i zelena splačina puna pjene i nerastopljenih grudica na dnu i imala je ukus papira.
Pojeo sam koliko sam mogao, klateći nogama po bazenu, pristojno čekajući desert.
— Otvori tu bocu — odjednom reče Hamish. – Tko zna kad će doći Barbara.
Hajdi je otvarala bocu kad dno bazena zamuti crna trulež, postojano zapliva prema
površini — ažurni valići postadoše gnojnica smrada.
— Drugi put u deset dana — bijesno viknu Hamish. (Hajdi je stajala na rubu bazena, smočene haljine, s bocom u ruci i vadičepom zabodenim u pluto, sasvim izgubljena.)
69
— Velika kuhinja zapečaćena zbog istog sranja, pola aparata crknuto, žohari po cijelom stanu — ogorčeno je siktao Hamish. — Uzmite tu flašu, idemo u salon.
U salonu, svom od komadića prošlosti, punom uspomena, fotografija, slika i
diploma, statua, svitaka i diskova s djedovskim porukama (mislio sam da samo mi imamo tradiciju, mislio sam da se oni množe slučajno, stihijski, bez potrebe za čašću, bez blagoslova obitelji), u memljivoj sobi punoj zastora, naslonjača, jastuka i debelih sagova, s kratkim klavirom, uljima po zidovima, vitrinama i policama napunjenim porculanom, zasvira paučinasta glazba iz skrivenih zvučnika, pojaviše se visoke vinske čaše na pladnju od starog srebra, a Hajdi postade meka i uslužna poput gejše.
— Tata je pio iz ovih čaša — reče nježno. — Molim te.
Sanjač teško odbija žensku ljubaznost; uzeo sam čašu i polako otpio — bilo je iznenađujuće dobro.
— Hajdi i Barbara su iz stare činovničke obitelji — rekao je Hamish. — Njihovi pradjedovi su osnovali Srce
— Da — reče Hajdi. — Dobro da ne mogu vidjeti što je od nas ispalo.
— Sve će biti dobro — umiri je Hamish. — Sad kad imamo Oskara.
Kad smo idućeg jutra napuštali stan, Barbara je spavala. (Tajanstvena
supruga dobila je pravu sudbinsku težinu — nepokazana avet, nježni tiranin, zacijelo raskošna Venera, vjerovao sam zbog Hamove očite podložnosti; te prve noći u novoj postelji, u udobnoj
novoj sobi s tapiserijama s izvezenim zmajevima i povjetarcem iz pristojnog tihog klima-uredaja, s glazbom za laku noć koja meko iščezava, mjesečastim plavim svjetlom koje lagano trne, sve samim trikovima pokradenim od Sanjača koji poput Nježnih Riječi sklapaju kapke i tijelo čine teškim, nemiran i pripit od šam‐panjca, usnuo sam Barbaru
— gorostasnu amazonku okovanu starim srebrom, s bocom vina i divovskom perikom
od papirnatih čaša, kako jaše živi helikar, tjera ga zmijastim bičem i viče u mene divljim glasom najstarije Mungosove sestre; — Nitko se ne vraća iz grada!)
— Radi u večernjoj smjeni — rekao je Hamish gurajući me niz stepenice. — Zato
spava do podneva.
Nas dvojica, neuhodan par, moj vodič, vičan brzim ritmovima Srca, i ja, trapavi ribar u seljačkim cokulama, gurali smo jedan drugog pločnicima, pokretnim trakama, preskakali stepenice eskalatora i napokon došepali iz kvarta siromaha u centralnu četvrt Srca zvanu Srce.
— Nije slučajno — rekao je Hamish. — Ovo je srce Srca i srce Oblasti.
— Oblast: dvadeset gradova — objasnio je. — Dvadeset oblasti — država.
Dvadeset država — savez. Odavde se kontrolira Dobra Hrana, Škola, Robograd, Med, i
sve ostalo.
Pogledao me mutnim jutarnjim očima. — Ali ti si gladan. Dođi, popit ćemo doručak
u »Ringu«.
I svijet, koji je dotad postojao izvan mene, nedohvatan i nevidljiv, gilde Radnika, Graditelja, Inžinjera, Učitelja, Činovnika, Liječnika i zabavljača, saće komuna koje vrijedno rade jedna za drugu, gradovi za proizvodnju, gradovi za odmor, gradovi za odgoj mladih, otvarao se, bistreći, zanimljiv poput koraljnog dna kroz Šparogine skupe morske očale za koje smo se borili bijednim ulizičkim uslugama (kako je to vrijeme već bilo daleko).
— Došao sam iz Škole pun entuzijazma — rekao je Hamish sjedajući na barski stolac. — Koliko ga činovnik može imati; jer, u ovom se poslu teško napreduje. Ipak, bio sam pun očekivanja. — On podignu ruku dozivajući barmena. — Važan, izabran, napokon u prijestolnici, s odgovornim poslom, sudjelovat ću u kontroli i tako dalje, uobičajena žutokljunačka kenjaža. — On napokon ulovi barmenov pogled: — Dva
