by MoZarD
crvena doručka i čokoladni kolač za momka. — I opet se okrenu k meni: — Radio sam
70
dvanaest godina. — Izvadi svoju karticu, položi je na šank, zagleda se u nju očima što ne vide. — A onda kiks, mala greška. Kriva naredba i postrojenje u Robogradu dvadeset minuta je izvodilo ludorije. Znaš što znači pomaknuta rupica na platinskom releju? A znaš koliko ih se proizvede za dvadeset minuta? — Pitanja su bila retorička i ja sam nastavio gledati barmena koji je iz hladnjaka vadio zanimljiv komad nečeg što je nalikovalo pravom čokoladnom kolaču.
— Gubici su bili ogromni — reče Hamish bubnjajući po kartici. — A oni nema‐ju
milosti što se tiče tih stvari. I tako, dobio sam godinu dana kaznenog dopusta.
Kolač bijaše prva čvrsta hrana otkako sam napustio majčinu kuhinju, škrobne
mrvice i pjenasta krema, usta puna slasti.
— Nakon dva mjeseca, preselili smo u jeftinu četvrt, u sadašnji stan. Još dva mjeseca i Barbara i Hajdi počele su opasno zanovijetati. Još dva i svi bismo poludjeli. —
On otpije malo crvenog doručka i napravi grimasu. — Pij. Nije baš ukusno ali držat će te dobrih šest sati. Dakle, otišao sam u Med. Muž moje sestrične ima tamo mali klub.
Gadna četvrt, mjesto puno gamadi, s bijednim programom i još bijednijom publikom.
Bio sam izbacivač.
— Zar to ne rade mašine? — pitao sam punih usta.
Hamish odmahne glavom. — Robot nije osjetljiv na gestu, na boju kravate, na zadah, na takve stvari. Njemu su pijanci isti. Na prvi pogled znao sam razlučiti budu od mašinca, činovnika od terenskog radnika na bonus vikendu.
Barmen vrati Hamovu karticu i pokupi sude.
— Izdržao sam mjesec dana — reče Hamish. — Kad sam se vratio, stan je bio u kaosu, kuhinja zapečaćena, dvije slike iz salona prodate ispod cijene.
— I onda?
— Barbara je napokon ipak dobila posao. Hajdi ga nema ni danas.
— I onda?
— I onda smo odlučili nabaviti tebe.
Bilježnica, glatka, tiha grobnica aseptičnog mirisa, s pultovima i ekranima i kinetičkim skulpturama sasvim nalik Ništalovim visećim sablastima od bambusa i žice;
Hajdine kopije, šarene maske pod tornjevima gustih kovrči, smiješeći se, tražile su kartice i snimke glasova i mrežnica i potpise za potvrde, gurale nas hodnicima, do velike okrugle dvorane pune neonom uspavanih letargičnih čekača. Spustih se u fotelju, meko
gnijezdo, i postadoh lijen i ravnodušan prema svemu.
— Vraćam se za minutu — reče Ham i nestane u dnu dvorane.
Stotinjak strpljivih molitelja čekalo je objavu svog imena; neki su ravnodušno gledali ekrane s plesačima u gornjoj i neprekidnim klizećim titlom s vijestima u donjoj polovici, neki mrzovoljno ljuljali viseće sablasti, neki rastezali lica mršteći se u ručna ogledala, a neki su promatrali druge, kradomičnom malograđanskom znatiželjom, ili otvoreno, zureći — tako je mene promatrala punašna matrona s naslikanim poljupcem
posred lica, prije nego je ustala, naslanjajući se na štap drhtavo prošla put između naših fotelja, i napokon stenjući sjela kraj mene.
— Ti si pokretač — rekla je bez uvoda.
— Sanjač — ispravih je meškoljeći se nestrpljivo, tragajući za Hamom.
— Tako. — Šutjela je neko vrijeme igrajući se štapom; ebanovina, majstorski rezbarena drška, kobrina glava i rubinske oči na vrhu. — Slušaj dobro — rekla je ubjedljivim šapatom. — Vrati se u svoje selo dok možeš. Oni će te pokrasti, zarađivat će na tebi i svima će biti dobro, a ti ćeš na kraju izgubiti sve. I dar.
Pogledao sam je stisnutog lica i neupitano pitanje zatalasa između nas.
— Ja sam drugo — rekla je gledajući u stranu; napućila naslikano srce i sad sam
video prepudrane rubove i bore ispod pudera i oštre tragove kistova i krejona.
— Snašla sam se na njihov način. Posao s djevojkama.
71
— Razumijem.
Daleko u dnu dvorane, Hamish je izronio s velikim osmijehom odlučno grabeći prema meni.
Stara svodilja brzo je odšepala na prijašnje mjesto.
— Dođi — rekao je Hamish čupajući me iz udobnog gnijezda. — Sve sam uredio.
Izmjerit će te i postaviti koje pitanje. Budi spontan. — Njegova ruka grubo me gurala. —
Jedino zapamti, nemoj reći da ćeš sanjati za nas. Došao si u grad da zaradiš novac i to je sve, dobro? — Njegovi prsti odjednom poput ropske ogrlice oko mog vrata. — Prijavio
sam te kao kućnog pomoćnika. Zapamti, nisi više Sanjač.
— Dođi da te s nekim upoznam — rekla je Barbara vireći iza vrata. Protegnuh se u vazdušastoj postelji previše lijen da pokrivam nagost. — Hajde, požuri — ne strpljivo reče Barbara. — Ovo je važno.
Postali smo prijatelji u posljednjih nekoliko dana; mazila me, kuhala pravu hranu za mene, kupovala mi knjige i odjeću i skupe poklone iz Blještavila (još jedno ulje iz salona ostavilo je svijetli trag za sobom), vodila me na najbolja mjesta u gradu, pričala mi duge priče kad god bi imala vremena, i za sve je tražila samo malo snova — a s njom je to zaista išlo lako.
S Hamom nisam mogao uspostaviti puni kontakt bez hipnoze, s Hajdi sam
uspijevao i bez Nježnih Riječi, ali ona bi najčešće zaspala i moje fine projekcije pretvorile bi se u kaos nevažnih slika kojih bi se poslije sjećala kroz maglu. Ali Barbara bijaše pravi prirodni talent, prijemčiva, rođeni primač. Najviše je voljela moje suptilne prirodnjačke ode s grimiznim zalascima, srebrnim noćima i mutnim arktičkim podnevima na koje sam bio naročito ponosan, i naravno, zabavni Mandrakov otok koji su sve žene podjednako voljele (mama je ponekad gunđala, ali uvijek bi me iznova, crveneći i mucajući navodila da joj puštam one ismiješne, proste Mandrakove igre); jednom sam, pokusa radi, rastopio tamnog mišićavog Mandraka i na njegovo mjesto postavio sebe. 'Bilo je fino'
— rekla je poslije Barbara, 'ali to su samo snovi, znaš.' Snovi ili ne, od tad je Oskar zajedno s Mandrakom kraljevao otokom.
Zaboravio sam prijetnju vještice iz foajea i stao zaista uživati život.
— Hoćeš li? — rekla je Barbara nestrpljivo.
— Idem — zakopao sam lice natrag u jastuk.
Ona uključi alarm za spavalice; krevet stade podrhtavati, sobu napuni blještava svjetlost, bučna koračnica, oštar aerosol mirisa od kojih stadoh kašljati. Barbara nemilosrdno povuče plahtu s mojih koljena.
— On je dobavljač za Slatki Dom.
— Pet minuta.
— Bogat kao Krez.
Navukao sam jutarnju haljinu.
— Sanjat ćeš mu — naredi Barbara.
— U ovo doba?
— I pazi da mu sanjaš dobro. Da nam opet dođe.
— Oh, Bože.
Patrik je opet dolazio, uredne stožaste figure zamotane u brokat, s ogromnom perikom i brkovima koji su na svakoj seansi izgledali drukčije. Dolazili su i drugi, bliznakinje iz Veza, Rosana iz Kiberštaba i mladi Adrijan iz Ureda za cijene, i svi su se iznova vraćali, donoseći skupe poklone i nevidljiv novac, puni dobrih sjećanja, čekajući nova čuda.
Barbara je blistala (— On je zaista dobra investicija), otkupljivala natrag založene slike. Hamish, besposlen, povlačio se okolo u papučama i kućnoj haljini, zabrinuto mrmljajući: — Neće se to dobro završiti.
72
Dolazili su i gosti, mladi tvorničar iz Hrane, modistica iz Blještavila, bogata bivša striptizeta iz Meda i stari profesorski par iz Škole — imao sam tri senase dnevno, ostatak vremena sanjao sam Barbari, Hamu i Hajdi, i susjedima, rođacima, posjetiteljima sa svih strana koji su uporno molili samo kratki treptaj magije Sanjača.
Bijah iscrpljen, pun slika i ponekad sam teško brljao — poslao bih Patrika na Mandrakov otok, Rosanu među zvjezdane djevojke, modisticu u ratnički pohod — moje vlastite priče kuhale su se skupa u užasnoj kaši upropaštenih scenarija, imao sam osjećaj da ću svakog časa pregorjeti poput dotrajale sijalice.
— Opustite se —
rekoh nježno. Bliznakinje poslušno zatvoriše oči. Sjedio sam u fotelji nasuprot njih, vrućeg lica u lepljivim rukama, glave gluhe i slijepe i bolesne od košmara; moji snovi žalosno su jecali.
Jedno oko iznenada se otvori.
— Opustite se! — dreknuh bijesno; četiri oka gledala su me kroz trepavice.
— Idemo iz početka. — Ustao sam, ruke su mi zaplesale hokus‐pokus (Nježne
Riječi nisu više dostajale, svi moji primači trebali su duboki trans). — Spavajte.
I bliznakinje zaspaše. Jedna od njih raširi noge, raskravljena Gioconda nakaznog osmijeha, drugoj je glava hrkala na ramenu, tanak pramen sline cijedio se u otvoren dekolte.
Mislio sam na crnog Mandraka i Srconošu otkupljivača žena, grčeći se, na oazi i otoke s blagom, na zlatnu šumu, na vilenjake i zavodnike i kraljevske balove i uzbudljive regate, ali ništa se nije dogodilo — moje bliznakinje blaženo su hrkale okrepljujućim snom bez snova.
Otac je rekao pred odlazak: — Znaš, kad smo napustili grad, kad smo odlučili da
ostavimo sve i počnemo iz početka, da pokušamo živjeti u skladu s prirodom i stvarno učinimo nešto za sebe... — Zašto? — pitao sam tada, prije deset godina, zbunjen iznenadnim ozbiljnim razgovorom i strancem u kuhinji koji je neprekidno spominjao naše snove i čudovišnom pticom u dvorištu po kojoj su se svi penjali. — Što nije valjalo u gradu ?
— Oh, pa sve je bilo dobro — rekao je otac, malo zbunjen. — Samo, sve nam se
činilo nekako pogrešnim, znaš. Mašine su sve radile, bili smo bespomoćni i ovisni, one su čistile gradile, liječile nas, zabavljale i učile, sve su radile, za nas i umjesto nas.
Podigao sam svoju malu ruku punu žuljeva, nezaraslih rana od užadi i mreža i metli kojima sam zarađivao džeparac: — Šta je loše u tome?
— Da — rekao je otac. — Ali nismo imali ni trenutka za sebe, nikad nismo bili slobodni od mašina. One su i sanjale za nas.
— To nisu mogle.
— Nisu to bili pravi snovi. — Stisnuo je moje rame. — Vidiš, morali smo toliko učiti da nismo sve stizali po danu, učili smo i noću, u snu, opet pomoću mašina. A ujutro bi nas probudila mašina, nahranila mašina, mašina bi nas odvela do druge mašine s kojom bismo proveli cijeli dan, sve do noći kad bi nas mašina uspavala. I zato smo odlučili da pokušamo živjeti sasvim bez njih i razvijemo svoje prave sposobnosti. Neki od nas postali su Sanjači, neki Krotitelji, neki Odgonetači, Žongleri, Pokretači, Putnici. A neki nikad nisu razvili dar i ostali su obični poput građana i bave se samo običnim poslovima ali to i nije važno. Mnogo toga ne ovisi o nama. (samo tri dobra Sanjača u obitelji od desetoro — stari bolni kompleks).
— I ti se vraćaš u grad mašina?
— Nosit će me na rukama — rekao je ozbiljno. — Kad se rijetka ptica pojavi u gaju, njoj najviše pažnje poklanjate, zar ne? A mama je dobila dovoljno da kupi brod.
Živjet ćete udobno. Svima će nam biti dobro.
A ja sam tužno vrtio glavom, mrzeći udobnost i mrzeći rijetke ptice koje ostavljaju svoju djecu i odlaze da sanjaju u grad mašina.
73
— Što se događa? — viknula je Barbara u nedjelju, devetog dana mog boravka u Srcu.
— Patrik je zvao da otkaže. Rosa je zvala prije deset minuta, pogodi zašto. Valentin iz Biroa ostavio je poruku da odlazi iz grada.
Ljutita neman raskuštrana od sna, golog lica rumenog od bijesa. — Da čekam nove
pozive?
— Ne znam.
— Što radiš tim ljudima? Tjeraš ih?
— Ne sanjam više dobro. Ne ide.
Barbara bijesno udari taster za buđenje, moj krevet zastenje, snažno zavibrira.
— U selu je bilo lako, sanjali smo kad smo htjeli i koliko smo htjeli. Ne mogu sanjati na silu.
— Sanjaj kako znaš — reče Barbara. — Četiri slike iz salona otišle su zbog tebe. —
Ona kleknu pred jogunastu postelju, pogleda me odozdo. — Moje bunde i haljine.
Odradit ćeš to stostruko.
U naredna tri dana i drugi su otkazali. Barbara je bjesnila, Hajdi skrivila zlurade osmijehe, Hamish nesretno uzdisao; zidovi u salonu ponovo će biti prazni.
Ležao sam, ništavan, među tapiserijama, šaka jada, misleći na oca i Žunu, na sve
određene Sanjače, Odgonetače i Zabavljače, osakaćene, pogubljene po ulicama Slatkog
Doma, Hrane, Medika i Meda, na prosjake i čistače cipela, na propale pajace bez snage i novca za povratak kojeg odgađaju sve dok napokon posve ne odustanu, mislio sam o
svom budućem sužanjstvu i bijedi sve dok mi srce nije poludjelo u grudima i lice stalo gorjeti u panici i tad sam poletio hodnikom, vičući, i napokon pronašao Hama dokonog
u kadi punoj pjene, s kozmetičkom maskom na licu, razigranim pipcima masera po jalovom tjemenu, šakama obloženim hranjivim želeom.
— Odvest ćeš me kući — naredio sam s vrata.
— Zašto bih to učinio? — Hamova maska popucala je na obrazima.
— Zato jer vam više nisam koristan. — Nisam imao nikakvih izgleda (u duhu sam
već planirano nešto drugo — kradom se ukrcati na kamion za Blještavilo koji se dvaput
mjesečno prazan vraća na sjever, a zatim, auto‐stopom, pješice, bilo kako, kući); ali ipak sam rekao: — Zato jer znaš da to moraš napraviti.
— I da hoću, nemam ni pare — uzdahnuo je Ham. Gledao me je iz zastrašujuće maske; slutnja kolebanja — prepoznavanje i prasak nade u mom duhu očajnički gladnom doma. Kleknuh uz rub kade, zasvrdlah njegove zjenice, iz mene je govorila Marta, Ubjedljivim Glasom: — Mogao bi sa mnom. Ostaviti dugove i Barbaru i sav ovaj
smrad. — Ham mahnito otkide pogled, otkloni ruku masera, potonu. Trenutak potom
izroni s rastopljenom maskom i njegov pogled opet poslušno skrenu k mojem.
— Sunce, ribolov, besplatni snovi — nabrajao sam monotono. — Mir, bezakonje,
vječni odmor. — Hamish se sasvim lagano smiješio. — Biljarnica i domaće vino, krotke
žene.
On strastveno zatrese glavom, bučno izroni i proteže se pod neonom, napola
uspavan, napola trijezan, lukavo prevaren od prevarenog Sanjača.
U helikaru, njegovo lice blistalo je kao od droga prije večere. — Ostavit ću helikar
na cesti da ga pokupe, nama ne treba.
— Ne.
— I neće me ganjati zbog računa — govorio je sam sebi.
— Mi smo bespravni i slobodni, nitko nam ništa ne može.
— A ako ne budem mogao sanjati, lovit ću skuše. Plesti košare.
— Ne boj se, nitko u Selu ne gladuje.
Došepali smo, umorni, lica zapaljenih podnevnim suncem, s plastičnim
smotuljcima punim gradskih darova povješanim po nama. Poneki ribar klimnuo bi 74
preko ramena, djeca su skakala oko nas krileći rukama, vičući: — Mrkva! Vratio s Mrkva!
Hamisch je stao da sabere dojmove, gledao okolo, kamene kuće uz prašnjavu
cestu, kioske od bambusa s povrćem i ribom, i s druge strane, zavjesu od čempresi dugu plažu, mol s natiskanim ribarskim barkama, marljive krpače mreže.
— Da — rekao je duboko dišući. — Punim plućima, A sad mi pokaži, sve redom.
Odavno sam skinuo čini s njega, ali on to nije osjetio.
PRVA SF ANTIKVARNICA U
JUGOSLAVIJI
U OKVIRU KNJIŽARE
ΠΛΑΤΩ
BEOGRAD, FILOZOFSKI FAKULTET,
ulaz iz Vasine ulice, telefon (011) 639‐121
ра ΠΛΑΤΩ
ра ΠΛΑΤΩ
svaki dan od 9 do 24, nedeljom od 12 do 24.
PLATO, knjižara na najvećem prostoru u Beo‐
gradu i sa najraznovrsnijim izborom knjiga, od
sada i sa policom rezervisanom za SF: sve
nove knjige, veliki izbor antikvarnih izdanja,
Књижа knjige na stranim jezicima.
Књижа
75
MONOLIT 5
PORUČITE POUZE
ĆEM
NAJNOVIJI BROJ SF
ALMANAHA MONOLIT
480000 dinara
N A R U D Ž B E N I C A
Ovim naručujem ________ primerka SF almanaha
MONOLIT 5 po ceni od 480000 dinara, koje ću
platiti poštaru prilikom prijema knjige.
…………………………………………………………………………………………….
(IME I PREZIME)
…………………………………………………………………………………………….
(POŠTANSKI BROJ I MESTO)
…………………………………………………………………………………………….
(ULICA I BROJ)
Narudžbenicu popuniti čitko štampanim slovima i
poslati na adresu:
11070 NOVI BEOGRAD
Poštanski fah 19
76
77
Jer ova noć je stvorena za potezanje mačeva,
kada će kula divljih hordi
Podleći našim udarcima, vatri i stegama,
Podleći i propasti.
ČESTERTON
Oštar vetar kovitlao je sneg koji je uporno padao. Talasi su zapljuskivali pustu obalu nad kojom su se nadvile strme, crne stene. Kroz sivu zoru, koja je stidljivo svitala nad obalom Konakta, probijao se ribar, surov kao i ta zemlja u kojoj se rodio. Stopala su mu bila umotana u grubu kožu, a telo oskudno pokriveno životinjskim krznom. Dok je išao
odlučno obalom, poput zveri, ne obazirući se na ljutu hladnoću, zastao je iznenada. Još jedan čovek se pojavi niotkud... iz magličastog vela belih pahuljica. Pred njim je stajao Tarloh Dab.
